"Najbolje senzorne igre za djecu su besplatne, i nijedna etiketa ne može zamijeniti odlazak u šumu ili igranje u pijesku"

Roditeljstvo nikada nije dolazilo s jednostavnim uputama, premda su današnji roditelji suočeni s relativno novim problemom: nikada im toliko ljudi nije govorilo što bi sve trebali raditi sa svojom djecom. Društvene mreže svakodnevno donose nove metode, igračke i aktivnosti koje obećavaju poticanje razvoja. Posljednjih je godina gotovo nemoguće zaobići pojam senzorne igre, a proizvodi koji nose oznaku „senzorno“ nerijetko imaju i osjetno višu cijenu. Koliko je toga djeci doista potrebno, a koliko je obična dječja igra samo dobila novo ime, i novu cijenu? O tome razgovaramo s Teom Vujić, fonetičarkom i rehabilitatoricom slušanja i govora koja je nedavno odlučila otvoriti edukativno-zabavni centar Eduplay. U razgovoru Tea jasno razdvaja senzornu terapiju, namijenjenu djeci kojoj je potrebna stručna podrška, od senzorne igre koja je zapravo prirodan dio gotovo svakog djetinjstva i koju roditelji mogu pružiti djeci običnim odlaskom u šumu.

– Danas sve češće svjedočimo slučajevima kada nešto proizašlo iz nekog od terapijskih pravaca postane jako popularno. U tom se trenu vrlo lako zaboravi, pogotovo pod pritiskom medija i brojnih videa o nekoj veoma popularnoj temi, kako terapija kao takva služi isključivo ljudima kojima je ista potrebna. Senzorna igra je fantastična i jako korisna za djecu, ali moramo biti svjesni što nam je od svega toga zaista potrebno ako djetetu nije potrebna terapija, nego samo igra – govori nam.

Kad običan plastelin postane senzorni

Senzorna igra, nastavlja, djeci omogućuje istraživanje različitih tekstura, mirisa, zvukova, pokreta i drugih podražaja. Problem nastaje kada se ono što su generacije djece radile spontano počne predstavljati kao nešto posebno i nužno za kupiti, a dobar primjer toga je plastelin.

– Svaki plastelin je senzorni. Dijete ga gnječi, razvlači, osjeća njegovu teksturu, od njega nešto gradi i pritom vježba finu i grubu motoriku, toleranciju na različite teksture – kaže Tea. - Kada se radi o terapijama, senzorni terapeuti sa kojima i ja surađujem točno znaju zašto koriste neki od skupih materijala, ali oni su ujedno jedini sa dovoljno znanja i vještine da to procjene i uvrste u terapijski plan.

Slično vrijedi za pijesak, vodu, blato, kamenčiće i niz drugih materijala s kojima su se djeca nekada susretala svakodnevno. Danas se nude senzorne kutije, posebne pjene, kinetički pijesak, različiti prašci i smjese, a cijena proizvoda može znatno porasti čim se uz njega veže riječ „senzorno“. Djecu sve to može zainteresirati, potaknuti ih na istraživanje i upoznati ih s teksturama koje su im u početku možda neugodne ili neobične. No nije potrebno svako razvojno iskustvo pretvoriti u kupnju. Kako Tea sažima: najbolje senzorne igre često su besplatne – i u njima se djeca uglavnom uprljaju.

Šuma ima sve što je djetetu potrebno

Šuma je možda najbolja senzorna igraonica

Ako roditelji djeci žele pronaći prostor koji istodobno nudi različite teksture, mirise, zvukove, ravnotežu, kretanje i istraživanje, dovoljno je izaći van. Šuma, plaža, vrt ili obična lokva djetetu pružaju ono što danas pokušavamo zapakirati u brojne specijalizirane proizvode. U šumi su zemlja, voda, drvo, kamenje, mekane i tvrde površine, različiti mirisi i bezbroj prilika za kretanje.

– Ono što danas zovemo senzornom igrom je od pamtivijeka izvorna dječja igra – ističe Tea.

- Prije nekoliko godina dijete bi sjedilo u plićaku, igralo se kamenčićima i pijeskom, polijevalo vodom i istraživalo okolinu bez posebnog naziva za ono što radi. Danas je roditeljima takvu vrstu igre ponekad teško uklopiti u svakodnevicu. Životi obitelji ubrzani su, djeca nakon vrtića i škole odlaze na različite organizirane aktivnosti, a roditeljima nakon radnog dana često ostaje malo vremena za pripremanje igre koja završava pijeskom po podu, vodom po kupaonici ili plastelinom na stolu – kaže.

edukativno-zabavni centar Eduplay

Djeca ne trebaju raspored odraslog čovjeka

Tea smatra da je moderno roditeljstvo snažno povezano i s potrošnjom i s trendovima koji se šire društvenim mrežama. Roditelji su zatrpani informacijama, a istodobno žive ubrzanim životom. Neka djeca tako tijekom tjedna izmjenjuju vrtić ili školu, zbor, treninge i druge aktivnosti, dok im istodobno nedostaju sasvim obična svakodnevna iskustva – od kućanskih zadataka do vremena u kojem sami trebaju osmisliti što će raditi.

