Sve one floskule koje izgovaramo poput "Danas jesi - sutra nisi" ja sam fizički doživjela. Iskustvo me definitivno promijenilo i to na način da pazim na sebe i svoje potrebe, da se fokusiram na sebe, veli nam Violeta, a njezina prijateljica Ester dodaje: Nakon moždanog udara naučila sam se reći ne, i to bez obrazloženja
Sve one floskule koje izgovaramo poput "Danas jesi - sutra nisi" ja sam fizički doživjela. Iskustvo me definitivno promijenilo i to na način da pazim na sebe i svoje potrebe, da se fokusiram na sebe, veli nam Violeta, a njezina prijateljica Ester dodaje: Nakon moždanog udara naučila sam se reći ne, i to bez obrazloženja
Puljanke Ester Crnković i Violeta Krstić preživjele su moždani udar.
Moždana kap ili, kako ga još zovu, infarkt mozga drugi je uzročnik smrtnosti u Hrvatskoj. U Istri ga svake godine doživi od 400 do 450 osoba, više žena nego muškaraca.
Ester i Violeta udar su doživjele, preživjele i oporavile se. Oporavak je bio težak, no one su uspjele. Njihova priča podsjetnik je koliko je život krhak, da pazimo na sebe, ali i da reagirati trebamo na vrijeme. Jer, kod moždanog udara, upravo je vrijeme presudno hoćemo li ga preživjeti i kakve će nam posljedice udar ostaviti.
Nažalost, naše sugovornice upozoravaju da je moždanih udara sve više među mladim ženama, u tridesetim i četrdesetim godinama.
- Bila sam hospitalizirana u Vinogradskoj bolnici i ono što je zastrašujuće jest da sam ja u 53. bila najstarija pacijentica. Do mene su na intenzivnoj ležale žene, djevojke sa 24, 29, 36 godina, mlade majke na pragu života, veli nam Ester.
Iako joj prisjećanje na najgori dan u životu nije lako, priča nam kako je udar doživjela u listopadu 2018. godine. Do tada je bila zdrava osoba, koja nije imala nikakve čimbenike rizika; nije pušila, nije imala visok tlak, nije imala migrene i gotovo nikad je nije boljela glava. Bila je mršava i tjelesno aktivna osoba, priča nam ova vedra Puležanka.
- Danas kada razmišljam vjerujem da mi je djelomično presudila genetska predispozicija. Baka je umrla od moždanog udara, moja mama imala je blaži moždani udar kojem sam svjedočila, no ja sam bila zdrava i niti na kraj pameti mi nije bilo da sam ugrožena, veli nam Ester.
Udar je doživjela na sasvim uobičajeni dan. Nakon posla, večerala je s roditeljima i ušla u kuću...
-Sjećam se da je, iako je bio listopad, bilo neuobičajeno toplo tog dana. Suprug je gledao utakmicu, ja sam se popela na kat istuširati. Odjednom sam, u tušu, osjetila silovit prasak u glavi, kao da mi se cijela glava raspala u milijardu komada. Istovremeno nisam više osjećala lijevu stranu tijela i shvatila da nešto nije u redu. Bol je bila toliko neizdržljiva da sam samo viknula suprugu "vozi me u bolnicu!".
Da njega nije bilo, da mi se moždani udar dogodio negdje drugdje pitanje je bih li bila preživjela, priča nam.
Vremena neposredno nakon udara sjeća se u magli. U autu je povećala, izgubila svijest, nekontrolirano se tresla...
Zbog ozbiljnosti stanja - puknuća aneurizma i krvarenja - iz pulske je bolnice odmah prebačena u u Zagrebu. Budući da tu noć Rebro, kao referenti centar za moždani inzult, nije imalo mjesta neurologinja dr. Peček nazvala je Vinogradsku i dogovorila da je prezmu.
- Gotovo ničeg se ne sjećam. Kasnije su mi ispričali da smo stigli u Zagreb u rekordnom roku, odmah su me dočekali liječnici, hitnom operacijom spasili mi život. Idućeg jutra sjećam se samo da sam otvorila oči i pipala se po tijelu. Htjela sam vidjeti osjećam li sve dijelove.
Fizioterapeut koji je bio u sobi rekao mi je da sam dobro prošla, da će sve biti u redu, veli nam dodajući da joj je majka kada ju je došla vidjeti pala u nesvijest od šoka. Ona, dodaje, ne zna kako je tih dana izgledala, suprug joj to nikada nije želio prepričati, a sve fotografije iz mobitela je izbrisao.
- U bolnici sam provela 21 dan, a onda stigla kući. Teško sam hodala, gubila ravnotežu, mjesec dana nisam sišla s kata u prizemlje, a onda polako učila hodati iznova.... prisjeća se naša sugovornica napominjući da je oporavak bio dugotrajan i bolan.
Na sreću sve je to danas iza nje. Udar nije ostavio nikakve fizičke ni psihičke posljedice, mada je strah nakon proživljene traume bio velik.
Na pitanje je li u danima koji su prethodili udaru imala ikakvih naznaka da bi joj se tako nešto moglo dogoditi veli kako nije.
