(FOTO I VIDEO) CIRKUS NA OTOKU Postoji na Fratarskom jedna škola nijednoj drugoj slična

Nije pretjerivanje reći da je kamp, koji sredinom ljeta na Fratatskom otoku kraj Pule okuplja tridesetak djevojčica i dječaka, školica drukčija od bilo koje koju možete zamisliti.

Već petu godinu, na samom "ulazu" na otok, oko vedrih, u šareno odjevenih instruktora, održava se, ni manje ni više, nego škola cirkusa. Točnije - sedmodnevni cirkuski kamp za najmlađe.

I ne, nema tu slonova, tigrova niti čitača sudbine; škola je ovo iskonske vještine zabavljanja i umjetnosti odvažnih, koja je u posljednjem stoljeću pomalo izgubila prepoznatljivost ali koja, upravo zahvaljujući entuzijastima poput Manuele Rossi koja vodi kamp na Fratarskom, ponovno vraća staru slavu.

Instruktori i volonteri

Ivana I Manuela

Manuela Rossi

Od 'neću' i 'ne mogu' do oslobađanja

U sedam dana intenzivne vježbe, tridesetak polaznika svladava osnove nekoliko cirkuskih vještina i "glanca" onu koja im najviše "legne" posljednjeg dana kampa svoje umijeće predstavili publici.

No, izvođačko umijeće nije jedina, a možda ni glavna vrijednost ovog kampa - smijeh, navijanje i instinktivno ispružene ručice malenih kolega koji daju podršku i zaštitu dok neki od polaznika izvodi vježbu, jasno ukazuju da se na ovom mjestu uči kako biti dio tima. 

- U kampu se djeca podučavanju cirkuskim vještinama, ali mislim da je jako dobra stvar to što ovdje nema kompetitivnosti i što svi stalno imaju veliku podršku jedni u drugima, jer svatko ima svoj tempo i uvijek je sve individualno. Zbog toga kamp započinjemo s grupnim igrama koje omogućavaju da se grupa uopće formira i da se svi međusobno upoznaju. Osim toga, ovdje jako razvijaju motoriku, što je jako važno jer djeca danas više nemaju veliku svjesnost o tijelu, čak ni o tome što je desno, a što lijevo. Ponekad se iznenadimo kada to vidimo kod njih. Vjerujem da ima još vještina koje to omogućavaju, ali ja, naravno, mogu govoriti samo iz perspektive instruktora ovih cirkuskih, i sa sigurnošću mogu reći da cirkus jača samopouzdanje. Neki imaju strah, ponekad je prisutan i otpor, ali ono što ovdje djeca uče vodi ih od 'neću' i 'ne mogu' do savladavanja vježbe i oslobađanja. Jačaju samopouzdanje i miču se od stresa. Osim toga, uče se odgovornosti, jednih prema drugima, ali i prema rekvizitima, ma koliko bilo nekad teško objasniti da se sve mora uredno vratiti na mjesto, kaže nam nasmijana Manuela, koja ove godine, osim što je koordinator rada cijelog kampa, uz kolegicu Ivanu Hrvatin vodi i radionicu zračnih akrobacija - vježba na svili. 

Vježba na svili

Omarova radionica

Diabolo

Da je škola i popularnija no što su se usudili nadati, pokazuje interes djece da sudjeluju u njemu više godina zaredom, što je, objašnjava Rossi, diktiralo i potrebu da se program mijenja i prilagodi i za one koji su u kampu prvi put, kao i za 'veterane' koji dolaze već četvrtu godinu. Dio vježbi koje su 'otočane' zabavljale prošle godine, poput hodanja na štulama i trapeza, ove su godine tako zamijenjen drugima, pa su novost o kojoj se priča radionica "diabola", koju vodi novopridošli instruktor Omar Ivančić, ali i 'rola bola', koja se svladava uz instruktora Emilija Alcantare, zaduženog za žongliranje i balansiranje.

Uz instruktore, kampu se u pravilu priključuju i volonteri. S obzirom na to da se radi mahom o vrlo mladim.osobama, polaznici kampa lako se uz njih vezuju jer su im generacijski bliski. 

Broj volontera ovisi o zahtjevnosti radionica određene godine, a ove su uz polaznike njih troje: Zora Cvijanović, Vito Sardoz i Asja Burba. 

Najmlađi sudionici kampa su sedmogodišnjaci no, ne rijetko se desi da se priključi i neki malo mlađi brat ili sestra polaznika. 

Ovogodišnji kamp okupio je 26 polaznika. 

Zašto nema žongliranja u školama?

Ne zanemaruje se, naravno, ni činjenica da se na otoku ponekad treba i samo uživati, pa se, osim druženja u vrijeme grupnih obroka, tradicionalno punih smijeha, redovno odlazi i na organizirano plivanje uz mentoricu Nives Soldičić.

- Mislim da je cirkus važan jer si u njemu aktivan i tijelom i glavom. Stalno moraš nešto razmišljati i kreativan si. Nije to nešto što se nauči i završi. U cirkusu se može uvijek sve razvijati dalje. Naročito kada je žongliranje u pitanju. To je nešto što mi je jako žao da nije, recimo, uključeno u redovno školovanje. Postoji cijela jedna filozofija koja povlači paralelne između žongliranja i matematike i načina na koji ono razvija mozak. Ja mislim da bi bilo jako važno da to imamo uz sat tjelesnog, recimo. U drugim državama, poput Engleske i Njemačke, to postoji. Čak nam i ovdje svrate ponekad djeca iz drugih država, koja s roditeljima borave na otoku, i odmah počnu žonglirati. Kada ih pitamo gdje su to naučili, kažu da su imali žongliranje po sat vremena tjedno u osnovnoj školi. To bi trebalo i nama. Ujedno, vjerujem da te cirkus uči strpljenju. Kod najmlađih vidim da žele znati sve odmah i sad. Žele uspjeti sad! Ne! U cirkusu je sve postupno. Danas, sutra, prekosutra, pa za mjesec dana novi izazov.... Strpljenje je nešto važno što ovdje uče, veli Rossi. 

Ema

Jana

Elena

Cirkus kao struka

No, neki će na kampu prepoznati i buduću struku jer - cirkuski akrobat možete biti i kad odrastete. Službeno! I profesionalno. Čak štoviše - s akademskim obrazovanjem.

- Koga to zanima, ima načina da se nastavi time baviti. Postoje cirkuske akademije po Europi. Kada sam počela podučavati cirkuske vještine, skoro nitko nije znao za to. Svi znaju za ples i kazalište, ali je za cirkus ne. Sada je to već bitno drukčije. Kod nas toga nema, ali vani je to normalno. Zato, kada vidimo nekoga nadarenog, tko bi se mogao time baviti, onda ga nastojimo usmjeriti. Naravno, nije obaveza ići tim putem i školovati se na akademiji ako se želiš time baviti, ali želimo da svatko ima tu opciju, kaže Rossi.

Emiliova radionica

Najbliža akademija nalazi se u Italiji, no prvi korak za upis takozvane su pripremne akademije. Izostanak školovanja u našoj zemlji, pred Manuelu i kolege je stavio dodatnu obvezu da kandidate dobro pripreme jer su prijemni ispiti jako teški, a u drugim zemljama postoje i srednje škole na kojima kandidati stječu znanje, pa je konkurencija vrlo jaka.

- Na tim se školama ne traži samo disciplina koja te zanima, već sve - pjevanje, muzika, akrobatika.. Iako ovakvo školovanje ne postoji kod nas, oni koji ovu školu jednom završe svakako imaju brojne opcije za rad u Hrvatskoj:neki će se baviti izvođačkom umjetnošću, neki pedagoškim radom, a neki će povezati ovo dvoje, dodaje Rossi. 

Kiri - maskota ovogodišnjeg kampa

A u nedjelju - spektakl! 

Kako izgleda nastupati u cirkusu pred publikom, neki će od polaznika po prvi spoznati upravo sutra, na javnoj prezentaciji svojih vještina.

Uz malo treme, kažu instruktori, osjetit će zajedništvo i činjenicu da su nešto skupa napravili.

- Lijepa stvar u ovome je što se svatko u cirkusu može pronaći - nismo svi za suočavanje s pozornicom i ne trebamo svi biti "zvijezde". Lijepo je što će se mnogi naći i u poslovima vezanim za organizaciju cirkuske predstave, od pozadinskih do tehničkih poslova. Ovdje ima mjesta za sve, zaključuje Rossi.

Želja voditelja kampa je da i njihova vještina s vremenom dobije priznanje kao neke srodne, poput ritmičke gimnastike. S nogometom se, vele, teško mogu uspoređivati. Ali, cirkuski je rad skup i traži adekvatne prostore pa su podrške lokalnih jedinica samouprave i ministarstava uvijek dobrodošle iako je, složni su, i tu odskora vidljiv pomak.