Vjerujte, ja sebi ne bih dozvolio da mrvica kruha bude na podu kada dođu cure ili gazdarica. Toga bi me bilo više sram nego ičega, kaže Umažanin Boris koji je pet godina živio pod vedrim nebom. Dajte mi komad kartona i vreću za spavanje i pokazat ću vam kako sam živio, veli. A beskućnik se postane lako - ne platiš dvije rate kredita pa da vidiš * Stambeno zbrinjavanje je i ušteda, kaže Helena Babić iz udruge "AjA", jer se na privremena rješenja i prihvatilišta troši znatno više novca, a ljudi i dalje ostaju beskućnici i ništa se ne mijenja
Vjerujte, ja sebi ne bih dozvolio da mrvica kruha bude na podu kada dođu cure ili gazdarica. Toga bi me bilo više sram nego ičega, kaže Umažanin Boris koji je pet godina živio pod vedrim nebom. Dajte mi komad kartona i vreću za spavanje i pokazat ću vam kako sam živio, veli. A beskućnik se postane lako - ne platiš dvije rate kredita pa da vidiš * Stambeno zbrinjavanje je i ušteda, kaže Helena Babić iz udruge "AjA", jer se na privremena rješenja i prihvatilišta troši znatno više novca, a ljudi i dalje ostaju beskućnici i ništa se ne mijenja
- Reći ću vam samo jednu stvar – svatko od nas može u dva mjeseca ostati bez krova nad glavom, prvo je što nam je kazao 61-godišnji Boris, jedan od prvih dvanaest istarskih beskućnika koji su početkom veljače uselili u stanove. Pula je tada, naime, postala prvi grad u Hrvatskoj koji je zatvorio prihvatilišta i pokrenuo sustav puno dostojanstvenijeg organiziranog i 'housing first' stanovanja.
- Mnogi su ljudi i obitelji s djecom u puno goroj situaciji od nas ovdje, samo što ih je sram to priznati, dodaje.
I zaista, za beskućništvo više nisu potrebne velike životne nedaće ni tragedije. Trenutni nestvarno veliki raskorak između primanja, koja često ne prelaze 900 eura, i prosječne cijene najma stana od 500 eura bez uračunatih režija, sa sobom donose zabrinjavajuće velik broj mogućih scenarija koja do beskućništva vode preko noći. Brojne zaposlene osobe stoga svjesno umanjuju kvalitet života, trošeći skoro svu zaradu na krov nad glavom. Beskućnika, nažalost, možemo očekivati sve više...
Boris"Se vuoi rispetto, devi darlo. Ako želiš poštovanje, moraš ga i ti pokazati. I beskućnik ima poštovanje. Njemu je najgore ako prođeš pored njega i ne pogledaš ga...
Borisova priča ipak teža je od dvije neplaćene rate kredita, ali o 'otvorenim' mu je ranama teško govoriti. Ovog rođenog Umažanina niz je nesreća doveo do toga da u zrelim godinama ostane bez krova nad glavom i provede čak pet godina živeći i spavajući na otvorenom, skriven tek pod nadstrešnicom jednog napuštenog objekta u Umagu.
- Dajte mi komad kartona i vreću za spavanje i pokazat ću vam kako mi je život izgledao, veli, mahinalno pokazujući na verandu pred zgradom u kojoj sada stanuje, dijeleći stan s tri cimera, nekadašnja korisnika prihvatilišta za beskućnike u Valturskoj ulici.
Prihvatilište je zatvoreno krajem prošle godine, a dvanaest korisnika postupno je preseljeno u stanove. Sve se to dogodilo prvenstveno zahvaljujući nesvakidašnjim naporima i predanošću nekadašnjih djelatnica Crvenog križa, Helene Babić i Jane Milić Herceg, koje su prije godinu dana pokrenule udrugu "AjA", čvrsto odlučivši da je u Puli i Istri došlo vrijeme za humane načine rješavanja beskućništva.
Grad Pula je, srećom, ovoj ideji dao najznačajniji vjetar u leđa, izdvojivši 100 tisuća eura za pokretanje programa. Još 40 tisuća stići će i od Istarske županije, a projekt je ujedno prijavljen i na program Ministarstva rada i socijalne skrbi iz kojeg se godišnje u budžet slijeva još 37 tisuća, no iz ovog se iznosa pokriva i trošak mobilnih timova.
