Premda, kao i u 'vanjskom životu', sve ovisi o karakteru pojedinca, bio mrgud, povučeni osobenjak ili vedra i druželjubiva osoba, socijalni život u pulskom Domu za starije osobe 'Alfredo Štiglić' prilično je dinamičan, živahan, a s brojnim radionicama i iznimno kreativan.
Ima života, ima smrti, ali i ljubavi. Pa i novih.
Trenutno Dom za starije broji 113 korisnika, od čega su dvije trećine žene. Muškarci ranije izgore, a i mnogi tvrdoglavo odbijaju otići u dom. Više je žena na listi. Pretežito su nam žene i sugovornice.
S vanjske strane uočljivo je zahuktalo građevinsko proširenje doma za 88 novih kreveta koje bi trebalo biti dovršeno na ljeto iduće godine, a investiciju vrijednu 10,6 milijuna eura podjednako podmiruju Grad Pula i Istarska županija.

U sobama se čuvaju fotografije s unucima
Kata Savić (rođena 28. veljače 1943) u Domu je godinu dana. Suprug je preminuo prije deset godina, ima sina. U početku joj je, veli, bilo jako teško u Domu.
- Odvojen si, a imali smo svoju kuću. Imala sam svoje auto, bila sam samostalna, bila sam u predsjedništvu sindikata umirovljenika u Medulinu. Priviknula sam se na dom nakon pola godine. Imala sam neke pehove. Znate, kad dođete među nepoznate ljude i ako vas ne prihvate, jako je teško, kaže ona, misleći na prvu cimericu.
- Da dobijem jednokrevetnu sobu, častila bih cijeli dom, šali se dobroćudna Kata koja je radni vijek provela na poslovima u vojsci, među ostalim dugo je radila kao konobarica u tadašnjem Domu armije, danas Domu hrvatskih branitelja.
Pitamo koliko korisnici izlazi vani, na što nam socijalna radnica Sabina Kliman kaže da nema ograničenja.
Gospođa Kata nam kaže: "Mogu vam reći da sam svaki dan vani. Jutros sam bila već na Korzu". Što se tiče zdravlja kaže da ima jako loše dijagnoze, od 2004. se liječi od raka. 'Nema gdje ga nije bilo', kaže o tumoru i operacijama, ali predaje nema.
Sviđa joj se posebno pjesma Halida Bešlića 'Čardak' jer, kako nam kaže, riječi te pjesme točno podsjećaju na život nje i njenog pokojnog supruga. "Kao da je netko preslikao naš život", veli.
- On je bio veseljak isto kao i ja. Radili smo jako puno oboje. Kad smo se uzeli, nismo imali skoro ništa, a napravili smo dvije kuće, kaže Kata.
Bračni par Stella i Ugo Ambrosi nepunih su 14 mjeseci korisnici doma.
- Recite Puljanima da se upišu na vrijeme jer se isplati , kaže 86-godišnji Ugo koji je radio u dosta firmi, cementari, Tehnomontu...
Njegova šest godina mlađa supruga dodaje da su na smještaj u Domu čekali 14 godina. Nije joj uopće bilo teško iz vlastite kuće na Velom Vrhu doći u dom jer je, veli,, bila psihološki pripremljena.

