"Meni je bolje bilo u rudniku, nego vani"

- Meni je bolje bilo u rudniku nego vani, smiješka se vitalan 70-godišnjak Branko Golub, dok nam u podrumu ispod svog stana u Krapnu, malom, danas marginaliziranom mjestu svega par kilometara udaljeno od Raše, osvjetljava baterijom otvor prvog okna prvog rudnika ugljena u Istri ‘Pozzo Franz’, nazvanog u čast cara Franje Josipa.

Sačuvani prolaz

“Uvijek je ista temperatura ovdje”, veli. Nalazimo se u podnožju zgrade izgrađenoj na najvišoj točki Krapna, mjesta kroz koje prvo prolazi onaj ‘splav’ par zavoja prije Labina. Otpadne vode iz Labina tu padaju u rašku kotlinu, prolazeći prvo kroz ovo mjesto. No, o tome nešto kasnije.

'Kova je naša, beci njihovi'

U polumraku, u potpunoj tišini, nalazimo se točno na ishodištu istarskog rudarstva koje će kasnije hraniti pola Istre.

U svom tihom intimnom bojkotu, ovaj rođeni Labinjan nije želio otići na proslavu obilježavanja Labinske republike u Vinež.  ‘Kova je naša, beci njihovi’, šali se. ('Rudnik je naš, novci njihovi').

Prolaz za bijeg u slučaju nesreće

- Ovdje je sve počelo, kaže, dok u istom prostoru pokazuje bočni prolaz. “U slučaju nesreće, ovim bi se putem bježalo u kanal, u potok. Ovako nisko, 80-ak centimetara, pa i niže, zna biti u rudniku. Klečiš i udri, kaže Branko, da bi odmah zatim mrvu relativizirao, bar na svom iskustvu, loše rudarske uvjete.

- Radio sam u Labinu, spuštao se na dubinu od 870 metara. Radilo se četiri sata uvrh glave u rudniku, veli Branko, koji izgleda bitno mlađe. Živi s petero pasa; šali se da je bolje živjeti s psima nego sa ženom, s kojom se davno rastavio i s kojom ima sina i kćer.

"Vremenom ti odlaze bubrezi, kičma, kukovi… sve živo. Sve je to na kraju deformisano”

No, ipak nije bilo lako. Još smo prije 14 godina, tada za potrebe teksta u Glasu Istre, razgovarali usred Krapna s tri bivša rudara - Fuadom Kešetovićem, Muhidom Delićem i Jusom Škrijeljom. Imali su male mirovine i velike zdravstvene probleme. Zbog teških uvjeta rada imali su beneficirani staž.

Pitali smo ih tada zbog čega su rudari često postajali invalidi, a Fuad je rekao: “Unutra je puno vlage, velik propuh, voda koja stalno kaplje. Vremenom ti odlaze bubrezi, kičma, kukovi… sve živo. Sve je to na kraju deformisano”.

'Moja pokojna majka Ukrajinka voljela je ići u Ukrajinu'

Naš današnji sugovornik Branko Golub deset je godina rudario, a u životu je bio i pomorac pa je tako ploveći tankerom jedva izvukao živu glavu tijekom iransko-iračkog rata 80-ih. U zadnjem poslu prije umirovljenja prokopavao je tunel na dionici Delnice-Karlovac.

Sporni kanal otpadnih voda

I njegov pokojni  otac, porijeklom iz Bosne, dobar je dio radnog vijeka bio rudar (od 1950. do 1975.) a s budućom suprugom, Brankovom pokojnom majkom, Ukrajinkom, upoznao se u radnom logoru u Njemačkoj za Drugog svjetskog rata.

'Otac rudar dobio mi je infarkt u noćnoj smjeni'

- Radio je na pumpama u Labinu, a za noćne smjene dobio je infarkt. Nedostajalo mu je do penzije niti mjesec dana. Nikad nije bio na bolovanju, s ponosom ističe Branko, kojemu je zgodna poštapalica “Jel ti jasno”, a na koju mi vojnički trzamo, premda je riječ o blagom čovjeku.

Pitamo ga kako doživljava aktualni rat u Ukrajini, s obzirom da mu je majka bila Ukrajinka.

“Ona je voljela tamo ići. Kad sam ja bio tamo, još je bio Sovjetski Savez, na vlasti je bio Brežnjev. Bilo je jako lijepo tamo gdje sam bio, ali su bili zaostali”, kaže.

Lijevo dolje zatvoren mali ulaz u prvo rudarsko okno u Istri

Nije zaboravio spomenuti multimedijalnu i konceptualnu umjetnicu Branku Cvjetičanin, zahvaljujući kojoj su prostorije u i oko rudarskog okna sređene, betonirane, zaštićene. Već desetak godina ova umjetnica (angažirajući i druge kolege) odlučuje postati povremena stanovnica Krapna i živjeti zajedno s ovdašnjim ljudima koji time postaju njena proširena obitelj.

Nekad u Prvomajskoj više od tisuću radnika, danas njih četiri-pet režu kamen

Smještena na samom na ulazu u mjesto, na adresi Krapan 1, nalaze se napušteni pogoni nekad slavne tvornice alatki Prvomajska, koja je 80-ih zapošljavala više od tisuću radnika i inženjera.

U Prvomajskoj je kao inženjer strojarstva radio i Riza Dervishai (rođen u Vinežu), s kojim razgovaramo do njegove kuće, koja se nalazi do lijepe crkvice Sveta Barbara, koja je novčanim prilozima rudara podignuta 1905. godine. Ova crkvica nosi isti naziv kao i crkva u Raši, što i ne čudi jer je Sveta Barbara zaštitnica rudara.