- Važno je da ljudi znaju kako je stambeno zbrinjavanje beskućnika, osim naravno najvažnijeg humanog aspekta, zapravo smanjivanje troškova, a ne dodatni izdatak kao što mnogi misle. Ranije smo imali stambene jedinice u najmu za nekadašnje korisnike samačkog hotela, pa je tu bilo prihvatilište, pa prenoćište... Sve je to jako puno novca, a stvar ne ide nabolje i svi i dalje ostaju beskućnici. Zbog toga smo i predložili Gradu svojevrsno premetanje svega u postupno stambeno zbrinjavanje. Na taj način se zapravo štede stotine tisuća eura, kaže Helena Babić.
- Trenutno je unajmljeno pet stanova. Točnije, tri za organizirano stanovanje, u kojima žive po dvije, tri ili četiri osobe, i dva 'housing first' stana, s tim da drugi preuzimamo od 1. travnja. Jedan od njih pokriva se iz trogodišnjeg projekta Ministarstva, a drugi, s obzirom na to da je u pitanju mala garsonjera, mogli smo si priuštiti iz budžeta kojeg nam je odobrio Grad, objašnjava Helena.
U organiziranom stanovanju, do četiri osobe žive u zajedničkom kućanstvu, dok 'housing first' ('stanovanje prvo') podrazumijeva samostalan život, što je ujedno i svojevrsni konačni cilj projekta.
U oba se slučaja radi o osobama koje su sposobne brinuti se o sebi, ali ne mogu osigurati smještaj od primanja ili primanja uopće nemaju. Najveći broj ih je umirovljen, radno nesposoban i nema obitelj koja može pomoći. Nisu rijetke ni osobe proizišle iz 'sustava', poput bivših štićenika dječjih domova koji se zbog zdravstvenih poteškoća ne mogu osamostaliti u odrasloj dobi.
Unajmljeni stanovi nalaze se na području Pule i, prema propisima, u blizini su najvažnijih ustanova i usluga. Prosječna cijena većih stanova je 1.000 eura, a manjih oko 500. Mjesečni trošak stambenog zbrinjavanja po osobi (bez režija) je oko 350 eura.
Od 12 useljenih bivših beskućnika samo je jedna žena; sa 73 godine, ona je ujedno i najstarija korisnica programa i od mirovine ne može osigurati podstanarstvo. Najmlađi stanar ima 38 godina.
- Neke stvari ne možeš zamisliti dok ih ne doživiš, nastavlja Boris svoju priču. Preživljavao sam skupljajući boce i čisteći ribarske mreže. Kad sam ja počeo skupljati boce, gledali su me u čudu, a sada je to sasvim normalan 'sport' u Hrvatskoj. Ali, to je smrdljiv posao. Najgori osjećaj koji moraš prevladati je osećaj srama. Znate, prelazio sam i po 15 kilometara dnevno. Hodate cijeli dan po vrućini i onda sjednete negdje da popijete kavu i primijetite kako se netko premješta stol dalje jer smrdite... Treba to preživjeti! Puštao sam bradu da odbijem ljude od sebe. Ali, svaku sam paštetu tih godina pošteno platio, veli.
No, onda se razbolio i preživio dva srčana udara.
Boris- Kako se odnosimo prema beskućnicima najbolje vam govori da sam, kad mi je pozlilo i kad sam na ulici počeo dozivati upomoć, vidio kako se neki prozori zatvaraju... Srećom, naišao je gospodin koji je šetao psa...
Borisa su tada odveli u bolnicu, nakon čega je smješten u prihvatilište, a dvije godine kasnije - u stan.
- Ovo vam je za mene kao Hilton sa šest zvjezdica! Ova je kuća ljepša i od one koju sam ja nekad imao. Vjerujte, ja sebi ne bih dozvolio da mrvica kruha bude na podu kada dođu cure ili gazdarica. Toga bi me bilo više sram nego ičega, veli i dodaje da se svi u kući slažu i obavljaju zadatke koje su sami sebi zadali.
