Damir Cerin je posljednji rovinjski postolar. Zanat je učio od oca, između đonova i čavlića: "Nikada nisam požalio. I kad bih mogao ponovno birati, učinio bih isto"

Još do jučer, pomisao da bi jedna postolarska radionica mogla postati rado posjećeni turistički punkt, odnosno jedna od autentičnih i zanimljivijih točaka iz života Rovinja, činila mi se, u najmanju ruku, nerealnom. Jer, što bi, molim lijepo , pohabane cipele i potrošni potplati imali zajedničko s vođenim turama, razgledima i razglednicama grada? No, imaju. I to ono najdragocjenije - čovjeka. I zanat koji polako nestaje. 

U srcu starogradske jezgre, u Ulici Zdenac 16, nalazi se mala radionica Damira Cerina, posljednjeg rovinjskog postolara - doktora za cipele. U njegovu se radionicu ne ulazi samo zbog usluge. Ulazi se zbog razgovora, zbog tople riječi i osmijeha, zbog one iskrene ljudske bliskosti koja se danas sve rjeđe susreće, a gradi se godinama među susjedima, poznanicima, slučajnim prolaznicima koji to ubrzo prestaju biti.

Davno su ga otkrili i gosti Rovinja, a sad mu u radionicu dolaze i vođene turističke grupe gostiju. Bit će da vide posljednji komadić grada koji još uvijek diše sporije. I čovjeka koji ga svojim znanjem i vještinom, tiho i strpljivo, još uvijek drži na okupu.

Damira je najlakše opisati kao dobru dušu grada. Kao nekog tko, baš poput Meštra iz kultne serije Velo misto, ne pušta politiku u svoju butigu, ali zato širom otvara vrata ljudima i njihovim pričama. U tom malom, pitoresknom prostoru ne vode se velike rasprave, ali se zato razgovora o životu, onom običnom, svakodnevnom koji zapravo najviše govori o jednom mjestu i njegovim ljudima.

I sama je radionica svojevrsni vremeplov. Drveni pult skriva stare strojeve, zidove krase izblijedjele crno- bijele fotografije, diplome i kalendari, tihi svjedoci prolaznosti vremena. Na podu su postavljene i stare šivaće mašine, između kojih se nalaze kutije, i raznobojne PVC vrećice s tek donesenim, odnosno cipelama po koje mušterije tek trebaju doći. Tu su i željezni kalupi (oni o kojima sanjaš kad te cipela stišće, a ti sanjaš da nogu iz nje izvučeš),  i mnogi alati iz nekih drugih desetljeća kojima i ne znam ime. No, sve je tu. I sve ima svoju priču, i svoj miris. Onaj prepoznatljivi, pomalo zaboravljeni - spoj ljepila, masti i kreme za cipele. 

Trideset godina Obućarske radionice "Cerin"

Damirova priča, kao i njegov zanat, dio je obiteljskog naslijeđa. Odrastao je uz oca, koji je sada davne 1971. godine otvorio obućarsku radionicu u obližnjoj ulici, u vrijeme kada je u Rovinju bilo nekoliko postolara. Kao dječak, prisjeća se, stalno se motao oko nogu oca Antona i njegovih pomoćnika - Blaža, Šimeta i Marasa prateći što i kako rade. Tu je, naime, između đonova i čavlića, učio zanat, koji će ga, iako je po struci grafičar, na kraju u potpunosti osvojiti.

Godinama je, naime, radio dva posla paralelno. Jednu smjenu provodio u rovinjskoj Istragrafici, a drugu u očevoj radionici, sve dok 1996. godine nije donio konačnu odluku, napustio siguran posao i otvorio vlastiti obrt. Na veliko razočarenje oca, i na vlastito, kako danas kaže, veliko zadovoljstvo.

- Nikada nisam požalio. I kad bih mogao ponovno birati, učinio bih isto, kaže nam, onako usput, kao da je postolar biti lako, majstor i veliki zaljubljenik svog posla, Damir Cerin, koji upravo ove godine obilježava trideset godina od otvaranja svoje Obućarske radionice "Cerin". A, s godinama dolaze i razmišljanja o mirovini, a s njim i jedna gotovo apsurdna misao kako će s Damirovim umirovljenjem, jedan stari zanat, najvjerojatnije zauvijek nestati iz Rovinja. I kao da me čuje o čemu razmišljam, Damir mi govori kako je već predao papire za mirovinu, ali da i dalje planira raditi, barem nekoliko sati dnevno. Dovoljno da vrata ostanu otvorena.  

Patike? To je pak posebna priča!

A kroz ta vrata stalno netko ulazi i izlazi. Naime, kat iznad, zauzima krojačka radionica njegove sestre, pa je promet živ, pa il' pozdravljaš, il' nekom odzdravljaš. U međuvremenu, posao ne staje. Obavlja se brzo, najčešće po principu "od danas za sutra". Reklamacija nema. Cijene, kažu mi mušterije, kao da su (za)ostale u nekim starim, financijski lakšim i prihvatljivijim vremenima. 

Doznajemo i da se najčešće popravljaju potpetice. Jer,  rovinjske ulice, posebno starogradske jezgre, ne štede obuću. Tu je i trgovačka Carera, skliska već na prvu kišu, pa đonovi i potplati često traže novu priliku. Žene su, priznaje Damir, daleko brojnije mušterije.Zanima me i kakva je situacija s patikama. Jer, vidim ih gomilu, raznih boja i veličina kako izviruju iz plastičnih kesica, odnosno kako sa stalaža postolarske radionice promatraju svijet.

Stoga, ne mogu odoljeti a da ne pitam što se pak ima na njima popravljati? Jer, nosiš ih, strgaš, baciš, odnosno prljave samo ubaciš u veš mašinu...

- E' da. No,  što je s fudrom koja se dere i koju valja zašiti, odnosno što s patikama koje su kuhane i prokuhane u veš mašini ? Baciti ili iznova lijepiti?, odgovara mi protupitanjem Damir, tvrdeći da je mašina za rublje - smrt za patike.

I dok razmišljam, o tome što mi govori, dobivam uputu za upotrebu.

- Potrebna je četka, sapun i ruke. Onako, po starinski, i patike će imati daleko duži vijek trajanja savjetuje Damir. Dakle, kod njega je opet sve bez prečaca. Kao i u životu, čini mi se. Ipak, odlazim tješeći se mišlju, kako ću o ovom razmišljati sutra. Jer, sve dok je Rovinjcima i meni Damir tu, veš mašina i prokuhane patike nisu i neki problem, posebice uz Damirovo obećanje koje visi na vratima  - ću dojti kad se tornam!