Psihologinja Sanja Matijaš progovorila o mentalnom zdravlju odgojno-obrazovnih djelatnika

Problemi u razredu, previše administracije, obavljanje posla kod kuće samo su neki od izvora stresa odgojno-obrazovnih djelatnika.

Kako se odgojitelji, nastavnici i stručni suradnici mogu izboriti sa stresom koji im uzrokuje njihov posao? Odgovore će pokušati ponuditi pet psihologinja u ciklusu radionica koje organizira Istarsko psihološko društvo.

Tim povodom razgovarali smo sa Sanjom Matijaš, magistrom psihologije i edukanticom logoterapije i egzistencijalne analize s dodatnim edukacijama iz neurolingvističke psihologije, kognitivne terapije bazirane na mindfulnessu te imago terapije. U svom se radu bavi individualnim psihološkim savjetovanjem, savjetovanjem za parove kao i savjetovanjem u poslovnom okruženju.

U sklopu programa podrške mentalnom zdravlju odgojno-obrazovnih djelatnika provest će radionicu “Stres i pristup regulaciji stresa iz NLP perspektive”.

Što je zapravo stres?

Često imamo pogrešno mišljenje o stresu i pogrešno interpretiramo što je to zapravo stres.

Često mislimo da neki vanjski događaj predstavlja stres. Je li to posao, je li to neka situacija u obitelji ili, na primjer, kašnjenje na sastanak. Međutim, to su vanjski događaji koji sami po sebi ne predstavljaju stres, nego predstavljaju potencijal da izazovu stres. To su stresori.

Stres je zapravo odgovor našeg organizma na procjenu koliko nam je nešto, neki vanjski događaj, važan i koliki su naši kapaciteti za nošenje s tim događajem u odnosu na zahtjeve te situacije. Dakle, ako nam je neki događaj važan i mi procijenimo da nemamo dovoljno kapaciteta za nositi se s tom situacijom, doživljavamo stres.

Ako osjećam da nemam dovoljno kompetencija ili bilo kojih drugih resursa, možda energije, za nositi se s tom okolinom u kojoj jesam, a važno mi je to, zato što se radi, recimo, o mom poslu, onda će to rezultirati reakcijom mog organizma koju nazivamo stresnom reakcijom.

Kada nam je neki događaj važan i imamo kapaciteta za nositi se sa situacijom, na primjer, ulazak nastavnika u razred nakon praznika kada su djeca puna dojmova, puna energije, zna da neće biti teškoća s održavanjem discipline i nastavnik procijeni da je pun energije i odmoran i da ima kapaciteta za uspostaviti dobru razrednu disciplinu, onda to neće rezultirati stresom.

Koje posljedice može izazvati dugotrajan stres?

Kratkotrajan stres sam po sebi nije nužno štetan. Problem je kada smo dugotrajno u stanju stresa. Kratkoročan stres je super, on nas mobilizira da stvarno nešto i napravimo. Na primjer, kad kasnite negdje, a to vam je važno, stres će vas mobilizirati da nađete neko rješenje da stignete, primjerice, da ubrzate korak ako hodate ili da pozovete taksi da ne tražite parking.

Ali kada smo mi u tom stresu dugotrajno, mjesecima ili godinama, on djeluje na apsolutno svaki aspekt funkcioniranja. Na tjelesni, kognitivni, emocionalni aspekt. 

Na tjelesnoj razini može se manifestirati kroz ubrzan puls i disanje, napetost mišića, glavobolje, probavne tegobe, poremećaje spavanja i kronični umor, a dugotrajna izloženost stresu povezuje se i s povećanim rizikom za različite zdravstvene probleme.

Utječe i na naše kognitivno funkcioniranje. Kada je organizam stalno usmjeren na suočavanje s prijetnjom i pritiskom, teže nam je održavati pažnju, koncentrirati se, pamtiti informacije, donositi odluke i fleksibilno rješavati probleme. Zbog toga osoba može imati osjećaj da je mentalno „zagušena“, da joj je teško misliti ili da jednostavno više nije jednako učinkovita kao prije.

Na emocionalnoj razini dugotrajan stres može povećati razdražljivost, tjeskobu, osjećaj preplavljenosti i emocionalne iscrpljenosti. S vremenom može utjecati i na našu sliku o sebi – možemo početi sumnjati u vlastite sposobnosti, imati osjećaj da nismo dovoljno kompetentni ili uspješni te se smanjuje osjećaj osobne učinkovitosti i zadovoljstva sobom.

