Od Tigrova i ratišta do servisa mobitela: „Bolje da ih netko popravlja nego da stalno kupujemo nove“

Teško da bi ljudi, na spomen riječi „mali obrtnik“, pomislili na njega. Vjerojatno bi romantičarski zamislili kakvog postolara, urara ili ključara. Ali u ovo digitalno doba, Mirko Marić punopravno spada među njih, one koji vlastitim rukama – i kako ćemo saznati, sve rjeđe lemilicom – popravljaju, u ovom slučaju, sve vrste mobitela.

A teško da bi ljudi, na spomen riječi „čovjek koji popravlja mobitele“, pomislili na njega. Vjerojatno bi zamislili kakvog introvertnog bivšeg studenta s FER-a koji je na trećoj godini odustao od faksa, a ne bivšeg pripadnika specijalnih jedinica HV-a, branitelja i pripadnika gardijske brigade Tigrova, vojnog ronioca i čovjeka koji je nekad redovito padobranom iskakao iz aviona. A Mirko Marić bio je sve to.

Nakon brojnih odlikovanja i časnog otpusta, umjesto u braniteljsku mirovinu, navrat nanos se bacio u pokretanje vlastitog posla. I eto ga danas, baš kao i posljednje 23 godine, u svom prašnjavom i umjetnički neurednom prostoru u Mletačkoj ulici. Radi dvokratno od ponedjeljka do petka, ujutro od 9 do 13, popodne od 18 do 20 sati. Vjerojatno ćete ga ovdje pronaći u sjedećem položaju, kako nad stolom krcatim elektroničkom opremom prevrće kakav čip ili konektor. A nekada je, tijekom 11 godina provedenih u vojsci, radio sve i svašta.

Vojni ronilac

Marić je u Pulu stigao 1995. godine kao već odlikovani vojnik. Rodom iz Županje, već kao 18-godišnjak poslan je u rat te je dvije i pol godine, kao pripadnik Tigrova, sudjelovao u njemu na području Hrvatske i BiH.  

S ratišta u BiH

-      Nakon rata su me zvali u Pulu, na sv. Katarinu, jer je ovdje bila izvidničko-diverzantska satnija koja je odgovarala samo Glavnom stožeru HV-a. Tu sam se baš pronašao, jer si najprije morao odraditi sve, i skakati s padobranom, i puzati po snijegu, i roniti, a tek nakon toga si birao što ćeš specijalizirati. A ja sam bio lud i mlad, i željan izazova. Uz to, imao sam 87 kila, malo manje nego sad – kaže nam kroz smijeh i dodaje da ga je najviše privuklo ronjenje, pa je nakon dodatne obuke u splitskoj Lori postao vojni ronilac.

"Selfie" s padobranom

Stiglo je novo tisućljeće i vojska se počela povlačiti iz Pule. Marić je, tad uz trudnu ženu, bio odlučan ostati. Pred sobom je imao dvije opcije: prihvatiti skromnu, ali sigurnu braniteljsku mirovinu ili uzeti otpremninu i, uz poticaje koje bi mogao ostvariti kao branitelj, baciti sve na hobi koji ga je u posljednje vrijeme sve više zanimao: popravljanje mobitela. I tako je krenulo.

Skineš jedan, staviš drugi

Gdje čovjek ispeče zanat za popravljanje mobitela? Ni tada ni danas nema takvog smjera u večernjoj školi ili jednog od onih tečajeva koji se onda polazniku „upišu u radnu knjižicu“. Znao je Marić da mora zaobilaznim putem, odnosno putem metropole. Svoj je posao, promatrajući servisere i upijajući, izučio u zagrebačkoj firmi Simel d.o.o.

- Neću reći baš ništa, ali jako malo – kaže kad ga pitamo što od toga danas može primijeniti u poslu, no dodaje da je sa serviserima iz te firme i dalje u kontaktu te da bi ih znao nešto pitati kad bi zapeo oko kakvog mobitela. A zapinje sve rjeđe, jer ovaj je posao, kaže, danas lakši nego ikad.

-      Nekada sam za gotovo sve morao koristiti lemilicu, evo je tamo, danas stoji i čeka. Ili recimo puhalicu za elemente koji su bili prikriveni tekućom plastikom sličnom smoli. Danas sve dolazi u kompletu. Skineš jedan, staviš drugi. Puno je lakše nego prije, i puno toga se može naučiti preko tutoriala s Youtubea, ali uzalud ti to ako nemaš prakse. Ti čovjeku otvaraš mobitel od 1500 eura i lako mu možeš zeznuti komponentu od 700 ili 800 eura. Danas mi se takve stvari više ne događaju, ali u početku jesu, govori nam i otkriva da su upravo skupe komponente, koje nerijetko koštaju više od prosječnog mobitela, razlog zašto neki kupci jednostavno odustaju od popravka i, kako to često danas biva, kupe novi.

