Todor - punker, humorist, humanitarac i dragovoljac Domovinskog rata: "Lijek protiv fašizma je čitanje, a lijek protiv rasizma su putovanja"

Zoran Todorović - Todor panker je, humorist i humanitarac, prepoznatljivo lice pulske i istarske scene i sudionik Domovinskog rata.

Autor teksta upoznao ga je kao 12-ogodišnjak, kada je i sam kao dijete prvi put počeo otkrivati punk.

Jedno od prvih lica urbanih punkera koje sam zapamtio bio je Todor. Bio je prvi pravi punker kojeg sam vidio uživo, ispred današnje Osnovne škole Centar (tada Moša Pijade). Bijela majica bez rukava, poderane traperice, radničke cipele, ziherica kroz obraz, natapirana kratka kosa, ali i vragolasti osmijeh koji razbija sliku opakog punkera.

U vremenu kada punk mnogima nije bio samo glazba nego i nešto potpuno drugačije – stav, bunt i potpuno drugačiji pogled na svijet – Todor je bio jedan od onih ljudi koji su pokazivali da se može biti svoj bez obzira na to što drugi mislili.

I sada, desetljećima kasnije sjeli smo razgovarati kao prijatelji koji se znaju cijeli život, a povod je velikih 30 godina Antitodora, ali i njegov 60. rođendan - dvostruki jubilej. No, ovaj razgovor nije samo priča o jednom bendu. To je priča o čovjeku koji je prošao kroz različita vremena – od prvih pulskih punk koncerata, preko ratnog iskustva, do brojnih humanitarnih akcija.

Todor i dalje govori istim jezikom kojim je uvijek govorio – direktno, bez kalkuliranja, s puno humora, ali i s jasnim stavovima. U jednom trenutku priča o punku, u drugom o životu, a onda ubaci šalu koja potpuno promijeni atmosferu.

Njegov bend Antitodor će 25. srpnja u dvorištu Rojca u organizaciji Kluba Kotač obilježiti 30 godina rada velikim koncertom na kojem će se okupiti glazbenici iz svih faza benda.

Ove godine obilježavaš dva velika jubileja. Kakav će biti koncert u Rojcu?

Bit će poseban. Radimo ga preko Kluba Kotača u Rojcu, 25. srpnja, a ideja je da se okupe sve postave Antitodora – svi ljudi koji su kroz godine bili dio benda, koliko tko može doći. Većina ljudi koji su sudjelovali na albumima i u stvaranju pjesama bit će na pozornici s nama. Svaka postava će odsvirati nekoliko stvari.

Meni je to posebno jer ove godine imam i 60 godina života. Nekako se sve poklopilo pa sam rekao: hajdemo kroz Antitodor ispričati priču mog života s glazbene strane. To mi je baš veliki gušt.

Antitodor nije bio tvoj prvi bend. Kako je sve krenulo?

Počelo je kao kod svih klinaca. Slušaš ono što postoji oko tebe. Meni su prvi bili Black Sabbath, Led Zeppelin, Jethro Tull. Taj stari rock i danas obožavam. A onda je moj brat Neno donio doma album Pure Mania od Vibratorsa. Prva pjesma koju sam čuo bila je "Stiff Little Fingers" i tu se nešto dogodilo.

Uvijek kažem – rodio sam se kao panker, samo nisam znao da punk postoji. Punk su izmislili da bih ja postao panker.

Kada si prvi put stao na pozornicu?

Brat je tada svirao s ekipom i ja sam stalno dolazio na njihove probe i s pitanjem: "Ajde, mogu li pjevati?" Na kraju su me pustili. Prvi koncert bio je 1979. u školi Bratstvo i jedinstvo na Verudi. Odsvirali smo tri pjesme Ramonesa i dvije svoje. Najbolje je bilo što ja nisam znao tekstove. Znao sam "Blitzkrieg Bop" i "Hey Ho, Let's Go!" i to je bilo otprilike to. Ali bio sam uvjeren da rasturamo (smijeh).

Tada smo svi išli na koncerte jedni drugima

Kako je izgledala pulska scena krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih?

Fenomenalno. Nije bilo toga: "To nije moja vrsta muzike, to ne
slušam".

Kad je netko svirao, odnosno imao koncert, išli smo svi. Nije bilo važno je li punk, rock ili nešto treće. Podržavali smo jedni druge. Toga danas nema dovoljno. I to je žalosno.

