Život

od hoda sa štakama do uspona na velebit

Teškoj dijagnozi unatoč: Mihael Strle sa psom Oscarom pješačio tisuću i pol kilometara - od rta Kamenjak do rta Oštro

Smatram da je moje iscijeljenje zapravo krenulo onog dana kada sam odlučio promijeniti način života. Dao sam otkaz, posvetio se sebi, osluškivao svoje tijelo. Bila je to ogromna odluka, ali uspio sam. Iz drugačijeg razmišljanja, drugačijeg djelovanja rađali su se polako novi interesi, nove ideje i sve sam se više posvećivao prirodi, priča nam Mihael s kojim smo razgovarali u srijedu prijepodne, okupani suncem u Gortanovoj uvali


 
6 min
Borka Petrović

Smatram da je moje iscijeljenje zapravo krenulo onog dana kada sam odlučio promijeniti način života. Dao sam otkaz, posvetio se sebi, osluškivao svoje tijelo. Bila je to ogromna odluka, ali uspio sam. Iz drugačijeg razmišljanja, drugačijeg djelovanja rađali su se polako novi interesi, nove ideje i sve sam se više posvećivao prirodi, priča nam Mihael s kojim smo razgovarali u srijedu prijepodne, okupani suncem u Gortanovoj uvali

Tri i pol mjeseca, tisuću i pol kilometara hoda, više od 41 tisuća metara visinske razlike, kao da se osam puta popeo na Mount Everest - iza ovih šturih brojeva skriva se priča o snazi volje, umu koji je snažniji od tijela koji izdaje, ali i priča o bezgraničnoj ljubavi čovjeka i psa.

Njeni su akteri Mihael Strle i njegov mješanac Oscar. Zajedno su 22. listopada krenuli na izazovan put Via Adriatica - prvu long distance trail pješačku stazu u Hrvatskoj koja spajaja prirodne i kulturne specifičnosti jadranskog priobalja.


Od rta Kamenjak do rta Oštro na Prevlaci ovaj se tandem suočio s brojnim izazovima - zimom, burom i snijegom, spavanjem pod šatorima i skloništima, no najveći mu je bio, priznaje mi Mihael u razgovoru, onaj u glavi i pitanje: Hoću li ja to moći?

Od hoda sa štakama do uspona na Velebit

Jer, Mihael se već desetak godina (sada ima 35 godina) bori s teškom dijagnozom seronegativnog spondiloartritisa, vrste upalne reumatske bolesti iz skupine reumatoidnog artritisa koja ga najprije prikovala za krevet, a onda osudila na hod sa štakama.

Ovaj Zagrepčanin, koji je djetinjstvo proveo u Moslavini, a prije godinu se dana, nakon života na Indiji i Korčuli, preselio u Pulu, priča nam da mu je naš grad savršeno mjesto za život. Ne samo zbog mora i sunca, jer to je veli imao i na Korčuli, već radi ljudi koji ga vezuju uz ovaj grad.

On je, naime, član TWG udruge koja se bavi slackline i highlineom odnosno hodanjem po gurtni i žici.

Prije toga okušao se već u sličnim projektima poput kajakarenja od Korčule do Pule, biciklirao je od Zagreba do Turske, a bio je i dio humanitarnog projekta s prijateljem Slavenom Škrobotom kojemu je bio cilj nabavka električnih bicikla za osobe s invaliditetom.

No, cijela priča zapravo počinje puno ranije - odlukom da ga bolest ne definira.

- Po struci sam medicinski tehničar, radio sam u Zagrebu dva posla, trčao s jednog na drugi, malo spavao i onda me jednog dana na dežurstvu probudila bol kakvu nikada do tada nisam iskusio. Nisam uopće mogao stati na nogu, da bi se kroz dva mjeseca bolest proširila na cijelo tijelo i dva tjedna nisam mogao ustati iz kreveta. Kada sam se napokon ustao, hodati sam mogao samo pomoću štaka.

Teška degenerativna bolest

Nakon agresivnih terapija i lijekova, koji su mu s jedne strane pomagali, no s druge iscrpljivali njegovo tijelo, bolest je napokon u remisiji, ali bolovi su i dalje prisutni.

- Smatram da je moje iscijeljenje zapravo krenulo onog dana kada sam odlučio promijeniti način života. Dao sam otkaz, posvetio se sebi, osluškivao svoje tijelo. Bila je to ogromna odluka, ali uspio sam. Iz drugačijeg razmišljanja, drugačijeg djelovanja rađali su se polako novi interesi, nove ideje i sve sam se više posvećivao prirodi.

- Nakon što sam se s jednim prijateljem prvi puta popeo na Velebit, u meni se javila ljubav prema planinama. Shvatio sad da se na takvim mjestima događaju posebne stvari, priča nam nadahnuto Mihael, navodeći da stvarno vjeruje u to da pokret i sam život imaju terapeutska svojstva i liječe.

Ljubav prema planinama

Malo po malo, počeo se vraćati Velebitu, a onda razmišljati o tome kako bi bilo lijepo posjetiti Dinaru, ostale planine...da bi na kraju odlučio krenuti cijelom trasom Via Adriatica.

- Činilo mi se u početku kao nemoguć izazov. No, u to vrijeme udomio sam iz okolice Siska psa Oscara i shvatio da na tom putu, iako sam sam, neću biti sam. To mi je dalo snagu. Zapravo, on je i djelomice krivac zašto sam kajakarenje, bicikliranje zamijenio hodanjem - jer je to njemu prirodno stanje, a nismo se htjeli odvajati.

