(FOTOGALERIJA) LIDIA BASTIANICH: 'Kad sam odlazila, nisam znala da se više neću vratiti živjeti u Istru. Još uvijek vidim bakine noge uprljane crvenom zemljom'

Četrnaestu Degustaciju tipičnih jela Galižanske kuhinje, u čijoj je realizaciji sudjelovalo 40-ak ljudi koji su tri tjedna radili kako bi na stol stavili 35 kilograma makarona, osam kilograma puževa, deset kilograma tripica, posjetila je u četvrtak i proslavljena kuharica, TV zvijezda kuhinje, Lidia Bastianich.

Dostupna, komunikativna i znatiželjna, Lidia Giuliana Matticchio Bastianich nije propustila probati niti nijedno tradicionalno galižansko jelo. Izbjeglica u tuđoj zemlji, žena koja je ostvarila 'veliki američki san' htjela je ponovno otkriti dio Istre koji još uvijek nosi sa sobom.

Kako to da ste prihvatili poziv da sudjelujete u degustaciji u jednom malom i skromnom mjestu poput Galižane?

- Lijepo mi je vratiti se i ponovno otkriti Istru u ovim malim mjestima. U restoranima se ovi okusi ne nalaze. Želim obići svaki dio Istre, jer na kraju krajeva ja sam Istrijanka. Sjećam se da sam kao dijete s bakom i djedom dolazila u Galižanu s kolima i “musom” (magarcem) na sajam. Također, sviđa mi se ova vaša posvećenost da sačuvate talijanski identitet.

Žena koja je ostvarila američki san, ali nije zaboravlja svoje porijeklo

Kakav je osjećaj biti osoba kakva ste danas?

- Osjećam se jako ponosno i zahvalno onima koji su mi pomogli da danas budem tu gdje jesam. Prije svega postoji osnova na mom životnom putu, a to su obitelj i kultura. Ti si ono što jesi. Za mene je ovo bilo poput otiska. Sjećanje na moju baku, osjet mirisa, istarskih mirisa koji su me uvijek pratili davalo mi je snagu. Činjenica da su moji roditelji otišli u potrazi za boljim životom za svoju djecu čini me zahvalnom. Kad smo moja obitelj i ja stigli u Ameriku, nismo poznavali nikoga. Caritas nam je pomogao. Bili smo izbjeglice, na valu milosti i nemilosti.

Kuharica, dobitnica dvaju Emmyja, nastavlja svoju priču objašnjavajući da njezin životni put nije bio lak, pogotovo kada je s 11 godina morala napustiti voljenu Pulu.

- Kad sam odlazila, nisam znala da se nikad neću vratiti živjeti u Istru. Tada se djeci nije ništa govorilo. Mama, brat i ja otišli smo kod tete u Trst, a tata je pobjegao. U to vrijeme nisu pustili cijelu obitelj da ode. Ali kad sam vidjela da je tata stigao u Trst, shvatila sam da se nikad neću vratiti i ostala mi je velika knedla u grlu. Nisam uspjela pozdraviti ni baku, ni koze, ni prijatelje. U koncentracijskom logoru San Sabba ostali smo dvije godine. Sjećam se da sam stajala u redu za jelo s tanjurićem u ruci. Te stvari neizbježno ostaju u tebi. Dakle, za mene je hrana bitna.

Kakva vas sjećanja vežu za Pulu i život ovdje?

- Nije bilo toliko slobode, čak je i hrana bila oskudna, nije se moglo ni pričati talijanski. Moja baka je hranila cijelu obitelj, imali smo kokoši, guske, dvije svinje svake godine, povrtnjak i ja sam joj pomagala. Sjećam se da sam s bakom radila mulize (krvavice), palentu, rižoto. Išli smo u polje brati krumpire, ona je išla bez cipela. Još danas vidim njezine noge uprljane crvenom zemljom. Sva ta sjećanja ponijela sam sa sobom. Mislim da mi je to dalo želju da kuham kako bih uvijek sa sobom imala mirise i okuse svog doma. Kuhanje me vraća u prošlost, na Busoler, kod moje bake.