Skupo

-        Jučer me zove čovjek i kaže da mu je pukao ekran na Samsungu S23 Ultra. Kažem mu da je cijena 330 eura, on kaže „skupo“ i odustane. Tako često bude. Da ne pričamo o iPhoneu, display za novi model 17 Pro nećeš naći za manje od 700 eura. I onda ljudi jednostavno odu kod svojih telekomunikacijskih operatera, produže ugovor i uzmu nove uređaje. Zato, iskreno, ova branša polako odumire i neće još dugo. Ovo više nije ono što je bilo prije deset godina, otkriva Marić i dodaje da danas ne zarađuje tko zna što, ali je barem sam svoj šef. Pa tako si je, recimo, mogao skratiti radni dan i popodne, umjesto od 16 do 20, raditi tek od 18 kako bi stigao i prošetati. Nije, dodaje, nimalo lako biti obrtnik. Mjesečni doprinosi, porez, plaćanje poslovnog prostora – nakupi se toga i bez prvog zamijenjenog ekrana u mjesecu. Nekada je i svašta prodavao, od slušalica do MP3-eva i mobitela, zbog čega je punih 20 godina bio u sustavu PDV-a. Danas, kada samo naplaćuje usluge popravljanja, to više nije potrebno, i nedavno je, otplativši najprije porez na svu robu, uspješno iz njega izašao. Uz to, sin je već završio fakultet i pronašao posao, pa za sebe više ne brine: već se polako i penzija nazire, a do tad će ga pratiti vjerna klijentela za koju zna da će, dok je mobitela i kvarova, dolaziti k njemu.

Xiaomi ne, Samsung uvijek

Kako je Marić već istaknuo, najčešće mu klijenti dolaze zbog puknutih ekrana. Razne maskice i zaštitna stakla, dodaje, ne pružaju 100-postotnu zaštitu, a reklame koje prikazuju njihovu otpornost na udarce čekića tek su marketinška prazna slama. Osim toga, najčešći su problem konektori punjenja.

-      Pogotovo kod ovih novih telefona. Imaju senzore koji su jako osjetljivi, i čim staviš puniti mobitel on počne tuliti. I onda ako mijenjam samo konektor neću dobiti ništa, jer moguće je da je i jedan od kondenzatora poprimio vlagu, pa treba zamijeniti cijelu PCB pločicu – objašnjava nam, a mi ga pitamo koje mobitele preporuča svojim klijentima, a koje ne.

-      Xiaomi je problematičan. Na početku sam ih hvalio, sada više ne. Jednostavno imaju loše dijelove, i to tvorničke. Može raditi godinu dana, može i tri, a onda se samo ugasi i ne možeš ga više upaliti. A preporuka je uvijek Samsung, koji i sam oduvijek koristim. –

Đavolji odvjetnik

Dobro, a njegovo mišljenje o mobitelima općenito? Da smo o njima ovisni, govori Marić, znaju već ptice na grani. Čini li to njega nekakvim đavoljim odvjetnikom? Na to se naše pitanje od srca nasmije. Pronalazimo kompromis: kad već mobiteli moraju postojati, bolje da ih netko popravlja, nego da stalno kupujemo nove! Marić nam govori da ljeti radi više jer mu, osim lokalaca, dolaze i stranci. I njima - tko bi rekao - pucaju ekrani, a često im mobiteli i padaju u more. Kako ga pronađu?

-      Traže preko Googlea, s tim da gledaju recenzije. Moje su relativno dobre - poručuje i kaže da je dobio nekoliko vrlo sumnjivih jedinica koje, dodaje, neće komentirati. I zaista, teško je zamisliti nekoga tko bi Marićevom uslugom bio nezadovoljan. Dok razgovaramo s njim, kupci ulaze i izlaze, zahvaljuju mu, hvale ga čim saznaju da radimo priču o njemu. Nema što, voljen je, i tko mu jednom povjeri mobitel, vraćat će mu se i svaki mu put dati čistu peticu, ocjenu koju mu, za ovaj zanimljiv razgovor dajemo i mi.