Drugim riječima, kratkotrajan stres nas može pokrenuti, ali dugotrajan stres nas može početi trošiti.

Koje su specifičnosti posla odgojno-obrazovnih djelatnika?

Pomagačke struke definitivno su uvijek podložnije stresu, odnosno u stalnom su doticaju sa stresorima, što vrijedi i za odgojno-obrazovne djelatnike. Kad kažemo odgojno-obrazovni djelatnici, mislimo na profesore i učitelje, na odgojitelje, ali i na stručne suradnike i druge djelatnike koji sudjeluju u odgojnom-obrazovnom procesu. Oni su zapravo stalno u doticaju s ljudima, i to ne bilo kojim ljudima, nego baš specifično s djecom i mladima, a onda i s njihovim roditeljima.

Oni zapravo poučavaju, odgajaju, održavaju strukturu, a često su i menadžeri, rješavaju konflikte, surađuju s roditeljima, prate individualni napredak učenika i često reagiraju na različite emocionalne, socijalne i razvojne teškoće djece i mladih.

Imaju zahtjeve i u administrativnom poslu. Pišu različita izvješća, bave se opisivanjem ciljeva, praćenjem ishoda, dokumentiraju i zadovoljavaju različite institucionalne zahtjeve. Uz sve to se od njih očekuje da budu mirni, staloženi, susretljivi, uvijek na visini zadatka te da lijepo, pristojno i uljudno komuniciraju.

Oni udovoljavaju jako različitim očekivanjima različitih ljudi. Često nose posao doma, upravo zato što rade sa specifičnim skupinama, djecom i mladima. Nastavnici nerijetko budu prva linija kojoj se djeca obraćaju, s različitim svojim teškoćama, obiteljskim, prijateljskim, mentalnim teškoćama. To znači da se od njih često očekuje da prepoznaju kada dijete pati, da znaju kako reagirati i da ga usmjere prema odgovarajućoj pomoći. 

Kada ste emocionalno angažirani u svom poslu i kada vam je do djece doista stalo, nije uvijek jednostavno završetkom radnog vremena jednostavno „isključiti“ posao. Zbog toga se ispostavlja da se taj stres kojeg oni nose prelijeva od profesionalnog dijela dana u privatni dio dana i stalno su u tome što može onemogućiti pravi psihološki oporavak.

Ilustracija

Tijekom individualnog rada s odgojno-obrazovnim djelatnicima vidjela sam da oni taj posao osjećaju kao poziv. Zapravo mi tu ne govorimo samo o poslu, u smislu posla na kojem obavim neke zadatke i idem doma.

To je s jedne strane velika snaga – upravo ta posvećenost, empatija i osjećaj smisla čine ih kvalitetnim odgojiteljima i učiteljima. Ali s druge strane, upravo zato mogu biti skloniji tome da daju više nego što imaju, da teško kažu „ne“, da preuzmu previše odgovornosti ili da osjećaju krivnju kada ne mogu pomoći svima.

Oni to osjećaju kao dio svog identiteta što je predivno. I baš zbog toga ih moramo zaštiti i naučiti ih kako se nositi s time. Potrebno ih je naučiti prepoznavati vlastite granice, regulirati stres, odvajati ono za što jesu i nisu odgovorni te nakon zahtjevnog radnog dana ponovno uspostaviti prostor za vlastiti život i oporavak.

Što je neurolingvistički pristup?

NLP je pristup čovjekovom funkcioniranju koji polazi od pretpostavke da su naše emocionalne i ponašajne reakcije ovisne o tome kako mi interpretiramo okolinu oko sebe, koje značenje dajemo okolini, na što usmjeravamo pažnju i koji jezik koristimo za opisivanje toga nečega što nam se događa.

To je vrlo praktično u kontekstu stresa. Omogućuje nam da, kada ne možemo promijeniti samu situaciju, promijenimo perspektivu iz koje je gledamo.

Ono što sam na početku rekla je da je stres zapravo naša interpretacija nečega, a neurolingvističko programiranje ima jako puno tehnika i metoda koje se usmjeravaju na to kako čovjek interpretira ono što mu se događa, ono u čemu sudjeluje ili okolinu oko sebe. Time nudi niz mogućnosti za prepoznavanje automatskih obrazaca, različitu interpretaciju događaja, što može dovesti i do drugačijeg emocionalnog i ponašajnog odgovora.