Bračni par Stella i Ugo Ambrosi
Uostalom, često posjećuju svoj dom. Gospodin Ugo hvali se vrtom i sada urodom naranči i mandarina.
Radna terapeutkinja Loredana Macan hvali ga kao jako dobrog poznavatelja sadnje voćaka, pa je tako brinuo o maslinama i smokvi uokolo Doma, a djelatnicama je pomogao oko sadnje trešnje i limuna u njihovim obiteljskim vrtovima.
- Sve imamo, sina, kćer, dvoje unuka i praunuka, kaže gospođa Stella. Ona pohađa sve radionice u domu i često odlazi u grad, dok je suprugu to bitno teže s kolicima. On nam kaže da mu poteškoće s nogama olakšava fizioterapeut.
- Ja se više volim odmarati, priznaje njen suprug. Unuci ih često posjećuju.
S toplim fritulama ulazi vedra gospođa Milka Mučić koje ih je sama spremila u zajedničkoj kuhinji. Četiri je godine u Domu. Muža je izgubila prije 17 godina, ima djecu i tri unuke.
Kaže da nikad ne miruje.
- Ja vježbam dok se moja cimerica ne probudi, nasmijala je prisutne Milka, a odlazi na počinak oko ponoći. Usput, svi u sobama imaju i televiziju.
Smrt ne postoji: dok je čekaš, nje nema, a kad dođe, nema tebe
Pitamo ih plaše li se smrti, tim više jer u domu, silom prirode, ljudi češće umiru. Stella Ambrosi kaže nam da je u jednoj knjizi pročitala da smrt ne postoji.
- Pisalo je ovako: Dok je čekaš, nje nema, a kad dođe, nema više tebe. I toga se držim, ne bojim se, kaže ona.
Dirljivo iskustvo ispričala nam je gospođa Kata.
- Prije nego što ću doći ovdje, bila sam gore kod gospođe Marije, divne osobe čiji je kraj nažalost jako blizu. Jako mi je puno pomogla kad sam tek došla i kad mi je bilo najteže. Sad mi je rekla: 'Pozdravi ih sve dolje, baćini svima, i reci im da ja odlazim'. Rekla sam joj da neće, da ću joj se brzo vratiti i da ćemo biti skupa. Teško je, ali ja vjerujem u boga, ko mi zamjeri, ko mi ne zamjeri. Ona nije bila vjernik. Ja sam je pitala: "Šjora Marija, smijem vam izmoliti krunicu. Rekla mi je: "Kato, molim'.
Okrećemo na pozitivu. Sugovornice nam potvrđuju da ima i novih ljubavi u domu.
- Sa mnom je bila cimerica koja mi je jedan dan kazala da joj se sviđa jedan čovjek i da će najvjerojatnije otići kod njega: da je sad jedan čovjek na samrti, pa kad umre, da će kod njega. Ništa mi više nije rekla i nakon mjesec dana nađem sobu svu razbrčkanu. Otišla je, a ništa mi nije rekla. Valjda ju je bilo sram. A toliko smo si bile dobre. Mogla mi je reći. Baš me malo me to povrijedilo. Dan-danas se na linoleumu vide crte kako je vukla frižider... Ali otišla je i od njega, kaže gospođa Milka. Od drugih saznajemo da bivša cimerica da ima novu vezu.
Radna terapeutkinja Loredana Macan radi u 'Štigliću' od 1990. godine. Ovdje je već 35 godina i uskoro je čeka idila zaslužene mirovine.
- Jedan se par oženio u domu, ali su mi rekli da nikome ne govorim, ali malo-pomalo se saznalo. Oni su živjeli svatko u svojoj sobi, a tako je živio još jedan par, nažalost isto su pokojni, veli gospođa Loredana, dodajući nam u nastavku da imaju 'vojsku' volontera koji pomažu i kreativno ispunjavaju dane korisnika.

Rad u keramici s morskim motivima
Tako im je svježe bila Natalija Grgorinić iz ližnjanskog književnog svratišta 'Zvona i nari' koja održava književne matineje jednom mjesečno, na kojima aktivno sudjeluju 40-ak korisnika. Postoji radionica za pletenje, keramička radionica, crta se, slika (izlaže se po galerijama), izrađuju čestitke, od gline izrađivali rakljanske lonce, vježba pod stručno paskom...
Poznati glumac i filmofil Igor Galo pokazao i je nedavno četiri filma o povijesti Pule, imaju glazbeno-scensko-plesnu radionicu, zatim književnu grupu koju, također volonterski ,vodi novinarka Matea Čelebija, a dosad su pisali o dvije teme - jeseni i svom djetinjstvu.

Poklonili su na čestitke koje su izradile na radionici
Bračni par Antonija i Radivoje Rabota, (ona rođena 1940., a on 1939. godine) svega su sedam mjeseci u domu, prvo su bili odvojeni, no čim se ukazala prilika spojili su ih u zajedničku dvokrevetnu sobu.
Pitamo gospođu Antoniju je li im sada sad bolji ili lošiji bračni odnos u odnosu na razdoblje prije doma.
- Ma nama je uvijek dobar odnos, no ja više nisam mogla, imala sam operirano rame i nogu pa mi je bilo teško i voziti auto i brinuti o kući, veli ona.
O svom nam djetinjstvu govori gospođa Antonija. Rođena je u selu Krmpote kod Novog Vinodolskog.
- Nas je bilo desetero djece, dva brata i nas osam sestara. Meni je bilo predivno djetinjstvo, iako nas je bilo deset. Otišla sam raditi s deset godina, i tako svi mi redom, da pomognemo roditeljima. Tata je bio jako bolestan i umro, mama se jako mučila. Čuvala sam stoku. Moj tata nije htio nikog dati usvojiti, veli gospođa Antonija.

Zahuktala dogradnja Doma
Ravnateljica Doma Doris Ivanković kazala je da je uvijek imala osjećaj empatije prema starijima.
- Zasigurno je to krenulo iz obitelji jer sam bila jako bliska sa svojim nonićima. Oni su uvijek bili prisutni u mom odrastanju. Znate, društvo često starije osobe doživljava kao otpisane, a zapravo oni imaju još toliko toga za reći i pokazati, a mi jako puno toga možemo od njih naučiti, kaže ona.

Ravnateljica Doris Ivanković
Posjet završavamo u sobi vitalne 95-godišnje Anke Delibašić, umirovljene učiteljice koja nam je, iako rodom Slavonka, više puta poručila da bi danas ljude u Istri trebalo podučavati tradiciji cijele Istre, kao što je ona radila s učenicima.

Pjesnikinja Anka Delibašić
U nastavku donosimo originalni zapis njene dirljive pjesme posvećene majci, kao i još jednu bočnu pjesmu jednake snage: