Čera san upalila televižjon. Jušto na Dnevnik u polne. Nike pute san tako jušta da bin mogla biti švicarska ura. Bin se takala na zid i bin delala tik tik tik tik tik tik, ma je preveć tega rata u svitu pa bin forši pomislila da san bomba.
Na Dnevniku ni bilo niš novo. Benzina je skupa kako vrah, špeža je skupa kako vrah, euro će nan pojisti penzije, jedino je Flenki veseja perke nan je došla Nensi z Merike. Nensi se para kako štabela ženska, ma je priko Učke pa san šušpetljiva.
A onda me ništo zaintrigalo. Niki aktivišti su po muzeju rashitali juhu. Bepo i ja smo gledali kako se juha cidi sa slike, a šerijoza dica viču. Zamučali smo. Zapensali smo se. Zdavna nisan pojia ništo na žlicu, je reka Bepo. Ugasila san televižjon i pošla do špakera. San nagulila i narizala karote, šelen, korabu i peršemuja, hitila san jenu žbulicu i upalila špaker.
Kad se prontalo, jenu padelicu san vrgla za Bepića, a jenu san zela i zišla. Obašla san dvi benzinske, četiri butige, banku i Finu. Sfliskala san i zajednicu za turište. Jena kacijola mi je ustala pa san pofliskala još jenu butigu. Niki mladić je zletija vanka.
- Ča delate, ča ste munjeni?!
- Ča delan, rekla san z uzlaznon intonacijon, ma kalmo. Nisan se dala zmutiti perke san zajno kapila da ni informiran. - Ča nisi vidija Dnevnik? Proteštan!