Iako sam se u početku plašio obveze koje će mi donijeti pas, sada sam siguran da su sve promjene koje je Oscar unio u moj život pozitivne, smije se naš sugovornik dok nas Oscar, kao da zna da o njemu pričamo, pomno promatra, mirno ležeći koji metar od nas.

Mihael mu je, kada ga je udomio s lanca, obećao da više nikad neće biti vezan i toga se drži koliko god može. Kako je Oscar to izdržao, pitam ga, a Mihael odgovara: "Bolje nego što sam očekivao, on je uživao". 

Bojazan za Oscara

Priznaje da se i sam bojao puta koji se odvijao u zimskim mjesecima, i kako će pas svladati zimske uvjete na planinama, no pokazalo se da Oscar zapravo uživa u snijegu i hladnoći.

- Bilo me strah Velebita i oštrih stijena, snijega i leda, pa smo imali i čizmice za njega, snalazili smo se kako znamo, no odahnuo sam kada sam shvatio da on zapravo uživa u cijeloj avanturi. Dijelili smo sve, svaki korak, hranu, ležaj, priča nam Mihael napominjući da je Oscaru (kao i svakom psu zapravo,) bilo jedino bitno da su zajedno. Na pitanje što mu je na putu bilo najizazovnije Mihael navodi da je to, u njegovu slučaju, zapravo bio teret koji je morao nositi jer mu je to dodatno opterećivalo zglobove.

- Problem mi je bio fizički savladati neke dijelove doista zahtjevne staze, zapravo suočit se s time da ne mogu koliko želim, da moram slušati svoje tijelo i da, iako bih htio dalje, ja moram stati, veli nam. Dodaje da mu je svakako najemotivniji dio puta bio kada su ga na Velebitu dočekali prijatelji i nekoliko dana pješačili s njim.

- Eto, zato sam se preselio u Pulu, radi ljudi, veli s iskrenim osmijehom.

Projekt "Korak iznad"

Na putu je, dodaje, svaki korak bio lijep, koliko i zahtjevan, a opčinile su ga prirodne ljepote Biokova i pogled koji se pruža s njega. Vidi se, veli nam, svaki otok kao na dlanu, pogled seže sve do Italije. U Splitu se pak, prisjeća se, susreo s djecom koja boluju od reumatoidnih bolesti i to mu je druženje bilo jako emotivno.

Problem mi je bio fizički savladati neke dijelove doista zahtjevne staze, zapravo suočit se s time da ne mogu koliko želim, da moram slušati svoje tijelo i da, iako bih htio dalje, ja moram stati

Mihael Strle

- Moj je projekt pod nazivom "Korak iznad" i krenuo kao putovanje u svrhu podizanja svijesti o bolesti s kojom se i sam borim, a tu sam imao potporu udruge "Remisija" koja okuplja oboljele od reumatoidnog artritisa i bori za se bolje uvjete njihova liječenja, pojašnjava Mihael napominjući da se sam često puta susretao s pitanjima kako to da boluje od "staračke" bolesti i morao objašnjavati zašto mu nije dobro pa je odlučio skrenuti pozornost javnosti na ovu skupinu oboljenja.

- Moja je sestra u mladosti imala i više problema nego ja, često bila po bolnicama i odrastao sam na odjelima gdje sam umjesto ljudi u godinama zapravo viđao djecu, priča nam, dodajući da se on sam pomirio sa svojom situacijom i dijagnozom i naučio nositi s tim da ne može ali i ne mora kao drugi ljudi, drugi sportaši. Ideja za dalje ima, priznaje nam, pregršt, no ništa ne želi forsirati.

- Ne želim ništa raditi na silu, vjerujem da će se sve posložiti kako treba. Da mi neke stvari postanu posao u tome ne bih više uživao, no ideja mi je kako ću i dalje organizirati slične projekte u koje bih volio uključiti i ostale. Za sada bih volio, što više mogu, ljeta provesti na moru, a zima u planinama. S Oscarom, naravno, zaključuje Mihael, zahvaljujući se svima koji su na bilo koji način sudjelovali i pomagali mu da završi ovu stazu, kao dio njegovog životnog puta.


FOTO: Privatna arhiva Mihael Strle, B. Petrović

Nastavite čitati

Pula
 

(VIDEO) Posjetili smo pulski azil: "Neki traže štence od maltezera ili pekinezera. A mi nismo robna kuća"

Djelatnik azila Tihomiru: "Oni su živjeli u lošim uvjetima, zato su i ovdje. Ali oni ovdje uopće ne pate. Mi ih sve volimo, pazimo, oni se istrče na ovoj livadi, dobiju hranu, na toplom su. No, bilo bi im ipak bolje u nečijem domu" * Voditelj azila Bojan Zidarić uzvraća na kritike Dušice Radojčić da su životinje u azilu izložene virusima i da dosta životinja ugiba * U azilu je sada 15-ak pasa i par mačaka, većina pasa je iznimno draga, a dva su opasna zbog pretrpljenog nasilja koje su trpjeli od prethodnog vlasnika. Njih čeka resocijalizacija

Pula
 

Sveučilišna knjižnica u Puli: Predavanje Krešimira Vunića "Byronu u čast"

Odsjek za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Puli poziva na prigodno predavanje u petak, 13. prosinca, u podne. Pod naslovom "Byronu u čast" održat će ga na hrvatskome jeziku Krešimir Vunić, profesor engleskoga jezika i književnosti te filozofije, inače, stalni član spomenutoga Odsjeka. U predavanju će još sudjelovati studenti anglistike, Lorena Madeško i Gabriel Smoljan, koji će čitati ulomke iz Byronovih djela na engleskome jeziku

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.