BOLJI OD 50.000 KANDIDATA Labinjan Dino Peruško na Harvardu: Mi brucoši jedemo u 'dvorcu Hogwarts'

Dino Peruško iz Ripende kod Labina uspio je prije tri mjeseca u konkurenciji više od 50.000 prijavljenih upisati prestižni Harvard. Već je deset dana na najstarijem američkom sveučilištu.

S ovim svestranim, talentiranim, vedrim i skromnim mladićem, nagrađivanim na poetskim, kao i na natjecanjima iz matematike, fizike i  kemije, razgovarali smo o njegovim prvim iskustvima na jednom od najcjenjenijih svjetskih sveučilišta.

Pravi je renesansni čovjek, piše poeziju, glumi, osvaja nagrade na natjecanjima iz fizike i matematike, godinama gradi suhozide, s čime će sada, u neposrednoj blizini Bostona, morati prekinuti na neko vrijeme.

Upravo danas počinju mu predavanja.

Kakav je osjećaj?

Uzbudljivo je.

Rekao si uoči razgovora da si završio program orijentacije.

Zapravo to je bio predorijentacijski program. Prijavio sam se za program za međunarodne studente i trajao je pet-šest dana. Dizajniran je za međunarodne studente da im pomogne da se lakše mogu aklimatizirati. Sve to organiziraju stariji studenti: drže predavanja, organiziraju događaje za međusobno upoznavanje. Iznenadila me bliskost zajednice na Harvardu. Ima dosta djece iz svih dijelova svijeta, svi su daleko od kuće i taj im program puno pomaže.

Jesi li dobio cimera?

Imam cimera Amerikanca koji živi tu blizu Bostona. Stan dijelim s pet cimera i svi su Amerikanci. Imamo toalet i četiri sobe, dvije dvokrevetne i dvije jednokrevetne.

Koliko ti se zamišljanje Harvarda uoči dolaska na studij  razlikuje od ovih prvih iskustava?

Iznenadila me različitost ljudi na Harvardu, po tome otkud dolaze i po interesima. Nije to onaj stereotip da su svi štreberi. Posve su normalni. Nisu došli ovdje samo studirati već se i dobro provesti. Iznenadila me bogata tradicija na Harvardu. Znao sam to i prije, ali ipak sam se iznenadio koliko Harvard nudi prilika, i za fakultet, ali i za izvannastavne aktivnosti, posebno sportske.

Za maturantskih dana

Zašto si se upisao baš na Harvard? Jer, uspio si se upisati na još šest renomiranih sveučilišta, među njima Yale i Priceton. Koja je tajna Harvarda, s tim šarmantnim retro arhitektonskim okruženjem?

Harvard ima najdužu povijest obrazovanja, s generacijama i generacijama uspješnih. U  zgradi u kojoj ja sad živim za studija je živio i John F. Kennedy. Osim toga Harvard je velika istraživačka institucija. Osim što predaju, profesori i istražuju. Svake godine Harvard daje svijetu nova i nova otkrića, a mi kao studenti možemo sudjelovati i asistirati tim profesorima u njihovim istraživanjima. Mislim da je popularizaciji Harvarda doprinijela popularna kultura, posebno filmovi, poput "Legally Blonde". Udaljen je 15 minuta od Bostona, jednog predivnog grada, najeuropskijeg grada u Americi. Tu su u okrugu i MIT (Massachusetts Institute of Technology), Boston College.... Baš je grad za studente. Kad spominjete arhitekturu, u velikoj blagovaonici Annenburg, u kojoj jedemo mi brucoši, napravljen je set za dvorac Hogwarts za filmove o Harryju Potteru. U toj zgradi jedu samo brucoši, nas 1.656, (ali rotiramo se u različitim terminima).To je samo za brucoše jer se tu upoznajemo. Stariji studenti kažu da su najveća prijateljstva stekli upravo u toj zgradi.

Kad ti počinju predavanja?

Baš danas. Jučer je bio nacionalni blagdan Labor Day. Do danas je trajao program orijentacije. Toliko klubova, studentskih organizacija, koncentracija, da se u svemu tome nije lako snaći.

Što je koncentracija?

To je smjer koji se studira.

Upisao si Harvard, u čemu više od 50.000 kandidata nije uspjelo. Koji je omjer kandidata i upisanih?

Oko 50 do 60 tisuća učenika iz cijelog svijeta se prijavilo na Harvard, a primljeno je nas 1656.

Harvard je jako skup. Jesi li ostvario stipendiju?