Todor u svom zelenom raju

Misliš da se danas manje podržava lokalna scena?

Pula je uvijek imala jaku scenu. Ali nekako smo stalno bili zadnja rupa na svirali. Rijeka, Zagreb, Ljubljana, Beograd – oni su bili centri. A Pula je uvijek imala bendove, samo se to nije dovoljno guralo.

Uvijek sam govorio – napravite koncerte istarskih bendova. Ne mora biti samo jedan žanr. Uzmi bendove koji ti se sviđaju i vodi ih po Hrvatskoj. Ljudi trebaju čuti što postoji. Ali danas je nekako lakše sjediti pod klimom nego nešto pokrenuti.

Kakva je danas pulska punk scena?

Slaba. Ima bendova. Što se punka tiče, tu su Pasmatersi, Fakofbolan, Liquid Super Charged koji mi je možda trenutačno najbolji pulski bend. Ali nema puno novih snaga.

Zanimljivo je da klinaca koji slušaju punk ima.

Ima ih puno. Ali nema više onoga: "Ajmo kupiti gitaru, spojiti je na neko staro pojačalo i napraviti nešto". Punk nije samo ljutnja. O.k., nešto treba uništiti ako ne valja. Ali što ćemo napraviti poslije? Tu nedostaje kreativnost.

Foto: arhiva Todor

Naš cover bend je trebao svirati punk lektiru

Kako je onda nastao Antitodor?

Antitodor je krenuo 1996. godine. Pokojni Aleks Bijažić i njegov brat Kristian - Pitzek i ja mislili smo napraviti cover bend. Ideja je bila svirati punk lektiru – Sex Pistolse, Dead Kennedys, Pankrte, Probleme... Rekli smo: idemo svirati ono najbolje od punka od 1977. do početka osamdesetih. Ali ja sam već tada imao neke svoje stvari. Došao sam na prvu probu i rekao: "Imam dvije pjesme, hajdemo probati."

Prva je bila "Anarhija u mom gradu", druga "Gubitnik". I onda su rekli: "Imaš još?" Ja kažem: "Imam." I tako je cover bend prestao biti cover bend.

Tko je bio u prvoj postavi Antitodora?

U prvoj postavi bili su pokojni Aleks Bijažić, njegov brat Kristian - Pitzek, Vedran Svetek, Čongi i ja. Bilo je tu svega. Netko je svirao gitaru, netko bas, netko bubanj, ali kod nas nikad nije bilo najvažnije tko što svira. Najvažnije je bilo da postoji energija. Nažalost, Aleks više nije s nama, ali na koncertu će ga zamijeniti Vini. Na koncert će nam doći ljudi iz različitih krajeva – iz Zagreba, Slovenije, Njemačke... Neki su uspjeli organizirati dolazak, neki nisu, ali bit će to lijepa večer.

Kad smo ponovno zasvirali, vratili smo se u vrtić

Kako izgleda kada nakon toliko godina ponovno staneš na probu s ljudima s kojima si počeo?

To je nešto posebno. Imamo probe sa starom ekipom i meni je to ogromna emocija. Gledaš te ljude i sjetiš se svega. A onda krenemo svirati i shvatiš da pola njih više ne zna svirati (smijeh). Ali to uopće nije važno. Moj Dule, koji je nekad bio odličan bubnjar, nije držao palice 45 godina.

Brat koji je nekad svirao bas opet uzme instrument i muči se. I dok to gledam samo se smijem. Jer nismo tu zbog savršenstva. Vraćamo se u vrijeme kada smo imali 13, 14 godina. Ja sam tada bio klinac, kopao nos i svirao punk.

Antitodori kroz vrijeme

I sada, nakon toliko godina, opet radiš isto.

To je prekrasan osjećaj. Te stare pjesme danas zvuče drugačije od puno današnje glazbe. Bile su sirovije. Iskrenije. To je bio pravi punk rock.

Nisu trebale velike produkcije. Imaš dva rifa, imaš nešto što želiš reći i imaš energiju. Punk je pokazivao stvarnost. S 14, 15 godina nisi mogao pisati tekstove kao netko od 40 godina, što je normalno.

Klinac od 14 godina ne razmišlja o svjetskoj politici. Njega muči škola, roditelji, ljubav, prijatelji, stvari koje mu se događaju. Ako napišeš pjesmu o tome da si se posvađao s mamom, to je iskreno. Ne možeš glumiti nešto što nisi.

