Ćićarija: "Ono što nam nisu uzeli fašisti i komunisti, oteli su nam demokrati!"

Opustjelu Ćićariju, osim upućenih ljubitelja prirode i sve manjeg broja njenih stanovnika, mnogi gledaju tek u vožnji iz automobila, ni ne znajući u što gledaju, lišeni znanja o njenoj ljepoti, ali i, kako smo se iznova uvjerili, toplini, otvorenosti i marljivosti ljudi koji su tu rođeni i koji tu žive, a čije generacije predaka nimalo nije mazila povijest.

Iritantno je kad Lanišće, središnju općinu Ćićarije, ljudi iz drugih bogatijih, i južnih i zapadnih i istočnih dijelova Istre spominju gotovo iz sućuti, kao najsiromašniju istarsku općinu. Ta prazna empatija u prolazu traje predugo (nećemo ovaj put o vlastima) i valjda ponižava na isti način kao što su se svojedobno u govoru istarskih Talijana nazivom 'ciccio' označavali s prijezirom hrvatski i drugi slavenski žitelji istarskih sela.

Nekad Ćići

"Čekaj, čekaj, Palmira je jedan, Bruna i ja tri, Dino četiri, ovaj ča je pomorac, žena i ta mala ča stoji kod dečka u Laništi, nas je sedam. Tu su gori bili muž i žena, su umrli, tako da nas je sve manje i manje", objašnjava nam 76-godišnji dobrohotni umirovljeni inženjer brodskog strojarstva Rudolf Rude Poropat pad broja stanovnika u njegovom rodnom selu Dane na Ćićariji, i to s devet na sedam stanovnika, kako to pokazuju rezultati aktualnog popisa stanovništva u odnosu na onaj iz 2011. godine.

Rudolf Poropat, naše selo Dane ima 7 stanovnika

- Najviše ih je bilo po popisu iz 1936. lita, ovdi je bilo priko 360 ljudi, bilo je 48 brojeva. Tada ih je bilo najviše. Iza rata sve je pošlo, od Kopra, Rike čak do Splita, Ljubljane. Tada su mlaji išli svi ča, a ostali su samo oni u srednjim godinama, i kad su oni umrli, toliko nas je sad, kaže Rude, a rodna čakavica miješa se s onom u Rijeci, gdje je proveo radni vijek.

- Tu sam rojen, tu su bili naši stari, još za vrime mraka (he he) smo nešto tu popravili. A i ča ćete u Riki u penziji. Niš, a vidi tu imam malo blaga, koju kokicu, zece, pred jeno par lit sam ima i dvi kozice pa sam ih da ča, malo vrta, šume, ovo ono; moja žena i ja se pasamo. Ča biš u gradu, u gradu čim otvoriš vrata i greš van, već je 50 kun pošlo. U Riki su nam dica, šči i sin, nastavlja gospodin Poropat, a oko nogu nam se cijelo vrijeme kreće njihov razigrani mladi pas Rona. 

Dane je okruženo brdima, zaštićeno od sjevernih vjetrova i otvoreno prema jugu. Plodno polje i obilje vode (osim ljeti) omogućuju proizvodnju hrane, a u prošlosti su ovčarstvo i proizvodnja drvenog ugljena (kao i na cijeloj Ćićariji) bile glavne djelatnosti. Oštra klima ne dozvoljava bavljenje ratarstvom, a Ćići su u prošlosti proizvedeni ugljen prodavali po cijeloj Istri, pa sve do Trsta i Rijeke.

Kraj je prilično pust, premda se unatoč jednoznamenkastom broju stanovnika u Dane, Trsteniku, Rašporu, (u Račjoj Vasi njih 20-ak), vide dobro opremljene kuće za odmor i vikendice nekih ljudi koji na Ćićariji imaju prijavljeno boravište, ali se ne vode kao njeni stanovnici.

Naselje Dane stradalo je potkraj 15. stoljeća  u turskim upadima u Ćićariju, kao i tijekom Uskočkoga rata, nakon kojega je između Dana i Vodica bila uspostavljena granica austrijskoga i mletačkog teritorija.

Njemačke snage spalile su selo u ljeto 1944., a zatečeno stanovništvo odvele u logor. U središtu sela je ploča na kojoj piše "Njemački i talijanski okupatori su 10. kolovoza 1944. do  temelja spalili ovo selo, 55 stambenih kuća i 56 gospodarskih zgrada".

Kako je mjesto dobilo ime Dane, pitamo Poropata.

- Tu je jedan povida da, kad su preci dolazili simo, da je jedan od njih reka: 'vidiš, tu bimo mogli ostat, tu ima vode, lipo je', pa jedan da je reka Da, ovaj drugi da je reka Ne (smijeh), i Da i ne i Da i ne, i da je tako to ostalo, nastavlja Poropat.

- Jedan ča je bija tu iz sela , je umra, on je bija za vrime Jugoslavije ambasador u Milanu, načitan, pametan, normalan čovik, on je napisa knjigu da naši preci potiču od Rumunji i da na rumunjskom 'parapat' (mi vučemo to prezime Poropat), znači  'čovjek bez krova', nomad.