Harvard je prestižno sveučilište, što znači da većina ljudi koja ga završi kasnije radi dobro plaćene poslove. Postanu li uspješni poslovni ljudi milijuneri, oni doniraju Harvard, tako da ovo sveučilište prima jako puno donacija. Harvard je jedan od najbogatijih sveučilišta na svijetu i zato može pružati financijsku pomoć, stipendiju svojim studentima. Kada bira studente, Harvard ne gleda hoćete li vi tražiti financijsku pomoć ili ne. Bitno je žele li vas oni ili ne. I ako vas žele, nakon što vas prime, na temelju financijskih podataka o tome koliko vam roditelji zarađuju, oni će vam omogućiti da dođete na Harvard i da to ne bude trošak vašoj obitelji. Budući da moji roditelji primaju prosječne hrvatske plaće, koje nisu dovoljne za plaćanje školarina od 90.000 dolara, ja sam dobio punu stipendiju.

Godinama gradi suhozid

Rekao si da ne znaš zašto su baš tebe primili. Što je ipak presudilo?

I dalje ne znam. Je li utjecala pozadina, to što dolazim sa sela, prva sam generacija u obitelji koja će završiti i četverogodišnji fakultet, jesu li utjecali uspjesi na izvannastavnim aktivnostima, ili osobnost ili uspjesi na ispitima, ne znam.

Upisao si se, osim na Harvard, još na šest renomiranih sveučilišta, među njima i na Yale i Princeton. Zašto baš Harvard?

Svi ti fakulteti su različiti, imaju svoje posebnosti, za nešto su bolji, za nešto lošiji. Harvard mi je ipak pružao najviše mogućnosti, i od početka mi je bio prvi na listi. Imao sam ga priliku posjetiti kad sam polagao treći razred srednje škole u Americi.

Koliko je to srednjoškolsko američko iskustvo bilo važno za tvoju odluku o nastavku studija u SAD-u?

To mi je iskustvo bilo ključno jer sam vidio kakav im je obrazovni sustav, koji mi se svidio.

U čemu je različit od našeg?

Američki srednjoškolski sustav pruža više mogućnosti. Manji su razredi, do 12 učenika u razredu, tako da je bliži kontakt s profesorima. Pruža mogućnost izbora predmeta i razine predmeta. Ako vam ide dobro matematika, možete izabrati težu razinu matematike i onda ste s ljudima kojima ide matematika. Ide se brže s gradivom i više se može naučiti. Puno je i izvannastavnih kulturnih i sportskih programa.

Uvijek nasmijan

Kao glumac si u trećem razredu srednje u Americi sudjelovao u tri kazališne predstave?

Da, to ipak nije bilo moguće u našoj srednjoj školi u Pazinu. Možda u INK-u, da sam bio u Puli.

Super mi zvuči to da tek na drugoj godini studija možeš odabrati što ćeš konkretno studirati, a još mi bolje zvuči to da tada možeš odabrati i dvopredmetni studij koji će činiti, primjerice, književnost i matematika, što kod nas nije moguće.

Mi tijekom četiri godine na Harvardu trebamo odslušati i položiti 32 predmeta. Može i više, ali 32 su obavezna. Dakle, četiri predmeta po semestru. Iako to na prvu zvuči malo, dosta je posla s tim predmetima. Dio predmeta je iz moje 'koncentracije', ovisno o tome hoću li izabrati na koncu biti matematičar, povjesničar, fizičar, štogod; dio predmeta spada u opće obrazovanje, a dio su izborni predmeti koji vam daju prostora da proširite svoje obrazovanje. I nakon što na drugoj godini izaberete smjer, sustav vam daje prostora da istražujete i druge svoje interese i da dobijete, kako oni to zovu, ‘liberal arts & sciences’ obrazovanje. To je i bio razlog što sam se odlučio za studij izvan Hrvatske.

Nagrađivan na literarnim, kao i na natjecanjima iz matematike fizike i kemije

Uvijek ti je, kako kažeš, bilo teško izabrati jednu stvar jer hrvatski sistem obrazovanja zahtjeva od nas da u četvrtom razredu znamo što želimo studirati i raditi cijeli život. Uoči odlaska na Harvard isticao si da su ti trenutni interesi književnost, matematika, fizika, antropologija i politika. Nije lako s 18 godina odlučiti se što ćeš raditi cijeli život?

Nespremni smo, jer ono što mi slušamo u srednjoj školi nije isto ono što ćemo slušati na faksu. Matematika u srednjoj nije ista onoj na fakultetu.

Koliko je proces upisa na fakultete u SAD-u stroži u odnosu na sustav u Hrvatskoj?