Meni osobno je smiješno kada netko u sedamdesetoj pjeva tekst kao da ima 15 godina. To mora imati smisla. Pjesma mora doći iz života.

Punk nije odjeća, to je sloboda

Je li lako biti panker?

Nije. Ako si pravi panker, ti vidiš stvari koje ne valjaju, ali moraš biti dovoljno jak da izdržiš tuđe poglede i komentare. Ljudi će uvijek nešto komentirati. Ali mene to nikada nije previše diralo.

Ja bih volio da ljudi hodaju kako žele, izgledaju kako žele, žive kako žele – dok ne ugrožavaju druge. To je za mene sloboda. Sloboda je da radiš što želiš dok ne diraš slobodu nekog drugog.

Često govoriš da nisi bolji od drugih, nego drugačiji.

Da. Ljudi me znaju pitati: "Što ti misliš, da si bolji od drugih?" Odgovor je naravno da ne. Nikada nisam rekao da sam bolji. Možda sam nekad i gori. Ali drugačije razmišljam. Svatko od nas je individua. Problem je što ljudi često žele da svi budu isti, a nisu. Nikada neću biti ono što drugi žele da budem, jer onda bih postao njihova kopija.

Tvoja razmišljanja često ide protiv podjela koje ljudi rade među sobom.

Meni je čovjek prije svega čovjek. Ne želim etikete. Rođen sam u Hrvatskoj, to je činjenica, ali ne želim da to bude jedina stvar koja me određuje. Ja sam čovjek, građanin svijeta. Meni su svi ljudi braća i sestre. Ne gledam njihovu boju kože, naciju ili vjeru.

Dotaknuo si se i pitanja ljubavi i različitosti.

Meni je to jednostavno. Ljubav je ljubav. Uvijek kažem – ljubav je od Boga. Ako vjeruješ u Boga, onda moraš vjerovati i u ljubav. Ne možeš uzeti samo ono što ti odgovara.

Lijek protiv fašizma je čitanje, a protiv rasizma putovanje

Zašto danas ima toliko podjela među ljudima?

Zato što su ljudi sve manje informirani, sve manje čitaju i manje upoznaju druge ljude, a onda se boje onoga što ne poznaju.

Uvijek naglašavam u razgovorima da je – lijek protiv fašizma čitanje, a lijek protiv rasizma su putovanja. Kad upoznaš ljude, vidiš koliko smo svi zapravo isti.

Zanimljivo je da, uz sve te stavove o miru i jednakosti, iza sebe imaš i iskustvo dragovoljca Domovinskog rata.

Imam. I ljudi me često pitaju kako to ide zajedno. Kažu mi: "Kako možeš voljeti ljude, govoriti protiv mržnje, a otići u rat?" Pa jednostavno. Nisam otišao zato što sam mrzio. Otišao sam jer su ljudi bili napadnuti. Kada netko puca na žene, djecu i starce koji se ne mogu braniti, onda želiš pomoći. To je bila moja odluka.

Ali nikada nisi izjednačavao narod i politiku.

Nikada. Ja nisam ratovao protiv naroda. Ratovala je politika. Ne možeš mrziti ljude zato što pripadaju nekom narodu. Imam prijatelje Srbe, sviram s ljudima različitih nacionalnosti. Čovjek je čovjek. Ljudi često zaboravljaju da se vremena mijenjaju.

Moja nona je znala reći: "Rodila sam se na Busoleru i nisam prešla više od nekoliko kilometara, a promijenila sam pet država."

Rodila se pod Austrougarskom, živjela pod Italijom, Njemačkom, Jugoslavijom, a umrla u Hrvatskoj. Isti čovjek, isto mjesto, a države se promijenile. Zato se pitam – gdje je onda ta granica?

U ratu nema pobjednika

Jednom si mi pričao o trenutku kada je poginuo tvoj suborac i o osjećaju bijesa i očaja koji se tada javio.

To je bio grozan trenutak. Kad vidiš da nestaje život čovjeka koji je bio kraj tebe, pojavi se strašna emocija. To je afekt. U tom trenutku čovjek ne razmišlja kao inače. Ali poslije shvatiš koliko je sve to strašno.

Zato ja danas kažem – j... rat. Nijedan rat se više nikada ne bi trebao dogoditi. Danas se često čuje kako ljudi olako govore o ratu.