- Ovdje je lipo, mir, tiho, po liti je lipo, noći su friške, lipo se spi, kaže nam pri rastanku Rudolf Poropat.

Trstenik - jedan stanovnik

U obližnjem Trsteniku, mjestu s jednim, jedinim stanovnikom (2011. bilo ih je četvero), nismo naišli na Miloša Burlovića jer se oporavlja u Buzetu nakon prometne nesreće, no jesmo na posve zapušteno zdanje bivše škole, koja privlači svojom 'estetikom ruine'. Prizivamo u potpunoj tišini nekadašnju dječju ciku.

Trstenik ima jednog stanovnika - bivša škola, estetika ruine

Naime, prema popisima stanovništva, potkraj 19. stoljeća Trstenik je imao 223 stanovnika, nakon čega stalno gubi stanovništvo te polagano izumire. Ali ne posve, jer nekoliko kuća za odmor je lijepo obnovljeno. Nekad su stanovnici ovog mjesta, uz tradicionalno stočarstvo i poljodjelstvo, najviše živjeli od prodaje mlijeka i drva.

Rašpor: dva stanovnika, dva velika prijatelja

Naša iduća odrednica je Rašpor, mjesto s dvojicom postarijih stanovnika/prijatelja, 'domorocem' Brankom Božićem i Franjom Tutićem, Bosancem koji je ovdje punih 35 godina (2011. bilo ih je tri), no jedan bračni par ovdje dolazi iz Buzeta , popravljajući demografsku sliku mjesta. Branko se ni pod koju cijenu ne želi  fotografirati, a Franju kao za inat ne možemo pronaći.

Rašpor: spomenik Antifašističkoj fronti žena u Istri

U ovom je mjestu 1944. održana konferencija AFŽ-a za Istru, a 20 godina kasnije podignut je dojmljiv spomenik sa ženskim figurama i natpisom "One su se borile, hodile, nosile".

- Ja tu vučem neke grede jer su nam se sve štale urušile. To mi skrati vrime i bolje se osjećam, sad je taj 'covid', meni tu ne triba maska, stalno sam na zraku. Žena je u Matuljima, čuva unuke, dođe koj' put i ona tu, kaže gospodin Božić.

U Rašporu jedini stanovnici i prijatelji Branko Božić i Franjo Tutić

Nudi nam piće, ali mi nepristojno odbijamo zbog novinarskog tempa i odlazimo prema Račjoj Vasi, naselju s, kako nam govori obitelj Medica, 20-ak stanovnika.

Račja Vas na Vrhovnom sudu od 2014.!

Nisu kao i mi oduševljeni idiličnom scenom svog imanja kao ova draga obitelj, a posebno zato jer je njima i još 23-ima obiteljima hrvatska država sredinom 1990-ih uzela, kako nam kaže 72-godišnji gospodin Anton Medica, 'sva ova brda i šume koje su naši preci kupili 1832. godine od Austrougarske'.

Slučaj se rješava na Vrhovnom sudu još od 2014. i do danas nije riješen, a zakinuti vlasnici/nasljednici udružili su se 2007. godine u Udrugu za upravljanje imovinom.

Anton Medica: Uzeli su nam 5.500 hektara šume

- Ono što nam nisu uzeli fašisti i komunisti, oteli su nam demokrati, kaže Anton Medica u emotivnom grču, jer je bio i branitelj u Domovinskom ratu, zbog čega ga ovo ponašanje hrvatske države još više boli.

Izvadili su, ističe, sve dokumente u povijesnom arhivu u Pazinu koji dokazuju njihovo vlasništvo nad čak 5.500 hektara šume, dominantno bukve. (Jedan hektar iznosi površinu kvadrata čije su stranice dugačke 100 metara).

- Mi smo htjeli ovdje napraviti vjetroelektrane, a onda je netko uzeo za sebe i čeka vrijeme za sebe, dodaje on, pozivajući nas novo zakazano sudsko ročište u Buzetu 1. travnja.

Razgovaramo ispred praga kuće u kojoj je 1950. rođen, iza njega su kćerka Ervina i unuka Gaia, a koji metar dalje u potočiću se igraju dvije patke.

"Nemaju imena, ovo je muž, a ovo žena. Oni su nam ljubimci. Nisu oni za teću", kaže njegova supruga Zvjezdana Medica.

Kad se rodio 1950. godine, Račja Vas je, veli, imala 300-400 stanovnika, a 1910, bilo ih je čak 480.

Anton je u drugoj polovici 50-ih ovdje pohađao mjesnu školu, od prvog do četvrtog razreda, i to u dvije smjene, što govori o tadašnjem nemalom broju mještana Račje Vasi.

- Kad se otvorila granica onda je to otišlo ča, najprije su bježali, bježali za vrijeme staljinizma, a  poslije kao gastarbajteri, zaključuje Anton Medica.