Oni imaju tzv. holistički pristup prijavljenim učenicima. Ne gledaju samo dio vas.  Oni vas zaista gledaju kao cjelovitu osobu. Nije kao kod nas. Dok naši fakulteti pri odabiru studenata gledaju samo ocjene iz srednjoškolskog obrazovanja i rezultate državne mature, a proces odabira se  izvodi automatski pomoću računalnog sustava, američki fakulteti pokušavaju prijavljene sagledati kao cjelovite osobe. I tu su, naravno, gledaju ocjene, ali i to čime ste se bavili izvan nastave, kako razmišljate (to saznaju putem eseja), kakvi ste u razredu (što dobiju putem pisama preporuka srednjoškolskih profesora), kako komunicirate (to vide po intervjuu). Zaista je puno opsežnija prijava jer vas zaista žele upoznati. I pitanja koja postavljaju...

Koja?

Naprimjer, za esej je zadatak bio 'napiši pismo budućem cimeru'. Imao sam 200 riječi za to pismo. U eseju za upis na Princeton jedno od pitanja bilo je 'koja pjesma trenutno opisuje vaš život?', a na Yaleu je jedno pitanje bilo 'koji biste predmet predavali?'.

I koju si pjesmu naveo?

"Galeb i ja", ali u obradi Tamare Obrovac, iako je izvorno izvodi Oliver Dragojević.

Po glazbi Zdenka Runjića i tekstu Tomislava Zuppe.

Lijepa mi je slika - ptica koja leti visoko i bez straha prkosi svakoj buri i neveri.

Pišeš poeziju, a posebno su pažnju privukle tvoje nagrađene pjesme "Kamik"  i ‘Nerina zulijani drži sunce va pinjates". Na Goranovom proljeću si opusom svojih pjesama osvojio odličnu treću nagradu. Pišeš labinjonskom cakavicom, koja je sama po sebi, kako kažeš, jako melodična i u sebi sadrži toliko poetičnih fraza i izraza koji su nepresušan izvor inspiracije tvom stvaralaštvu. Što je tebi blisko, bratski u poeziji, koja je i mnogim zaljubljenicima u prozu daleka?

- Riječi, kojima se razbacujemo svaki dan, kojima komuniciramo i o kojima ovisimo, ako ih se dobro izabere i posloži u dobar red, mogu izraziti emocionalnu, ali i mentalnu reakciju. Kad je čitam, poezija mi se čini kao dom... netko vas razumije. Čitajući, i vi izlazite iz tog teksta. Na ovogodišnjem državnom Lidranu u Vinkovcima, gdje sam bio sa svojom profesoricom Orijanom Paus, Miroslav Mićanović je održao odličnu radionicu, na kojoj je rekao da mi ne pristupimo tekstu, nego iz teksta istupamo. Svaki će tekst biti različito čitan od različitih osoba, jer tekstu pristupamo s različitim iskustvima i iz različitih pozadina.

Koliko je Pazinski  kolegij važan za tvoje stasavanje i upis na Harvard?

Jako mi je drago što sam išao u kolegij, i zbog profesora i zbog aktivnosti kojima sam se tamo bavio, a i zbog i prijatelja koje sam upoznao. Prednost kolegija je što je manja škola s bliskim pristupom profesora i učenika. Većina profesora predaje samo u kolegiju. Zaista mi je drago da sam išao u tu školu, koja mi je pomogla da treći razred srednje škole završim u SAD-u i da sad upišem Harvard.

Ključna je ipak bila obitelj?

Svakako. Na cijelom su me putu podržavali i omogućili mi da budem tu.

Čime se bave?

Tata ima OPG i većinom se bavi životinjama i poljoprivredom, mama radi kao daktilografkinja na Općinskom sudu u Labinu, a brat je dosta različit od mene; završio je za elektrotehničara, nije išao na faks i radi.

Koliko tvoja Ripenda ima stanovnika?

A malo (smijeh). To je brdo na kojem se nalazi nekoliko zaseoka, Ripenda Verbanci, Kras, Kosi, Cvitani...

U udruzi si Dragodid i baviš se gradnjom suhozida. Zašto suhozid?

Odrastao sam na selu, u Istri, u zavičaju punom kamena. Suhozid traži vještinu koja je prisutna od prvih ljudi na ovim prostorima. Služila im je da taj kameni krš oblikuju i koriste za svoje potrebe. To je definitivno vještina koja se posljednjih godina, nažalost, zaboravlja i zamjenjuje betonizacijom, ne samo obale već cijelog našeg prostora. Mislim da se u ovom brzom, tehnički naprednom vremenu ta vještina danas zaista može održati kao održiva metoda gradnje, s lokalnim materijalom koji se uklapa u krajolik i koji proizlazi iz tog krajolika. Jer kamena ima svugdje. Sama gradnja je odličan proces, već time što ste u prirodi i što radite nešto svojim rukama. Kreativno je, a čuvate vještinu koja se koristi tisućama godinama.