To mi je strašno. Rat nije videoigra. Kad te pogodi metak, nemaš novi život. Nema drugog nivoa. Kad vidiš prijatelja kako gine kraj tebe, kad mu pokušavaš pomoći, kad ga čuješ kako zove majku, ženu, djecu – onda shvatiš što je rat. I onda ti je jasno da je priča o "slavi rata" glupost.

Čovjek se treba razgovorom dogovarati. Bolje milijun godina pregovora nego jedan dan rata.

Pula mora biti grad za život, a ne samo kulisa

Kad govoriš o društvu, često se vraćaš na Pulu. Što te danas najviše smeta?

Ne smetaju mi ljudi. Smeta mi način na koji se grad razvija. Evo, primjer turizam. Nemam ništa protiv turista. Neka dolaze, neka vide Pulu, neka uživaju. Ali ne možemo napraviti grad koji živi samo za nekoliko mjeseci godišnje.

Danas nam ponekad tijekom sezone treba tri sata da prođeš kroz grad zbog ogromnih gužvi. To nije normalno.

Kako bi ti riješio taj problem?

Jednostavno. Zaustaviš automobile prije grada. Napraviš parking na ulazu u grad i organiziraš prijevoz. Ljudi neka šetaju, neka uživaju. Ali automobili ne mogu ulaziti u grad.

Mnogi bi rekli da je turizam danas ono od čega živimo.

Pa dobro, ali život nije samo turizam. Pula je nekad imala industriju.

Uljanik, Arena trikotaža, Mljekara..., i mnogo drugih. Volio sam vidjeti grad koji radi. Meni je bilo ljepše vidjeti tisuće ljudi koji idu na posao nego tisuće turista koji prolaze kroz grad. Treba vratiti takav oblik življenja u Pulu.

Ako mogu nekome pomoći, to mi je dovoljno

Poznat si po velikom broju humanitarnih akcija. Kako je sve počelo?

Mislim da se s tim rodiš. Uvijek sam imao potrebu pomoći slabijima i ugroženima. Nekako sam uvijek bio za one koji se bore s dna, s teške pozicije. Valjda mi je zato punk toliko blizak, jer baš on govori o takvim socijalnim situacijama. To je priča o ljudima s margine, o onima koji nisu uvijek najjači.

Kasnije si kroz glazbu, ali i stand-up pronašao način da pomažeš ljudima.

Shvatio sam da možeš okupiti ljude. Možeš napraviti koncert, stand-up, bilo što. Ljudi dođu, nasmiju se, zabave i onda se može pomoći nekome kome je potrebno. Meni novac nikad nije bio najvažnija stvar.

Često kažeš da čovjeku zapravo ne treba puno.

Tako je. Ljudi misle da moraju imati puno stvari, a ja kažem – trebaš krov nad glavom, vatru u ognjištu i pun tanjur. Ako to imaš, sve ostalo je uglavnom pokazivanje. Novac je potreban za život, naravno, ali najvažnije stvari ne kupuješ. Ljubav je besplatna. Prijateljstvo je besplatno. Sunce je besplatno. More je besplatno. Priroda je besplatna. Sve što stvarno vrijedi ne možeš kupiti.

Benjaminovo ime danas znači nešto dobro

Kad spominješ obitelj i djecu, teško je ne dotaknuti se Benjamina.

To je najveći udarac u mom životu. Nema veće boli nego kada roditelj izgubi dijete. Morao sam biti jak zbog svih oko sebe jer su svi bili slomljeni. Ja sam nekako uvijek bio ta osoba koja stoji, ali naravno da te iznutra to uništi. To je bol koju ne možeš objasniti nekome tko to nije doživio.

Kako se čovjek uopće nosi s takvim gubitkom?

Ne znam postoji li pravi odgovor. Smrt je dio života. Svi ćemo jednom otići. Za sto godina od današnjeg dana gotovo nitko od nas neće biti ovdje, a sve što danas znamo bit će prošlost. Ali kada smrt preskoči generaciju, kada dijete ode prije roditelja, to više nije prirodan tijek stvari. To boli drugačije.

I dalje imam trenutke kada pomislim da će se pojaviti. Da ću čuti motor. Da će doći i reći: "Evo me, tata." I onda te to jako pogodi.

U spomen na njega već se drugu godinu organizira memorijalni turnir.

