BIO SAM BESKUĆNIK Josip Kvesić, prodavač Uličnih svjetiljki: "Nekad mi je draže kad netko zastane i popriča sa mnom, nego da mi da novac"

Iznimno drag, dobrodušan, susretljiv i prijazan, sjedeći na malom škanjiću ('ćemliji', kako ga on naziva sa smiješkom), bivši beskućnik, 60-godišnji Josip Kvesić, rođeni Vinkovčanin, porijeklom Hercegovac, posljednjih deset dana u holu Doma hrvatskih branitelja na pulskom sajmu knjiga prodavao je časopis o beskućništvu 'Ulične svjetiljke'. Inače ga prodaje na otvorenom u Flanatičkoj ulici, no ovdje mu je toplije, zbog čega se zahvaljuje vodstvu i svim djelatnicima sajma.

Od osam kuna po primjerku, pola iznosa ide njemu, što mu - uz socijalnu pomoć države od 1000 kuna, grada od 650 kuna te uz vaučer za struju od 400 kuna (ukupno 2.050 kuna) omogućuje da preživi.

Josip živi posljednjih pet godina u stanu na Monvidalu, uz mjesečni najam stana od 1.500 kuna. Kaže nam da je u jako dobrim odnosima s gazdaricom koja ga često počasti ručkom.

"Ponekad i ja uzvratim, znam dobro napraviti palačinke", dodaje. Godinama je na pulskom birou za zapošljavanje, ali nitko ga ne traži. Kaže: "Godina proizvodnje", aludirajući na svoje godine.

Uz materijalnu skučenost, najteže mu pada samoća, a posebno odvojenost od kćerke. "Teško mi je palo što je kćerka morala odrastati odvojeno od mene", kaže Josip, no o tom iznimno dirljivom svjedočenju nešto niže.  

Pitamo ga koliko se može zaraditi od prodaje časopisa.

"Kako kada. Ono što zaradim gledam da rastežem. Rijetko mi tko da točno osam kuna. Većinom daju minimalno deset kuna. Bude ljudi koji mi, uz kupnju časopisa, ostave još novaca, a ja gledam da svakome uzvratim dodatnom zahvalnošću. Stavljam u svaki primjerak stih iz Biblije, izrađujem narukvice, privjeske za ključeve. Ne bih mogao prosjačiti", veli Josip koji žali što je jedini prodavač 'Uličnih svjetiljki' u Puli, jer da ih je, veli, više, veći bi broj ljudi znalo za ovaj časopis.

Časopis je nazvan 'Ulične svjetiljke' kako bi se javnosti ukazalo da su beskućnici nepravedno stavljeni u zakutak društva, u tamu gdje ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a zapravo mogu puno toga doprinijeti, bilo duhovno, bilo svojim talentima, što se kroz njihove životne priče, pjesme, crteže i drugo, nastoji pokazati u svakom od brojeva časopisa. Drugo, prodajom časopisa neposredno iz ruku beskućnika, javnost se pokušava senzibilizirati za teme siromaštva i socijalne isključivosti, o čemu se u drugim medijima ne može puno vidjeti ili pročitati. Časopis je inače član Međunarodne mreže uličnih novina (INSP), koje obuhvaća 120 raznih tiskovina u 40-ak zemalja svijeta.

Uoči našeg razgovora u Kavani Mozart, prvo mi je zbog beskućništva na pamet pao film 'Kralj ribara' iz 1991., redatelja Terryja Giilliama, s Jeffom Bridgesom i Robinom Wiliamsom u glavnim ulogama, a zatim i Maslowljeva hijerarhija potreba, na čijem se vrhu, tik do 'trona' koji drži samoaktualizacija odnosno maksimizacija svojih potencijala kao ljudskog bića, nalazi - poštovanje. Kako samopoštovanje, tako i poštovanje drugih, a koja, pak, nadvisuju donji, bazični dio piramide - fizičke potrebe, sigurnost te ljubav i pripadanje.