Tako da ćemo taj pristup provesti tijekom radionice i dat ćemo sudionicima konkretan alat koji im može u svakoj situaciji pomoći. Oni će znati zauzeti različite perspektive. Ako vide da im taj pogled na određenu situaciju nije funkcionalan, probat će zauzeti neke druge perspektive na istu situaciju, u slučaju da samu situaciju ne mogu mijenjati. 

Ilustracija

Možete li na primjeru u obrazovanju objasniti NLP?

Sad počinje školska godina pa je možda najlakše na nastavničkom primjeru objasniti.

Recimo nastavnik koji se suočava s teškoćama u disciplini u razredu. Na primjer, učenik se ponaša neprimjereno, ne poštuje nastavnika ili druge učenike, ometa nastavu. U toj situaciji nastavnik može zauzeti perspektivu prema kojoj je učenik bezobrazan, neodgojen, ništa ne sluša i namjerno stvara probleme, dakle, to nam je jedna moguća interpretacija tog ponašanja. 

Ako je to njegova interpretacija, vrlo je vjerojatno da će osjetiti ljutnju i frustraciju, a onda će iz tih emocija reagirati – povisiti ton, kazniti učenika ili ga izbaciti iz razreda. Takva reakcija možda će kratkoročno zaustaviti ponašanje, ali neće riješiti ono što je u pozadini.

Druga moguća interpretacija tog ponašanja bi bilo razmišljanje da se to dijete s nečim suočava, prolazi neke unutarnje teškoće koje ja kao nastavnik u ovom trenutku ne vidim, ali u ponašanju se očituje da postoje. Može se postaviti pitanje “Kako bi bilo najbolje da se sada postavim u ovoj situaciji?” ili se može odmah i procijeniti što je učeniku potrebno, na primjer da popričamo nasamo. 

Treća perspektiva bi bila da trenutno nastavnik nema kapaciteta za nošenje s ovom situacijom ili trenutno učenik narušava cjelokupnu razrednu dinamiku, i zato će ga pozvati sa strane ili će pozvati stručnog suradnika da porazgovara s njim, da vidi o čemu se radi, a nastavnik će se kasnije vratiti tome. 

I tako postoje razne interpretacije. Sama situacija se nije promijenila. Promijenio se način na koji je nastavnik interpretira, a s time se mijenjaju i njegove emocije i mogućnosti odgovora. Umjesto ljutnje može se pojaviti znatiželja, razumijevanje ili osjećaj kompetencije: „Mogu postaviti granicu, ali istovremeno pokušati razumjeti što se događa.“

Kada imamo komponentu razumijevanja toga što se događa s učenikom, naš emocionalni odgovor je drukčiji, odgovor je empatija. Kada pokažemo razumijevanje, samim time ocjenjujemo da smo kompetentni nositi se sa situacijom. Bolje se osjećamo i empatija pobuđuje mirniju reakciju od frustracije.

I upravo je to jedna od vrijednosti NLP pristupa – pomoći čovjeku da prepozna da njegova prva interpretacija nije nužno jedina moguća. Kada situaciju možemo sagledati iz više perspektiva, dobivamo i veći izbor u tome kako ćemo na nju emocionalno i ponašajno odgovoriti.

Važno je pritom naglasiti: promjena perspektive ne znači opravdavati neprimjereno ponašanje učenika. Možemo istovremeno razumjeti što se možda događa u pozadini i jasno postaviti granicu. To je često puno konstruktivniji odgovor nego reagirati isključivo iz ljutnje i frustracije.

S kojim problemima se suočavaju odgojno-obrazovni djelatnici?

Kako nam pokazuju istraživanja i naš konkretan rad na ovim radionicama i individualno s nastavnicima, oni najveći stres doživljavaju u održavanju discipline učenika, odnosno zbog nepoštivanja učenika prema nastavnicima i prema ostalim učenicima te s opterećenjem koje stvaraju administrativni zadaci. Opetovano su to problemi s kojima se nastavnici suočavaju. 