Poseban problem vidi u nekritičkom praćenju trendova. Pojedini pedagoški i terapijski pristupi imaju svoje mjesto i vrijednost, no na društvenim mrežama iz njih se ponekad izdvajaju isključivo atraktivni elementi koji zatim postaju proizvod. Roditelju je pritom sve teže procijeniti tko govori iz višegodišnjeg stručnog obrazovanja, a tko iz iskustva kratke edukacije ili jednostavno iz perspektive influencera. Zato je možda važnije pitanje od toga „što još trebam kupiti svome djetetu?“ ono jednostavnije: što mojem djetetu zapravo treba?

– Roditelji u svim tim informacijama premalo vjeruju sebi. Na kraju imamo hrpu stvari koje nam uopće ne trebaju. Djetetu uvijek treba isto: trebaju mu odnosi, treba mu kretanje, različite teksture i simbolička igra u kojoj se uživi u neku ulogu – kaže Tea.

Od liječnika i učitelja do kuhinje i radionice

Na toj je ideji osmišljen i nedavno otvoren prostor edukativno-zabavnog centra Eduplay, unutar kojega su u suradnji sa kolegama iz različitih struka zastupljeni svi oblici igre koja je djetetu potrebna za uredan razvoj. U dijelu simboličke igre nalaze se kućice poput kuhinje, radione, liječničke ordinacije. One uz samu simboličku igru koja razvija apstraktno mišljenje i jezik omogućavaju i motoričku igru, konstruktivnu i ono što je važno istaknuti - zajedničku igru u kojoj se djeca uče čekanju reda, prihvaćanju gubljenja, dijeljenu te ostalim socijalnim vještinama. Tada prostor postaje svojevrstan mali grad čija pravila djeca stvaraju sama.

Za najmlađe su tu mekani elementi, tuneli, prepreke i poligoni za puzanje, penjanje i provlačenje. Ideja, kaže Tea, nije ponuditi nešto „čarobno“ što dijete drugdje ne može doživjeti, nego omogućiti vrstu igre za koju kod kuće često nema dovoljno vremena, prostora – ili roditeljske volje za čišćenjem.

– Djeca ovdje mogu zaprljati što žele, a roditelji to ne moraju ni pripremiti ni počistiti. Mi zapravo samo pokušavamo stvoriti priliku da djeca ovdje dožive ono što bi mogla doživjeti i negdje vani. Jer šaka u pijesku je šaka u pijesku. Jedina razlika jest da je ovdje čisto, da su svi materijali prirodni i da se nered zadržava izvan kuće.

Edukativno-zabavni centar Eduplay

Edukativno-zabavni centar Eduplay

Knjiga ipak može pobijediti ekran

Možda je još zanimljivije ono što se događa kada se djeci među svim tim sadržajima jednostavno ostave – knjige. Kutak za čitanje prilagođen je različitim dobnim skupinama: od kontrastnih knjižica za novorođenčad i platnenih i gumenih knjiga za bebe do slikovnica za različite dobi, sve do lektirnih naslova.

Iskustvo iz igraonice pokazuje da djeca za njima posežu češće nego što bi odrasli možda očekivali. Sama donose knjige i traže roditelja ili animatorice da im čitaju. Slično je i s društvenim igrama. Osim koncentracije, logike i matematičkog mišljenja, one djecu stavljaju pred nešto što se ne može kupiti kao posebna razvojna igračka: moraju čekati svoj red, pridržavati se pravila i ponekad – izgubiti. A upravo je toleriranje frustracije, dodaje Tea,  jedna od vještina koju je moguće vježbati samo ako djetetu povremeno dopustimo da se s frustracijom i susretne.

Razvoj nije skup odvojenih ladica

Teina profesionalna poveznica s ovakvim pristupom proizlazi upravo iz fonetike i verbotonalne metode. Naglašava kako verbotonalni pristup već desetljećima polazi od čovjeka kao cjeline uzimajući u obzir multisenzoriku osjetila.

Govor, primjerice, ne primamo samo kroz izgovorene riječi. U komunikaciji sudjeluju sluh, gesta, ritam, tempo, intonacija, pokret i emocionalni izraz. Jedno od načela koje iz toga proizlazi posebno je zanimljivo i izvan terapijskog konteksta: umjesto da se krene od onoga što dijete ne može, kreće se od onoga u čemu je dobro.

Ako je dijete motorički snažno, ta se njegova snaga može iskoristiti kao oslonac za razvoj drugih sposobnosti. Ako ga nešto posebno zanima, upravo interes može postati put prema učenju. Dijete tako najprije dobiva iskustvo uspjeha, a s njime i motivaciju da pokuša ono što mu je teže. Možda je upravo to i korisna poruka roditeljima zatrpanima novim metodama, proizvodima i savjetima. Ne mora svaka igračka biti edukativna, ne mora svaki slobodan sat postati organizirana aktivnost i ne mora svaki komad plastelina nositi oznaku „senzorno“.

Ponekad su dovoljni pijesak, voda, blato, knjiga, igra uloga i vrijeme da dijete samo otkrije što će s njima napraviti. Važno je zapamtiti da van terapijskog konteksta igra nije sredstvo, već svrsishodna aktivnost sama po sebi, te da dijete uvijek mora imati vremena za istu.