Ova se piramida, sa svom društvenom stigmom i stidom koji prate mnoge beskućnike, s pečatom gubitnika pa i opasnih ljudi, bolno urušava na glavu čovjeka koji nema ni posao, ni topao dom, i kojeg na cesti često čekaju poroci, nasilje, bolesti.

Slijedi kraći portret našeg dragog sugrađanina, bivšeg beskućnika.

- Rođen sam u Vinkovcima 1962. godine. Imam četiri godine stariju sestru. Mama i tata su više od 30 godina pokojni. Porijeklom su Hercegovci. Završio sam 4. stupanj, KV električar, a prije vojske stekao sam zanat kod jednog privatnika u Osijeku, a nakon vojske opet radim na crno kao električar, pa se zapošljavam na dva mjeseca u tvornici gume i obuće Borovo u Vukovaru, da bi zatim kao građevinski radnik radio dvije godine u PIK-u Vinkovci, gdje mi je radio i otac. Oženim se 1988., bili u braku dvije godine, nismo imali djece. Počinje rat, a u mjestu u kojem živim, Privlaci, od 4.000 stanovnika koliko to mjesto broji, ostalo nas je stotinjak. Ostali su pobjegli. Ostao sam. Bio sam samac, nisam imao gdje. Kako bude, bude. Dođe mi komandir i pita me hoću li u rat. Hoću. Da mi pušku. Bio sam pet mjeseci. Nisam se bojao ni razmišljao. U ožujku 1992., kad se situacija malo smirila, demobilizirali su me, nije bilo potrebe za tolikim brojem vojnika. Rat je, ništa ne možeš raditi, pa sam otišao na tri godine kod tetke u Njemačku, blizu Koelna, kao izbjeglica. I tamo sam radio kao građevinski radnik i kao pomoćnik kuhara, i na papire i na crno, svakako. Njemačka me u svibnju 1995. kao stranca potjerala van. Vratim se u Hrvatsku i opet se prijavim u rat. Kad su ono ujutro objavili da je Knin oslobođen... u meni sve zaigralo... što sam dionik toga, govori nam Josip, jedva suzdržavajući suze, u čemu nije uspio (zašto i bi) kad je govorio o svojoj kćerki.   

- U studenom 1995. upoznao sam ženu. Živjeli smo u nevjenčanom braku, da bi 1996. godine dobili kćer Anu. Sada ima 26 godina u vrlo dobrim smo odnosima. Ona je u Vinkovcima, završila je petogodišnji fakultet, magistra je primarnog obrazovanja. Zbog korone nisam je vidio tri godine, ali sad ću je, zahvaljujući dobrim i velikodušnim ljudima, sredstvima od prodaje časopisa, posjetiti i darivati poklonom. Ona mi je sve, od milja je zovem Sunce, kaže Josip, zahvaljujući se Bogu što mu se kćer zaposlila u vrtiću.

- S njenom majkom nije išlo, razišli smo se. Kćer je ostala sa mnom, a tada nije imala ni dvije godine.  A ja samac, nisam mogao raditi, a znao sam da nam treba pomoć, da nemamo od čega živjeti, nastavio je. 

Skrećemo u pulske vode.

Koliko po vašoj procjeni ima beskućnika u Puli?

Pedesetak. Ima ih dosta koji borave u tzv. bunkeru kod željezničkog kolodvora, gdje imaju samo ležaj. U Prihvatilištu za beskućnike u Valturskoj ulici, jedinom za cijelu Istru, ima 15-ak ležaja, a došlo je dosta i izbjeglica iz Ukrajine.

Kako ste došli do Pule?