Ponajviše im stres uzrokuju zadaci koji nisu usko vezani s njihovim radom nastavnika ili radom odgojitelja. Doživljavaju vremenski pritisak, pritisak zbog rokova i veliko opterećenje različitim zadacima koji nisu direktno povezani s onim što oni stvarno rade i na koji način doprinose djeci i učenicima.

Jedan od velikih izvora stresa za odgojno-obrazovne djelatnike također je komunikacija s roditeljima. Često se susreću s vrlo različitim, a ponekad i međusobno suprotstavljenim, očekivanjima učenika, roditelja, kolega, očekivanjima nadređenih, ali i svojim očekivanjima. U cijelom tom “košmaru” očekivanja, teško im je postaviti neku granicu i zauzeti jasan stav o tome što oni smatraju profesionalnim, konstruktivnim i prihvatljivim. 

Tu je jako važno usmjeriti fokus na pitanje „Što ja mogu konkretno napraviti, što je u mom području kontrole ili utjecaja?” 

To je zapravo vrlo važan princip u radu sa stresom općenito. Ako nas stresira nešto na što mi imamo utjecaj, tada imamo prostor djelovanja i taj stres nema smisla. U tom slučaju se moramo usmjeriti na rješavanje problema. Ako nas stresira nešto na što nemamo utjecaj ili kontrolu, to je zapravo regulacija emocija. U takvoj situaciji problem više nije nešto što možemo riješiti, nego nešto što moramo naučiti regulirati u sebi.

Zato je korisno postaviti dva jednostavna pitanja: „Mogu li na ovo utjecati?“ i „Ako mogu – što je moj sljedeći konkretan korak?“ Ako ne mogu, tada se fokus prebacuje s rješavanja problema na regulaciju vlastitih emocija i prihvaćanje onoga što nije u našoj moći.

Tu je i postavljanje granica i pitanje kako odvojiti posao od privatnog, znači kako posao ne nositi doma. To su neki najčešći problemi ili najčešći stres s kojima se nose odgojno-obrazovni djelatnici.

U doba pandemije komuniciranje odgojno-obrazovnih djelatnika s učenicima i roditeljima prebacilo se isključivo na digitalne kanale pa je komunikacija postala cjelodnevna. Osjete li se posljedice toga i danas? Utječe li to dodatno na stres?

Da, odgojno-obrazovni djelatnici isto to ističu. Od njih se u doba korone očekivala jako brza prilagodba na online način rada i od tada su onda ostale i različite grupe i stalne poruke. 

Odgojno-obrazovni djelatnici se suočavaju sa sve većim zahtjevima kada je u pitanju digitalizacija i komuniciranje. Konstantne su poruke u grupama, mailovi, sastanci. 

Uvođenje digitalizacije u nastavu je doprinijelo na neki način poučavanju, ali bilo bi jako korisno da ta digitalizacija ili tehnologija onda smanjuje druge zahtjeve koji nisu direktno dio nastavničkog posla. Kad bi bar mogla ta tehnologija pisati zapisnike ili nešto slično na što odlazi puno energije i vremena.

Kako će izgledati radionice?

Riječ o ciklusu od pet međusobno povezanih radionica. Projekt je usmjeren konkretno na prevenciju i smanjenje profesionalnog stresa i sagorijevanja među odgojno-obrazovnim djelatnicima te na jačanje njihove kompetencije u području mentalnog zdravlja u odnosu na vlastitu dobrobit i u odnosu na učenike koje svakodnevno educiraju i podržavaju.

Dakle, bit će tu teoretski uvod na prvoj radionici, ali ćemo se uglavnom bazirati na praktične aktivnosti kako bi oni mogli dobiti alate koje će primjenjivati u svom profesionalnom i privatnom radu. 

Svaka će radionica trajati dva sata. Svi odgojno-obrazovni djelatnici s područja Pule i okolice imat će mogućnost uključiti se u dva ciklusa koji će se održavati u Puli. Isto tako, u prvom kvartalu 2027. jedan ciklus radionica održat ćemo u Pazinu.

Do sada smo, u 2023. i 2024., održali dva ciklusa radionica u Puli. Ove smo godine, s obzirom na interes i dobre povratne informacije koje smo dobili od prošlih sudionika, odlučili proširiti djelovanje i na Pazin.