- I ja sam to stoput vrtila po glavi, ali ne, ništa me nije upozorilo. Bila sam posve zdrava osoba, a onda me jednog dana "colpo" gotovo ubio, veli nam Ester.
Kako bi upozorila druge, a prvenstveno žene, na opasnosti moždanog udara i kako ga je bitno na vrijeme prepoznati njegove simptome ova je Puljanka 2022. na poziv dr. Marine Roje Bedeković nosila reviju za Dan crvenih haljina - javnozdravstvenoj kampanji koje je pokrenuta sa ciljem podizanja svijesti o moždanom udaru kod žena budući da je nedovoljno prepoznat, nedovoljno istražen i nedovoljno liječen.
U znak podrške donijela je prije dvije godine crvene ruže ženama koje se liječe od posljedica moždanog udara na neurologiji pulske bolnice, kao i liječnicama i medicinskim sestrama na odjelu.
- I ove sam godine pozvana, kao i sve prijašnje sudionice da prisustvujemo svečanom obilježavanju Dana crvenih haljina koji če se održati 7. veljače u auli sveučilišta u Zagrebu. Svaku godinu reviju nose nove žene koje su preživjele moždani udar. Želja mi je da se nešto slično organizira dogodine i kod nas, ne samo kako bi upozorili na moždani udar nego da bismo se i upoznali međusobno jer, vjerujte mi, nitko vas ne može shvatiti kao osoba koja je ovo sve sama prošla, veli nam Ester.
Napominje da mnoge žene nakon moždanog udara padnu u depresiju, anksiozne su i teško im se vratiti u normalan život nakon što su bile "na pragu smrti" pa se o ovoj temi mora otvoreno razgovarati.
Upravo je tako upoznala i Violetu, ženu koja je s nekim poželjela podijeliti svoje iskustvo moždanog udara koji ju je gotovo stajao života.
Zapravo, kako nam priča ova Puljanka, ona je već bila klinički mrtva. O ovoj teškoj temi danas progovara s osmijehom na licu. Jer, kako ponosno kazuje: Živa sam!
Za razliku od Ester naša je druga sugovornica doživjela nešto što je trebala shvatiti kao upozorenja, ali nije.
- Mjesec dana prije moždanog u masliniku me odjednom nešto jako probolo u uhu. Nekako me bacilo na bok. Skoro sam pala, no došla sam k sebi i nastavila dalje s aktivnostima, kao da ništa nije desilo. U idućih mjesec dana osjećala sam se nekako usporeno, ukomirano, nisam bila sva svoja, no, kao i druge žene, mislila sam da mi nije ništa, da sam samo umorna, da će proći..., priča nam.
I tako, dani su prolazili, a jedini koji je znao da nešto s njom nije u redu bio je, ispostavilo se kasnije, pas Ziggy.
Ovaj bokser, priča nam, od toga se dana ponašao neuobičajeno; kratio je šetnje, nije rado izlazio van, vukao je kući.
- Tog dana nakon posla uzela sam ga u auto u krenuli smo do Hidrobaze u šetnju. No on nije uopće htio izaći iz auta. Toliko je bio uporan i odbijao izaći da smo se morali vratiti kući. Tu je uvukao rep pod noge, vukao me u zgradu nazad, a kada smo došli u stan nije, kao što mu je običaj, legao na svoj ležaj već između hodnika i kupaonice.
Stalno je gledao u mene, buljio, čak je i zarežao na mene pa sam pomislila da mu nešto nije dobro i da ćemo sutra kod veterinara.
S tom mišlju ušla sam u kadu i .... odjednom osjetila nesnosnu, neopisivu bol u glavi, kao da mi je sve iz glave željelo izletjeti iz lubanje. Odmah sam rekla suprugu da pozovu prvu pomoć jer moram u bolnicu.
No, hitna nije došla već su mu rekli da "popijem tabletu protiv glavobolje i čaj od mente". Kako sam i dalje imala snažan osjećaj da će mi se glava rasprsnuti, a bol je bila takva da sam znala da se događa nešto ozbiljno suprug i sestra, koja je u međuvremenu stigla, unijeli su me nekako u auto i sami odvezli na hitnu, priča nam Violeta.
Udar je doživjela u listopadu 2021., u 46. godini.
- Po putu sam povraćala, gubila se i jedva govorila neka požure jer "nemam više vremena".
U bolničkom hodniku već sam nestala, doktorica Peček koja se tu našla oživljavala me, dala mi umjetno disanje i nekako su me vratili među žive. Spojili su me na kisik, a onda i na sve moguće aparate, a mojima je rečeno da je situacije kritična, da možda neću preživjeti i pozvali majku da dođe u bolnicu. Kada je stigla pala je u nesvijest.
Na kraju su mi odlučili "otvoriti glavu" kako bi smanjiti pritisak i imali vremena da me prebace u Zagreb, prisjeća se Violeta onog što su joj najbliži kasnije ispričali.