Zaposlio sam se u Rijeci 2005. godine u privatnoj firmi kao električar. Radio sam u Rijeci pet i pol godina, no zadnjih godinu i pol dana počeo sam imati zdravstvene probleme s oštećenom kičmom. Otišao sam par puta na bolovanje, nakon čega sam dobio otkaz kao tehnološki višak. Tada sam imao dobru plaću, bio sam podstanar, mogao sam plaćati stan. Ostavši bez posla, to više nisam mogao,  pa sam preko jednih prijatelja došao u Pulu i živio u jednoj društvenoj prostoriji, dok se ne snađem. Tada sam se odmah na crno zaposlio, bio sam čuvar štandova voća. Taj je posao potrajao dva mjeseca. Stigla je jesen i nisam mogao više plaćati stan gazdarici. No, nisam završio je na cesti jer mi je gazdarica dala da besplatno spavam na terasi. Zatim sam šest mjeseci bio kod jednog gospodina koji mi je dao besplatan smještaj. Nakon toga sam šest mjeseci bio bez doma.

Koliko ste dugo bili beskućnik?

Od travnja 2013. do ožujka 2014. bio sam u Prihvatilištu za beskućnike u Valturskoj ulici, a zahvaljujući prodaji časopisa stekao sam sredstava da mogu plaćati stan, prvo u jednoj garsonjeri, a onda u Uljanikovovom samačkom hotelu, gdje sam bio tri i pol godine. Posljednjih pet godina sam u stanu na Monvidalu.

Koliko vam je teško bilo kao beskućniku?

Nije mi na ponos što sam bio u prihvatilištu, ali tamo su nam pružali ljubav i pažnju.

Koliko ste u ovoj ulozi prodavača saznali o ljudskoj prirodi? Mnogi vas ne vide, kao da vas nema?

Da. Možda neki u prolazu pomisle da sam 'niš koristi', da sam bezvrijedan. No ne uzimam to previše srcu. Nikome nikad nisam ništa zamjerao.

A pozitivna iskustva?

Kad netko prema meni pokaže sažaljenje, prihvatim to kao znak podrške, to me nekako podigne.

Ne uvrijedi vas?

Ne, nipošto. To mi da snagu da nastavim dalje. Jer me ljudi cijene, ne ono što sam trenutno, nego ono što mogu biti. Nekad mi je čak draže kad netko zastane i popriča sa mnom nego da mi da novac. Jer većina ljudi dođe, takoreći baci novac, zgrabi časopis i gotovo.  Kako sam sam, samac u stanu, nemam neke prijatelje, materijalno sam ograničen, ne izlazim nikuda, razvlačim zaradu od časopisa do idućeg mjeseca.

Kako gledate na život ispred sebe?

Imam 60 godina, ali se ne osjećam da ih imam toliko. Smatram da još mogu poživjeti. O sebi ne razmišljam nešto previše, bitno mi je da imam smještaj, da mogu poživjeti, da ne ovisim o nikome.

Koja vam je najveća želja, pretpostavljam da je vezana uz kćer?

Da doživim njeno vjenčane jer je već u ozbiljnoj, duljoj vezi, još od početka studija. Čekam vjenčanje i da postanem dida. 

Koliko vam pomaže vjera u Boga?

Jako puno. Katolik sam rođenjem, jedno sam vrijeme bio u jednoj kršćanskoj protestantskoj zajednici, i tu sam saznao neke stvari. Nakon toga sam ponovno prihvatio katoličanstvo. Svako jutro čitam Bibliju i druge tekstove. Mogu vam reći da sam do prije 17 godina u psovkama bio kao deset kočijaša. Prestao sam psovati.

Biste li mogli bez vjere preživjeti?

Ne! Sigurno ne. Na jutro mi nije nikad teško odvojiti pola sata. Čitam Bibliju i knjižicu 'Dobro sjeme'. Da to ne uradim, bio bih kao gol. A da vam kažem i ovo: imam spisak od oko 500 osoba za koje svako jutro pročitam njihovo ime i kažem: 'Da nam Bog da snage, razuma, zdravlja i mira'. 

Kako su ti ljudi došli na tu listu. Koji je kriterij?

Bio sam u kontaktu s njima, a ima na tom spisku i osoba koji su mi nešto loše učinili, ali i dalje molim za njih... I vi ćete ići na spisak, od sutra. 

(Smijeh) Hvala, trebat će mi.

Mogu samo garantirati da nikome neće naškoditi, samo pomoći.