Svih nas pet kolegica educirano je u nekim komplementarnim srodnim područjima, ali ne istim. Tako da možemo ponuditi različite perspektive - NLP, mindfulness, gestalt, egzistencijalnu analizu i slično. Dakle, iz svih tih područja ćemo mi oformiti aktivnosti kroz koje će sudionici moći ojačati svoje socio-emocionalne kompetencije. Tu mislim na sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i regulacije svojih emocionalnih reakcija, emocionalnog doživljaja.

Veliki nam je fokus na razumijevanju stresa, stresnih reakcija i poboljšanje njihove dobrobiti te sprječavanje razvoja kroničnog stresa i u konačnici sindroma sagorijevanja.

Ove godine na radionicama će moći sudjelovati veći broj odgojno-obrazovnih djelatnika nego do sada.

Tako je. Veći broj sudionika ćemo obuhvatiti ovaj put i odlučili smo se za ponovnu provedbu ovog projekta zato što je oko 80 % sudionika prijašnjih radionica izrazilo potrebu da se taj ciklus nastavi. Rekli su da bi se uključili u nastavak tog ciklusa jer smatraju jako važnima vještine koje su dobili.

Kao jedna od važnih zaključaka provedenih radionica nameće se potreba da odgojno-obrazovnim djelatnicima ponudimo prostor gdje mogu bolje razumjeti svoje funkcioniranje, svoju perspektivu na određene situacije, kako interpretiraju te situacije, što se u njima pritom emocionalno događa i na koji način na to reagiraju. 

Ne trebaju im alati za organizaciju vremena ili organizaciju posla. Oni su vješti u organizaciji vremena, posla i svih operativnih stvari, a ono što im je često puno potrebnije jest prostor za refleksiju, razgovor i psihološku podršku. Prostor gdje će ih se saslušati, vidjeti, razumjeti i gdje će ih se pokušati usmjeriti prema razvijanju vještina koje im mogu pomoći da se bolje nose sa stresom, emocionalnim opterećenjem i zahtjevima svoje profesije.

Jer kada od ljudi koji svakodnevno brinu o drugima tražimo da budu podrška djeci, roditeljima i kolegama, jednako je važno osigurati prostor u kojem će i oni imati priliku stati, razumjeti sebe i naučiti kako se brinuti o vlastitim psihološkim resursima.

Cilj nije imati odgojno-obrazovnog djelatnika koji može još više izdržati, nego onoga koji zna kako ostati profesionalan, angažiran i empatičan, a pritom sačuvati sebe.

Postoje li univerzalni savjeti za regulaciju stresa?

To je vrlo individualno, ali naravno da postoje neke univerzalne stvari. Prvo bi bilo jako važno krenuti od fiziološke razine. Stvarno možemo prepoznati prve znakove stresa. 

Nemojte čekati da stres postane iscrpljenost. Važno je naučiti prepoznati svoje rane znakove: napetost u tijelu, ubrzano disanje, razdražljivost, teškoće koncentracije ili potrebu da „samo još ovo završim“.

Kada primjetimo da se u tijelu nešto događa treba malo stati. Često je puno učinkovitije uzeti pauzu, prekinuti to stanje u kojem smo, umiti se ili popiti nešto, malo prošetati, nego nastavljati brzo obavljati sve što moramo.

Ono što je još jako važno je prepoznati prostor svoje slobode, prepoznati što je u mojoj kontroli u nekoj situaciji, a što nije pod mojom kontrolom. Ako me stresira nešto što nije pod mojom kontrolom, moram onda nešto napraviti sa svojom perspektivom na tu situaciju. Ako me stresira nešto što mogu kontrolirati, moram poduzeti nešto, krenuti u akciju. Nema smisla sjediti i stresirati se oko nečeg što je rješivo. To je jako važno.

Klasičan savjet je i pronaći vrijeme za sebe i vidjeti u čemu zapravo uživamo. Mi možemo jako puno raditi, a ne biti u kroničnom stresu. Dakle, to koliko smo mi aktivni u poslu i u bilo kojoj drugoj aktivnosti nema veze s tim koliki mi stres doživljavamo.

Trebamo pronaći svoju svrhu i neko svoje zašto. Zašto ja to radim? Zašto sam ovdje? Koji je cilj mog djelovanja? Pa tako i u odgojno-obrazovnom aspektu. Uvijek se trebamo prisjetiti zbog čega sam odabrala biti ovdje. I onda to živjeti i stavljati u fokus.