Znao sam da je talijanski naziv za Žminj - Gimino, jer su ga tako nazivali stari Rovinježi kad su spominjali naselje koji se, po njihovom poimanju istarske geografije, nalazio duboko u kontinentu. Tek sam kasnije otkrio njemački naziv gradića, Schwing ili Swingk. Pripadao je Pazinskoj knežiji pa se taj naziv počeo koristiti već u XII stoljeću.
Žminj je bio Schwing kad je Pazin bio Mitterburg, a veza između dva grada je trajna i neraskidiva. Za vrijeme Jugoslavije Žminj je pripojen velikoj općini Rovinj koja je do početka devedesetih obuhvaćala i Kanfanar i Bale: Rovinj je sjedinio Vlahe, Bezake i Latine. Dobra mješavina. Žminjci su srcem bili vezani za Pazin, a za papire, za birokratske poslove i obveze morali su u Rovinj.
Danas je samostalna općina i, u stalnom je usponu, odnosno razvoju, to je vidljivo na svakom koraku. U Žminju sam upoznao Zvanu Črnju, bio je alfa i omega Čakavskog sabora (Žminj je sjedište te institucije) pa posredno i žminjske kulturne zbilje. Preko Črnje sam upoznao velikog pjesnika Dragutina Tadijanovića, imao sam čast biti nekoliko dana s njim jer mu je u ono vrijeme Eros Sequi prevađao neke pjesme na talijanskom a Sequi je imao kuću u Rovinju. Ja sam tada bio mlad i nisam imao pojma da između Latina i Slavena nije tekao med i mlijeko.
Žminj je mjesto gdje je moj otac, veterinar Giovanni Velan, proveo najviše radnog vremena. Preko mog oca sam upoznao gradsku dušu malog gradića u srcu Istre. Piero Radovan je stanovao u selo Vidulini, a ipak u njegovom domu, uz njegovu suprugu, disao si gradski zrak.
Žminj ima preko stotinjak sela i zaselaka: u nekima se živi gradskim tempom, u drugim seoskim ritmom. Današnji Žminj je izgubio gradski identitet odnosno, nikad se nije uspio uzdići iznad prokletstva iz jeseni 1943. godine kada je grad doživio teško njemačko bombardiranje.
Piše Nataša Nefat: “Povijesna jezgra Žminja dočekala je Drugi svjetski rat kao živo, gusto naseljeno i uređeno tkivo urbanih obilježja. U bombardiranju njemačkih zračnih snaga 1943. uništeni su cijeli gradski blokovi, osobito u južnom dijelu naselja. Rane nastale u gradskom tkivu do danas nisu sanirane. Prostor nekadašnjeg gusto zbijenog stambenog bloka južno od općinske zgrade je pošumljen. Stabla su u međuvremenu visinom prerasla sve građevine u okolišu, ali prostor nikada nije zaživio kao park.”
Središte grada je uništeno i onda, kada je uspostavljena nova narodna vlast, gradski su oci centar premjestili nešto niže od crkve i lijepog renesansnog tornja. Ovaj dio grada koji se nekako poklapa sa prostorom ispred i oko stare Fumučine oštarije i novih zgrada iz početka šezdesetih godina imao je pretenziju postati novi centar grada ali, uzalud. Prije par godina nova općinska vlast izgradila je ispred stare oštarije Puli Fumice, kružni tok: prolaze Tomišićini kamioni i prevoze beton diljem Istre, grade hotele i vile s bazenima i svi redom prolaze kroz centar Žminja.
Bombardirani prostor ispred i niže od crkve nije nikad revitaliziran. Partizani su posadili stabla, jedino što su mogli osmisliti. Žminj je ostao grad bez središta, to je administrativni centar široke konglomeracije sela i zaselaka. Ljudi dolaze u Žminj, ulaze u općinske urede i u razne trgovine, obave ono što moraju i potom se vraćaju u selo. Danas ne moraš nit' u Pazin nit' u Rovinj, Žminj ti pruža sve trgovačke usluge. Često viđam Rovinjce kako dolaze u kupovinu u Žminj. Ipak, grad nikako da se vrati starom identitetu, nikako da se vrati urbanoj tradiciji, nikako da saživi sa starim njemačkim nazivom Schwing. Kaže mi prijatelj da je Žminj najbrži grad u Hrvatskoj, po redoslijedu suglasnika i samoglasnika.