- Danas uglavnom puštam mozak na ispašu. Manje se krećem jer se brzo umaram. Meni je najbitnije da imam za tablete i osnovne potrebe i da imam mir, dodaje.
BorisNe bih se slikao, i inače se ne volim slikati. Nismo mi toliko važni. Važni su oni koji su nam ovo omogućili, molim vas spomenite njih. Napravili su nešto što nitko nije. Ovo što govorim je čista realnost, ništa nije preuveličano niti umanjeno
S Borisom su u stanu još Novica, Goran i Josip. Josipa jedinog nismo zatekli, bio je u posjetu sinovima u Umagu, a uskoro će početi i raditi.
Priča 59-godišnjeg Novice započinje - admnistrativnim problemom. Iz Rovinja je, ali u nekadašnjoj mu je državi pripadalo državljanstvo BiH. Kada ga se, početkom '90-ih godina, formalno trebao odreći i preuzeti hrvatsko, on ovaj proces nije završio u cijelosti. Krađa dokumenata godinama kasnije otkrila je da u knjigu državljana nije upisan, a posljedice svega toga danas, 33 godine kasnije, su status stranca bez dokumenata u Europi i gubitak zdravstvene zaštite kada mu je najpotrebnija. A drugi dom osim Istre - nema.
- Nakon što mi je supruga umrla, 2015. nestali su i dokumenti i krenule su komplikacije. Tako da sam zanemario svoj život i pustio sve. Imao sam ušteđevine koja je trajala do 2020., ali ja sam i radio, a imam i prijatelje u Rovinju i pomagali smo jedni drugima. Imao sam i unajmljen stan koji sam uredno čuvao i plaćao. I danas dan Boga molim da ozdravim i da dobijem taj dokument pa da opet odem za Rovinju u taj stan, kaže Novica, kojeg posljednjih godina muči kronični zdravstveni problem, rješiv rutinskom operacijom. No ona mu je, bez zdravstvenog osiguranja, nedostupna.
Problem je djelomično riješen operacijom nakon jednog hitnog prijema u bolnicu, objašnjava nam Helena, kada je trošak pokrila Udruga. Nažalost, osim u hitnoćama, operativne zahvate nije moguće platiti pa je za nastavak liječenja potrebno čekati dokumenta, a to je proces koji traje.
- Ovdje sam prezadovoljan. Znate šta, kapa dole osoblju. Lijepo se družimo. Imamo i Josipa koji nam je mentor za hranu i za kavu, kaže kroz smijeh.Ja sam navikao rano ustajati, a Josip nas uvijek ujutro dočekuje s kavom. Mi smo od ranije navikli jedni na druge, kaže Novica.
Na pitanje pada li mu teško biti u Puli umjesto u svom Rovinju, Novica odgovara: "Ma, nije meni nigdje teško biti. Meni je samo teško što ne mogu raditi, a toliko me vuče da sam bolestan za nekim poslom. Ja sam vam navikao uvijek raditi..."
Goran je najstariji u stanu pa ga u šali zovu 'tata'.
- Iz rodnog sam mjesta Tina Ujevića, kaže ovaj rođeni Vrgorčanin. Doselio sam u Pulu prije 24 godine, kod tetke i tetka. Nakon tetkine smrti, došlo je do neslaganja i otišao sam u podstanare. Nažalost, vlasnik stana je nastradao, ja sam ostao bez stana i tada više nisam imao od čega plaćati smještaj. Iako, nije to bio neki smještaj... Ja imam mirovinu, evo sad sam dobio i uskrsnicu od države, ali dio pojede blokada, a od onoga što ostane, ne mogu iznajmiti stan, kaže 72-godišnji Goran, koji je jedini od trojice cimera izravno iz podstanarstva došao u prihvatilište.
Iako ga ne pitamo, sam priča kako je jedno vrijeme vodio bitku s alkoholizmom, ali i kako ju je uspješno dobio, pa odlazi u sobu da nam donese priznanje dobiveno nakon deset godina suzdržavanja od alkohola. A tamo je i još nešto što želi pokazati - šal Hajduka na krevetu s kojim spava. "Hajduk mi je sve", kaže, dok cimeri u šali dodaju: "Zato ga zovemo Dinamovac!".