Organizira se Memorijalni turnir Benjamin Stojković. Njegov klub, klub Stoja za koji je igrao, puno nam pomaže. Ali najveći dio svega odradi moja kći Đana. Ona je pravi heroj cijele priče. Ove godine turnir je bio poseban jer su prvi put došle ekipe iz Slovenije. Imali smo klince do 17 godina, imali smo starije, druženje, sport...

I najvažnije – sve što skupimo ide u humanitarne svrhe. To mi je najljepši dio i da njegovo ime živi kroz nešto dobro.

Lijepo je vidjeti da ljudi prepoznaju takve stvari.

Je. Stvarno moram zahvaliti svima koji su pomogli. Sponzorima, ljudima koji su se uključili, gradu, svima koji su rekli: "Što treba?" Nitko od njih nije pitao zašto. Samo su rekli – kako možemo pomoći? To puno znači.

Najvažnije je ostati čovjek i imati podršku obitelji

Kada pogledaš cijeli svoj put – od prvih punk dana, Antitodora, rata, humanitarnih akcija, obitelji – što ti je danas najvažnije?

Da ostanem čovjek. To je najbitnije. Ne treba komplicirati. Ljudi često zaborave uživati u malim stvarima. Kada se probudiš ujutro imaš izbor. Možeš biti dobre ili loše volje. Uvijek biram ovo prvo.

Što ne znači da nemam problema. Imam ih kao i svi drugi, ali ne dam da mi problemi uzmu život. Ne želim hodati gradom kao zombi. Život nije bajka. Život je borba i baš zato treba uživati dok traje.

VIS Plakati - Neno, Todor, Dule i Braco - proba u Rojcu

Vjerujem da u svom radu imaš podršku žene Tanje.

Imam veliku sreću jer se Tanja i ja međusobno bezrezervno podržavamo. Uživamo u zajedničkom životu, radu i svim malim stvarima koje gradimo zajedno.

Imamo svoj dom, volimo provoditi vrijeme u prirodi, a njoj je posebno zadovoljstvo raditi u vrtu s biljkama, a ja se bavim gradnjom. To nas ispunjava i čini sretnima.

Vjerujem da ljudi često griješe u vezama i brakovima kada pokušavaju promijeniti osobu pokraj sebe ili je oblikovati prema vlastitim očekivanjima. Ja to nikada nisam želio. Ne želim da netko bude ono što nije – želim da bude svoj, a moja je uloga pružiti mu podršku u tome.

Naravno, ne slažemo se uvijek oko svega, ali to nije ni važno. Bitno je da jedno drugo podržavamo u onome što nas ispunjava. Često kažem da, ako se osoba bavi nekim sportom ili ima hobi koji voli, ne moram ga nužno razumjeti niti dijeliti istu strast. Dovoljno je da budem njezin najveći navijač.

Tako je i kod nas. Kada idem svirati, Tanja me uvijek podržava. Znali su nas pitati kako reagira kada me nekoliko dana nema zbog nastupa. Moj odgovor je uvijek isti – zna koliko me glazba ispunjava. Kad se vratim kući, možda jesam umoran, ali sam sretan. Pun sam dojmova, energije i priča s koncerata. Upravo zato ona želi da radim ono što volim jer zna da me to čini boljom i zadovoljnijom osobom.

Mislim da je upravo u tome tajna dobrog odnosa – prihvatiti osobu takvu kakva jest i biti joj oslonac na putu kojim želi ići. Kada imate takvu međusobnu podršku, sve ostalo dolazi prirodno.

Foto: arhiva Todor

I za kraj – što očekuješ od koncerta u Rojcu?

Očekujem da bude iskreno. Ne radimo to zbog nekog spektakla, već zbog ljudi. Zbog svih koji su bili dio te priče i svih godina koje su prošle.

Zbog onog klinca koji je 1979. prvi put izašao na pozornicu i pjevao Ramonese, iako nije znao tekst (smijeh).

Obojica zaključujemo da je naš razgovor odavno premašio planirano vrijeme.

Kroz gotovo dva sata prošli smo trideset godina Antitodora, ali i puno više od toga – djetinjstvo, punk, prijateljstva, rat, gubitke, ljubav prema ljudima i potrebu da se uvijek nešto napravi, a ne samo kritizira.

Na kraju razgovora Todor mi je, u svom prepoznatljivom stilu, sdobacio, s onim istim vragolastim osmijehom kao kada sam ga kao dijete prvi put vidio: "Nemoj slučajno ne doći na koncert".