U Prvomajskoj je kao inženjer strojarstva radio i Riza Dervishai

- Danas u Prvomajskoj radi svega četiri-pet radnika, režu unutra kamen, veli nam Riza, koji je pred nama brzo, prstom od kuće do kuće, izbrojao 35 mještana Krapna.

No, ipak, prema najnovijem popisu stanovništva Krapan ima 120 stanovnika, s očitim demografskim padom jer ih je po popisu iz 2011. bilo 151, a prije dva desetljeća 203 stanovnika.

U Krapnu doslovno nema sunca dva mjeseca!

Od njega saznajemo da mještani Krapna doslovno nemaju sunca dva mjeseca - ne grije ih izravno cijelog prosinca i siječnja (dopire tek do gornje ceste za Labin) pa je Krapan tada, veli, kao frižider. U to smo se i sami uvjerili, iako je ožujak.

Prelijepa crkvica Sv. Barbara novcem rudara podignuta je 1905. godine

Riza nam kaže da je jedan institut iz Zagreba prije 15-ak godina ustanovio da je u Krapnu najčišći zrak.

Teško je u tom kontekstu ne pitati o spornom problemu kanala otpadnih voda iz Labina, koji se spušta kroz cijeli Krapan u Rašu, kroz koju mnogi daju gas ne želeći gledati neturističko, ‘siromašno sivilo’, no koju ovaj reporterski dvojac Istre24 obožava i često posjećuje.

- Ovdje ne smrdi jer se otpadne vode kreću, ali je zato problem u Raši, jer tamo voda stoji, veli Riza.

Branko Golub sjeća se, pak, da je nekad kanal bio čist i da je bilo žaba i jegulja.

naziv prvog okna u čast cara

U biti, osim crkvice svete Barbare, par zacementirana rudarska otvora i nekoliko  istraživačkih austrougarskih rupa na najvišoj točki mjesta, u Krapnu danas nema traga bogatoj rudarskoj povijesti.

Nekad su ovdje bile dvije trgovine, tri oštarije, direkcija rudnika, petogodišnja osnovna škola, vrtić... pa poslije Prvomajska  s više od tisuću radnika i inženjera.

Danas osim kuća (od kojih su neke lijepo uređene) i dragih, otvorenih, toplih ljudi, nema ničeg. A možda je to - sve.

Sve je u Krapnu počelo 1626. godine

- Vjerojatno bi ovdašnja povijest rudarenja drugačije izgledala da daleke 1626. godine Filippo Veranzi nije od Vijeća desetorice (Consiglio dei Dieci) iz Venecije dobio dozvolu da na području Krapna, u krugu od četiri milja od Labina, vadi crnu smolu (pegola nera) za premazivanje brodova, što je prvi pisani dokument o postojanju ugljena u ovom kraju, piše kolega novinar i publicist Marijan Milevoj u svojoj vrijednoj knjizi “Raša moje mladosti”.

U međuvremenu se odustalo od proizvodnje, da bi se sa stalnim eksploatiranjem počelo 1785. No do većih pomaka u proizvodnji dolazi 1835. kada rudarske prekope "Porta nuova", "Salamon", "Klemens" i rov Alfonso" otkupljuje tvrtka 'Jadranski rudnici  kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri, u kojoj je većinski vlasnik bečki bankar Salamon M. Rothschild.

Rudnik privlači kapital, otvaraju se nova radna mjesta, slijede značajna ulaganja, doseljavaju se stručni ljudi iz većeg dijela Austro-ugarske Monarhije, najviše iz Slovenije i Furlanije.

Razglednica Krapna iz 1902., na maloj sličici rudnik u Vinežu s drvenim "šohtom"

    Godine 1871, dovršava se uska željeznička pruga od Krapna do Štalija na ušću rijeke Raše, na kojoj vagonete vuku konji. Osam godina kasnije, 1879. otvara se rudnik u Vinežu, koji je dvije godine kasnije, zajedno s rudnikom u Krapnu bečki bankar Rothschild prodao Trbovljanskom ugljenokopnom društvu. Tada oko 750 zaposlenih proizvodi godišnje zavidnih 67 tisuća tona ugljena.

Prvi štrajk u povijesti rudarenja u Istri, piše Milevoj, zbio se 1883. upravo u Krapnu, a najzanimljiviji u seriji bio je onaj iz 1902., o čemu je pisala Naša sloga, glasilo istarskih Hrvata koje je izlazilo u Trstu.

Taj se štrajk održavao uz veliku podršku labinskog 'crvenog baruna' Giuseppea Lazzarinija koji se štrajkolomcima iz Kočevja obratio ovim riječima: "Ukoliko vi preuzmete posao, ja ću dolje doći s 300 mojih radnika štrajkaša i tako ćemo vas sve do posljednjeg čovjeka potući, tako da od vas nitko neće preživjeti! K tome, uništit ću prugu i telefonski vod, kako bih spriječio da vam netko pritekne u pomoć".

Potkraj 19. stoljeća počinje se s izgradnjom stambenih zgrada, gradi se i osnovna škola na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Izgradnjom najmlađeg istarskog grada Raše 1936/37. i Podlabina, Krapan sve više gubi na važnosti, sve do studenog 1964. godine, kada nekadašnja velika radionica za popravak rudarske opreme u Krapnu postaje slavna tvornica alata Prvomajska.

Prvomajska na ulazu u Krapan - simbol razvoja i propasti labinske industrije

U sklopu Prvomajske iz Zagreba i poslovnih partnera Boehringer iz Njemačke, ta će tvornica zapošljavati više od tisuću radnika i postati simbol razvoja cijelog labinskog gospodarstva.

Ali i simbol propasti labinske industrije. Prvomajska je ugašena 2000. godine, iako je sramni proces propadanja, s odgovornošću domaćih političara, trajao dulje. Kako to već biva, nije odgovarao nitko.