Na KBC Rebru operacijom joj je spašen život, ali kasnije i objašnjeno da je bol koju je osjetila mjesec dana prije udara zapravo bilo puknuće vene iz koje se polako gubila krv - sve dok nije posve pukla.
Nakon povratka u pulsku bolnicu, šok sobe, pa intenzivne i terapije u Rovinju naša je sugovornica stigla kući nakon puna tri mjeseca, sa samo 35 kilograma, dekubitusima od ležanja, bez kose. Nije mogla hodati po stepenicama, padala je čim bi zatvorila oči...
- Cijela je obitelj patila, sinu je bilo jako teško, no izgurali smo sve nekako. I moj oporavak i drugu operaciju, veli nam.
Na pitanje zbog čega druga operacije navodi da joj je na kontroli pronađena još jedna "potencijalna bomba" u glavi, a koju je operirala u KBC-u Rebro takozvanim gama nožem.
- Nažalost, iako je ovaj inovativan zahvat jako uspješan, kod mene je šansa za izliječenjem bila samo 50 posto i to na rok od četiri godine. No, nisam imala previše izbora. Moram se pritom zahvaliti svim liječnicima i medicinarima koji su bili vrhunski.
Znate, u ekipi u angiosali bilo je 25 ljudi, svi su radili svoj posao kao urica, u potpuno opuštenoj atmosferi, dok su me zračili puštali su mi Olivera, niti u jednom trenutku nije me bilo previše strah jer su mi svaki korak objašnjavali, veli nam iskreno.
Upitana kako se sada osjeća Violeta odgovara;
- Sljedeće godine su četiri godine od zahvata, idem dan po dan, vratila sam se poslu, hobijima, ne znam što me čeka... Osjećam se svakako. Kada se vratite u život teško je. I vama i drugima. Morala sam naučiti postaviti granice, sebe staviti na prvo mjesto, što nije bilo uvijek ni lako ni ugodno. Morala sam naučiti otići kada mi nije ugodno, reći ne mogu, ne ću....
Kako napominje sreća je što je u svoj toj nesreći imala veliku potporu obitelji koji su svaki korak bili uz nju.
- Uz mene je bio i pas Ziggy s kojim sam sate i sate provela u masliniku ponovo učeći hodati. Padala sam i dizala se, a on je uvijek bio tu, uz nogu. Od mog povratka kući više ga nisu zanimali ni drugi psi, ni mačke, ni šetnje. Samo ja.
Svaki je korak bio uz mene kao najbolji prijatelj, veli nam Violeta koja danas vjeruje da joj je upravo ljubljeni ljubimac svojim ponašanjem spasio i život jer, kako veli "da je udar doživjela negdje navečer, sama u šetnji...." pitanje bi li danas bila s nama.
Nažalost, Ziggy više nije s nama, no Violeta sada ima dva boksera koji joj prave društvo. Udomila je i malu bijelu macu koja jedinu flekicu ima na glavi, upravo tamo gdje je Violeta zračena. Nakon operacije gama nožem, tvrdi nam, flekica se povukla, a njoj dala nadu i snagu da su dobri dani pred njom.
- Sve one floskule koje izgovaramo poput one "Danas jesi - sutra nisi" ja sam fizički doživjela. Iskustvo me definitivno promijenilo i to na način da pazim na sebe i svoje potrebe, da se fokusiram na sebe, veli nam Violeta, a njezina prijateljica Ester odmah dodaje:
- Nakon moždanog udara naučila sam se reći ne, i to bez obrazloženja.
Shvatila sam da se život sastoji od mnogo lijepih trenutaka i da se ne treba živcirati oko nekih stvari koje sam prije emotivno doživljavala. Mičem se od negativnih ljudi, od svega što mi stvara nelagodu. Družim se s pozitivnim ljudima, uživam u životu koliko god to mogu, a svima poručujem; pazite na sebe, što jedete, koliko pijete. Krećite se, spavajte, ne ignorirajte simptome koje vam tijelo šalje. Izbjegavajte stres jer sve loše odluke skupljaju se u našim tijelima i samo čekaju da "puknu".
A scavalcare la dimensione spesso provinciale tipica delle esibizioni dei cori amatoriali, oltre a un repertorio che comprendeva opere di Bizet, Verdi, Rossini, Bellini, Ponchielli, Sostakovič, Smareglia, è stata l’esibizione più che convincente dei cori e quella eccellente dei solisti ospiti, la cui voce, tra le mura alte della chiesa gotica, ha risuonato con chiarezza e solennità
Često provincijalna dimenzija, koja je tipična za amaterske zborove,u potpunosti je izbjegnuta, i to ne samo zahvaljujući repertoaru koji je obuhvaćao djela Bizeta, Verdija, Rossinija, Bellinija, Ponchiellija, Šostakoviča, Smareglije, već i vrlo kvalitetnim i uvjerljivim izvedbama zborova te izvanrednim nastupima gostujućih solista, čiji su glasovi, među visokim zidovima gotičke crkve, odzvanjali jasno i svečano
Na programu su djela Brahmsa, Smareglie i Saint-Saensa
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