Goran je u prenoćištu nešto manje od dvije godine. Na ulici nije nikad boravio, a to odaje i njegov izgled. Unatoč nedaćama, mladolik je i nema većih zdravstvenih smetnji. Tek ga ponekad, veli, bole leđa.
Upravo je zbog toga, kaže nam Helena, važno spriječiti odlazak na ulicu.
Helena BabićTjedan dana na ulici je kao četiri tjedna života. Ljudi koji su tako živjeli izgledaju starije, to možete odmah primijetiti. Zbog toga zagovaramo deinstitucionalizaciju. Smatramo da je pravo na adekvatan dom ljudsko pravo. Stalna podrška osobama kojima je potrebna je prevencija beskućništva. Naročito su u velikoj opasnosti mladi koji završe na ulici je ih vrlo lako povuče negativna strana ovog života i tu nastaju trajne posljedice
- Za sada smo uzeli onoliko stanova koliko financijski i osobljem možemo podnijeti. U međuvremenu preko Centra za socijalnu skrb dogovaramo dva stana koja pripadaju korisnicima koji su negdje zbrinuti i ne borave u njima. Njih bismo mogli dobiti na korištenje po puno povoljnijim cijenama, ali bismo ih i kompletno uredili, kaže nam Helena, koja očekuje da će Grad i Županija projekt nastaviti podržavati i ubuduće.
Dodajmo i da u "housing first' modelu, u slučajevima kada osoba ima neku vrstu primanja, invalidnine i mirovine, ona jednu trećinu stanarine pokriva sama. Ovo ipak u Hrvatskoj još uvijek nije zakonski regulirano pa se u udruzi "AjA" nadaju da će do kraja godine biti riješen sustav koji će omogućiti da korisnici uplaćuju ovaj iznos.
- Molim vas, kada budete pisali članak, samo spomenite cure iz Udruge. One su najvažnije. Više spomenite njih nego nas. Bez njih, ovoga ne bilo...., kaže Boris na rastanku.
I zaista, Pula kao grad i Istra kao županija, prvi su u Hrvatskoj zatvorili prihvatilište i, zahvaljujući AjA-i, krenuli u smjeru stambenog zbrinjavanja najranjivijih, ali i borbe za priuštivo stanovanje uopće.
Dogodine možda ostvare i 'housing first' plan za sve iako, priznaju neki od stanara koje smo podsjetili, više nije svima ni želja da žive sami. Naviknuli su se, kažu, na društvo...
Uz Helenu, tim koji vodi projekt čine Jana, Nina, Matea i Barbara, te psiholozi Elvis i Marica.
Ukoliko želite pomoći ovaj važni projekt, uvijek možete donirati hranu ili higijenske potrepštine. Najkorisnije su nekvarljive namirnice: pašta, dugotrajni kruh, mlijeko, kava paštete i konzerve, pelati, ulje. Uvijek su dobrodošli i 'šugamani'.
Najpotrebnija donacija, kažu iz AjA-e, bila bi da neki majstor ponekad 'da ruku' i ponudi sat dva besplatnog rada na vodoinstalacijama i struji. Ne mora nitko biti dostupan istog trenutka, ali povremena pomoć puno bi značila.
Svi zainteresirani mogu se javiti Udruzi na broj 091/223-1035.
Premda su na kraju prvog poluvremena igrači Tramezzanija gubili 1-2, u nastavku su autogolom Ageymnaga i pogotkom Maurića u 85. minuti preokrenuli rezultat na 3-2. I onda drama: u 2. minuti nadoknade domaći igrač Kadušić dobiva crveni karton, a tri minute kasnije Kulušić postiže treći pogodak za goste
Iznimka su slučajevi kada se radi o umirućem pacijentu ili nekoj drugoj izvanrednoj situaciji
Reuters piše: "Ovo historijsko mjesto, jedino te vrste koje ima u cijelosti očuvane sve četiri strane, pretvorilo se iz mjesta održavanja borbi gladijatora u mjesto događanja za božićnu sezonu” * Reutersovim novinarima za ovu su priliku izjave dali ravnateljica Pula Film Festivala Tanja Miličić i dvoje posjetitelja iz Barbana.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