Kuhanje me vraća na mjesto koje volim. Upravo s hranom vraćam se u djetinjstvo. Puno puta se pitam kako mogu sve zapamtiti, a odgovor je jednostavan: „Zato što srce želi sve zapamtiti“.

Kuhate li i kad se vraćate u Pulu?

- Kuham svaki dan, ali ne zato što me ukućani traže već jer to želim sama. Ja volim kuhati. Ono što mi je uvijek davalo snagu je jedinstvo obitelji, svi zajedno za stolom. Kad sam ovdje, kažu mi: “Hajde, danas ću ja kuhati”. Ali ja ne želim. Volim otići na tržnicu i vidjeti što je dobro taj dan. Dok sam u Puli svaki dan idem na tržnicu i ribarnicu. Sjećam se da sam kao dijete s bakom odlazila na tržnicu prodavati naše proizvode iz vrta. Radila sam joj pakete s novinama, a onda bi mi na kraju dana davala nešto novca i otišla bi si kupiti sladoled.

Amerika za stolom koja jede Istarsko!

Što znači biti uspješan u zemlji poput Amerike?

- Amerika je velika nacija i ako želiš raditi, ako si uporan, ako se uklopiš, možeš iz toga izvući maksimum. Mi Istrijani smo jaki na poslu. Ženi, međutim, nije lako. Ja sam uspjela zahvaljujući obitelji. Tada smo svi živjeli u kući, jedni dolje, drugi na katu. Mama mi je čuvala djecu dok sam ja bila na poslu. Amerika kao nacija dopušta ti da budeš ono što jesi, moraš je poštovati, moraš biti vjeran naciji, ali možeš slobodno ići u crkvu koju želiš, govoriti jezikom kojim želiš, jesti što želiš.

Cijelu ste Ameriku, ali i šire, približila istarskoj kuhinji. Kako vam je to uspjelo?

- Vjerujem da je moj pristup autentičan i pošten. To je pristup domaćoj kuhinji, koja je bazična i siromašna kuhinja, ali je dobra. Super kuhari su jako dobri, rade inventivne stvari, ali ja se uvijek vraćam onoj hrani koja nam je draga, koja nam je u srcu.

Kako je moja baka kuhala? Dva, tri sastojka, stavila bi kost u juhu, koju je često koristila i dva puta zaredom, i bilo je spektakularno. Donijela sam te stvari u Ameriku i Amerikanci su htjeli znati sve više i više. Za Amerikance je to vrlo zanimljivo. Naime, jednu sam večer dobila e-mail iz Oklahome u kojem su mi napisali da su večer prije kuhali po mojim receptima i da cijela kuća mirisala na Lidiju. Dakle, moj duh odlazi u obitelji koje nikad neću upoznati. Ovo me čini sretnom. Za mene je velika čast što mogu prodrijeti u živote drugih.

Vaša omiljena hrana?

- Jako volim šparuge i, zapravo, u Istru dolazim isključivo u ožujku/travnju, posebno zbog šparuga. Moji rođaci ih stavljaju u duboko i kad napravim fritaju sa šparugama osjećam se dobro.

Lidia nam kaže da ne piše kuharice kako bi pokazala što ona zna raditi, nego da vidi koliko je mogu kopirati. Zvijezda koja je Amerikance naučila istarsku kuhinju odaje nam da je potpisala ugovor za još dvije nove knjige, a zvali su se s TV showa 'Masterchef Hrvatska' kao guest chefa u sljedećem izdanju.

Istrijanskoamerička chefica dosta se bavi i humanitarnim radom. Čini to u znak zahvalnosti jer je toliko toga učinjeno za nju i njezinu obitelj.

- U Americi nismo imali nikoga, kad smo stigli dočekale su nas talijanske zajednice koje su nam našle dom i donijele sve što nam je trebalo. To su stvari koje se ne zaboravljaju.

Kako se više osjećate, Amerikanka, Istrijanka, Talijanka?

- Lijepa sam mješavina, osjećam se Istrijankom s naklonošću prema talijanskom, ali osjećam se i Amerikankom jer sam tamo provela veći dio života. Uvijek kažem: ' Imam najljepše kulture na svijetu'. Osjećam se sretno.