Ljudskost u Rovinju mimo svjetla reflektora: Mladić i crvenkasti pudl Jure

Subota prijepodne. Trgovine pune, parkirališta također. Sunce grije, gosti su u gradu, a redovi na blagajnama ne skraćuju se.

I dok stojim u redu jednog trgovačkog centra, premještam se s noge na nogu i već pomalo nestrpljivo razmišljam jesam li ipak izabrala sporiji i pogrešan.

A onda još i zastoj. Nadvirujem se preko glava i ramena kupaca prije mene. Skužih da je je starija gospođa uzrok čepa. Ona lagano u svoje vrećice trpa kupljene namirnice, pa ih vadi, i opet stavlja unutra. Blagajnik nešto govori, ne čujem ga. Daleko je, i samo gleda u tastaturu blagajne. U toj zavrzlami, došlo mi je da puknem i sve u košarici ostavim i odem. Jer, vrijeme je novac.

Dok razmišljam što učiniti, mladić ispred mene izlazi iz reda. Dolazi do kase te,  iz džepa kratkih hlačica, vadi papirnatu novčanicu i pruža je blagajniku. U tom trenutku, pretpostavih da starija gospođa nema dovoljno novac za cijeli račun, pa ju blagajnik čeka da vrati namirnice koje ne može platiti.

Mladić je, očito, prije svih nas ostalih u redu koji smo mirno čekali da se neugodna situacija razriješi sama od sebe odlučio pomoći. Izašao je iz reda i bez riječi pružio novac. Upravo i u trenutku kada je blagajnik htio vratiti kusur,  a mladić odgovorio - 'to dajete gospođi!', sve je bilo kristalno jasno.

Učinio je nešto ljudsko i humano. Bez pitanja i svjetla reflektora. I bez imalo potrebe da itko zna što je napravio.

Uvjerena sam da je malo tko, zadubljen u svoje misli, prepoznao ovaj plemeniti čin. Čak ni starija gospođa kojoj je doplatio račun nije shvatila tko je platio i zašto je odjednom mogla sve stvari vratiti u kesicu. Jer, kad je platio, mladić se mirno vratio na svoje staro mjesto u redu, na blagajni  platio ono što je uzeo, i kao da se ama baš ništa nije dogodilo išetao iz trgovine.

Na izlazu ga je čekao prekrasni crveni pudl. Mladić mu je pokazao lajnu i rekao: "Idemo, Jure!"

I otišli su. Još koji trenutak ostala sam gledajući za njima. U jednom djeliću sekunde htjedoh ga dozvati, pitati čiji je...ma, nekih tisuću pitanja vrzmalo mi se po glavi... Opet, ne znam mu ime, i vjerojatno ga više nikad neću sresti. I da ga sretnem, što da mu kažem - 'bravo', 'hvala'?! U ime koga i u ime čega. Dobrog odgoja? Njegove plemenitosti?

No, ostaje ono čega ću se dugo sjećati. Ne zbog gužve, dugog reda ili subotnje kupnje, već zbog nepoznatog mladića koji je, gotovo usput, napravio nešto lijepo.

Podsjetio me, da neke stvari i situacije ne traže objašnjenja, visinske pripreme i lovorike. Traže samo ljudskost koju trebamo učiniti i onda nastaviti svojim putem kao da se ništa nije dogodilo. Baš kao on. I njegov Jure.