Majka Lorena Debeljak: Kada je sinu dijagnosticiran autizam umrla sam i rodila se ponovo u jednom trenutku

- Kada je Erik imao tri godine shvatila sam da nešto nije u redu. Nije se odazivao na ime, vrištao je, nije htio čak ni žvakati pa smo mu, da bi jeo, miksali hranu. On mi je bio prvo dijete, uspoređivala sam ga s drugom djecom, bojala da je u meni možda problem, no instinkt mi je govorio da nešto jednostavno nije kako treba biti. Potražila sam pomoć pedijatra koji mi je kazao da ga "prestanem držati pod staklenim zvonom i upišem u vrtić", počinje svoju životnu priču Lorena Debeljak, majka 13-godišnjeg dječaka Erika.

Isti taj Erik je u petak navečer u pulskoj galeriji Hermana otvorio svoju likovnu izložbu. Likovni radovi nastali su na kreativnim radionicama Superniños u organizaciji Kulturno umjetničke udruge Hermana, a pod mentorstvom prof. Vedrana Šilipetra.

Vodio me majčinski instinkt

- Unatoč nerazumijevanju liječnika i dalje sam, kao majka, osjećala da nešto s mojim djetetom nije u redu i odlučila pomoć potražiti privatno. Dijagnoza - autizam. Umrla sam i rodila se ponovo u jednom trenutku. Shvatila sam da imam samo jednu opciju, a to je da prihvatim svoje dijete onakvo kakvo jest, dam sve od sebe i izvučem iz njega maksimum, priča nam ova hrabra majka.

Na pitanje je li nakon dobivanja dijagnoze imala potporu sustava i udruga koje se bave ovom tematikom veli da uz "službenu"  pomoć sustava Erik nije napredovao, a ni ona nije pronašla toliko nužnu pomoć.

- Grozničavo sam tražila iskustva drugih roditelja, čitala svu stručnu literaturu do koje sam mogla doći, tražila po Internetu, nailazila na sve i svašta. U Centru za rehabilitaciju dobivali smo upute kako raditi s djetetom, pokušavali s terapijama, ali nije išlo, jednostavno nije bilo napretka.

Na kraju sam uzela stvar u svoje ruke jer sam shvatila da jedino ja sama mogu osjetiti i znati što je za moje dijete najbolje, priča nam Lorena.

To nije uvijek bilo jednostavno jer se, kako veli, radi o vašem djetetu i emocija vas ponekad prevladaju.

- Bilo je tu svega, i epizoda depresije i beznađa, ali shvatila sam rano, a to preporučam i svim drugim roditeljima koji dobiju dijete s posebnim potrebama - prihvatite vaše dijete onakvo kakvo jest i krenite dalje, ne mijenjajući ga već pokušavajući iz njega izvući maksimum.

Nakon vrtića, koji je za njih u početku bio pun frustracija, ali se vremenom u njemu počeo ipak oslobađati, Erik dvije godine pauzira, a potom upisuje osnovnu školu. Majka ne sluša preporuke da pohađa Školu za odgoj i obrazovanje već ga upisuje u regularnu školu - školu Centar i traži za njega prilagođen program.

Smatrala je, kako veli, da u njemu ima potencijala, samo ga treba izvući na površinu.

Nakon početnih poteškoća Erik uspješno završava četiri razreda i sada pohađa peti. Ima asistenta, ali majka napominje da je velik problem sustava što većina ljudi koji dolaze u doticaj s ovakvom djecom - od učitelja do profesora i samih asistenata, uopće nisu osposobljeni za rad s osbama iz autističnog spektra.

Spektra, pojašnjava, jer se pod istom dijagnozom kriju sasvim raznoliki problemi. I dok su neka djeca s autizmom agresivna, Erik je hipersenzibilan, miran i povučen, ali kooperativan i voli isprobavati nove stvari. Iako je u početku nastava za njega predstavljala veliki stres, sada je zadovoljan.

Muzika ga pokrenula

Je li oduvijek volio crtati, pitamo Erikovu mamu, a ona veli;

- Ne, nikada, ni kada je bio mali nije želio crtati, držati olovku ili bojicu u ruci. No još od malena krenuli smo s njim slušati muziku, smatrala sam da mu to nikako ne može škoditi. I doista muzika mu se oduvijek sviđala, relaksirala ga je, insprirala. A zatim sam jednog dana ugledala najavu da Vedran organizira likovne radionice u galeriji koja je odmah do Erikove škole.

Pomislila sam - zašto ne? Mlađi sin ide na nogomet, sve mu se vrti oko toga, a Erik nema ništa svoje.

I nije pogriješila. Iako se, priznaje, bojala kako će to ispasti, Erik je na likovnoj radionici pronašao sebe.

- Znate, puno me ljudi tijekom ovih godina slušalo, no imam osjećaj da me tek Vedran zaista i čuo. Erik je osjetio da ga razumiju, da ga ovdje nitko neće sputavati i jako brzo prihvatio radionice. Napokon je pronašao i radio nešto što voli, a mislim da je ključno što mu je Vedran ovdje dao - slobodu, priča nam Lorena.

Izložba ima za cilj, napominje, osvijestiti cijelo društvo da postoje djeca s autizmom, ali i djeca s drugim posebnim potrebama koju ne treba mijenjati već samo podržati. U razgovor se uključuje i Vedran napominjući da je ovo prva izložba koja je proizašla iz njegovih radionica, a kako je Eriku bilo dopušteno da se sam izrazi onako kako želi.

- U početku smo eksperimentirali, kreirali glazbu pomoći kompjutorskih programa, on u svojoj glavi slaže takve složene dimenzije da su i meni nepoznanica. On to jednostavno ima u sebi, samo je trebalo otvoriti tu kutiju genijalnosti i usmjeriti je, priča nam Šilipetar, dodajući da su kasnije nastale i slike velikih formata koje se predstavljaju na izložbi.

Erik je, prisjeća se, stvarao na podu, uronio bi u posao, dobro se fizički umorio.

Slike kao izraz čiste slobode

- Njegov slike su izraz čiste slobode, apstraktni eskpresionizam. Mnogi bi umjetnici voljeli da mogu stvarati kao on, njegove su slike dojmljive, dekorativne, po meni sublimacija artizma, veli Šilipetar dodajući da Erik stvara po vlastitoj intuiciji, a on je tu tek da ga usmjeri.

- Jako sam sretna što je Erik pronašao nešto za sebe, što je stvarajući pronašao sebe. Sada ćemo, kao i do sada, polako, dan za danom. S autizmom ne možete planirati. Ono što je najbolje od svega je što je crtanje iz njega izvuklo puno dobrih stvari; opušteniji je, počeo je pričati s ljudima, vidim da je sretan i zadovoljan, a onda sam sretna i ja, zaključuje Lorena dodajući da se ovakva djeca, ako odustenete od njih, jednostavno ugase. Ona to nije dopustila.

Poslušajte kako zvuči glazba koju Erik kreira:

Izložbu u galeriji Hermana u centru Pule (na početku ulice Hermana Dalmatina) možete razgledati sve do 1. travnja.