republika - dugi
Baštardini i Pravi

NAJSLAĐA PRIČA DANA

(FOTO/VIDEO) LJUBAV NA PRVI KIKIRIKI Porečani Conny i Dražen već treću godinu brinu o vjevericama koje su postale prave zvijezde društvenih mreža

Porečani Conny Peto Đeneš i njezin suprug Dražen brinu se za vjeverice u Plavoj laguni. Razgovarajući o tome koliko su ove vjeverice pitome - jer one dolaze na poziv i jedu iz ruke, Conny kaže kako su se prvo počeli družiti s Kokijem i s Majim. Nakon što su ih nekoliko tjedana izbjegavali u širokom luku i uzimali samo hranu koju su im bacali ili tu i tamo davali iz ruke, stvar se promijenila...


 
10 min
Borka Petrović

Porečani Conny Peto Đeneš i njezin suprug Dražen brinu se za vjeverice u Plavoj laguni. Razgovarajući o tome koliko su ove vjeverice pitome - jer one dolaze na poziv i jedu iz ruke, Conny kaže kako su se prvo počeli družiti s Kokijem i s Majim. Nakon što su ih nekoliko tjedana izbjegavali u širokom luku i uzimali samo hranu koju su im bacali ili tu i tamo davali iz ruke, stvar se promijenila...

Maji, Koki, Ginger.... dio su vjeveričje obitelji o kojima se već treću godinu brinu Porečani Conny Peto Đeneš i njezin suprug Dražen Požarić. Njihove avanture brojni zaljubljenici u ove preslatke životinjice mogu pratiti na društvenim mrežama - od Facebooka i Instagrama do Twittera, a posvećena su im i dva YouTube kanala.

Priča započinje u rujnu 2020. godine, kada je Dražen otišao do hotela Galijot napraviti reportažu i slučajno naišao na vjevericu.

Vjeveršuma u Plavoj laguni

- Kad je završio s poslom i stigao kući, otišli smo kupiti kikiriki pa opet otišli u Galijot. Tamo smo susreli dvije vjeverice, nazvali ih Koki i Maji i to je bila doslovno "ljubav na prvi kikiriki", priča Conny.

Od tada u Vjeveršumu, kako su ju nazvali, odlaze svakodnevno, često i više puta dnevno. Ispočetka je to bilo radi zabave i ljubavi koju ta divna bića pružaju, da bi vremenom polako počeli osvješćivati njihove potrebe.

- Pročitali smo brdo stručne literature i članaka o njima i još se uvijek pokušavamo čim bolje educirati ne bismo li im na najbolji način mogli pomoći, priča nam Conny dodajući da tako uvijek paze imaju li vjeverice dovoljno čiste vode, vode ih veterinaru kad su bolesne, a trude se i posjetiteljima objasniti kako se prema vjevericama ponašati.

Velika su im podrška u tome bivša direktorica Plave Lagune Željka i sadašnji direktor hotela Marko, kao i Lagunini radnici koji se bave hortikulturom.

Oni im čiste pet pojilišta, paze da je voda u njima uvijek kvalitetna i popravljaju štetu koje mali šaljivci svojim zakopavanjem hrane naprave u cvjetnjacima. Zimi im, u održavanju pojilišta, pomažu i pripadnici Javne vatrogasne postrojbe Poreč.

Vjeverica, doznajemo, ima na više mjesta u gradu i okolici, ali se naši sugovornici druže s onima na Galijotu, a donekle i na Bellevueu, turističkim naseljima u Plavoj Laguni. U lipnju 2022. vjeverica je bilo pedesetak, da bi im se na jesen broj smanjio na jedva dvadesetak.

Conny i Dražen

Dolaskom proljeća, brojno se stanje popravlja.

Na upit zašto im se tako smanjio broj Conny objašnjava da su vjeverice vrlo teritorijalne, pa one starije, koje su prve zauzele teritorij, otjeraju mlađe. Postoji, tako, vjeveričja ekipa koja ne migrira, zatim pojedinci koji odu da bi se za nekoliko mjeseci vratili, dok najmlađi odu i više se ne vraćaju, bilo zato što su pronašli vlastiti teritorij, ili su stradali.

Vjeverice s kojima se ovi Porečani druže imaju svoja imena, a razlikuju ih, vele, po izgledu, karakteru i ponašanju, baš kao što bi razlikovali i ljude.

Mirko

- Prve "naše" vjeverice bili su Koki, Maji, Shiny, Mrvica, Maya, Gricka i Blackie. Riječ je o euroazijskoj ili crvenoj vjeverici (Sciuris Vulgaris) koja je je autohtona vrsta koja živi u Europi i dijelu Azije, pa tako i kod nas u Hrvatskoj.

Naziv se, pojašnjava nam Conny, odnosi se na vrstu, a ne na samu boju dlake, koja može biti crvena, narančasta, crveno-smeđa, svijetlo smeđa, tamno smeđa, crna, siva, a vrlo rijetko i bijela.

Euroazijska vjeverica može doseći duljinu tijela od 18 do 24 cm, a rep joj je obično nešto dulji, od 14 do 24 cm. Prepoznatljive su po gustoj crveno-smeđoj dlaci na leđima, dok su im trbuh i prsa bijeli. Boja krzna se mijenja - ljeti su svjetlije i naglašeno crvene, dok su zimi tamnije i više sivkaste. Zimi im na ušima izrastu dugački čuperci, dok preko ljeta izgledaju poput malih letećih medvjedića nakon što im čuperci otpadnu.

Ove su vjeverice vrlo prilagodljive i mogu živjeti u različitim okruženjima, uključujući šume, parkove pa čak urbane sredine. Aktivne su danju, ljeti najviše u ranim jutarnjim i kasnim poslijepodnevnim satima. Zimi su spavalice, izlaze samo kada su gladne.

Crveni Gingeri

- "Naše vjeverice" su uglavnom crvenkasto-smeđe ili tamno-smeđe i crne. Nekoliko ih je narančasto-crvenih, pa ih zovemo Gingeri, veli Conny.

Razgovarajući o tome koliko su ove vjeverice pitome - jer one dolaze na poziv i jedu iz ruke, Conny navodi kako su se prvo počeli družiti s Kokijem i s Majim. Nakon što su ih nekoliko tjedana izbjegavali u širokom luku i uzimali samo hranu koju su im bacali stvar se promijenila...

Dražen i Shiny

- Osjetili smo da nam vjeruju i nije prošlo puno do trenutka kad nam se Koki počeo penjati uz nogu i sjedati nam u krilo. Uslijedili su Maji i Shiny, a nakon nekoliko mjeseci i druge vjeverice. Zanimljivo je da su se identično ponašale i sjenice koje nam danas jedu iz ruke.

Ljeti se, priča nam, vjeverice približavaju i turistima, tako da su više nego navikle na blizinu ljudi. Rado prilaze osobama od kojih procijene da im ne prijeti opasnost, dok od drugih bježe čim ih nanjuše s velike udaljenosti.

Vjeverice se, doznajemo, vrlo razlikuju karakterom i ponašanjem. Pa takom dok im je Koki brzo prišao, Gingeru je za to trebalo sedam mjeseci. Te se razlike vide i kod malih vjeverića.

Maji

Koki je, smije se Conny, bio u neku ruku ekstreman jer se ponašao kao razmažena diva.

- Ne bi čekao da mu dodate hranu, nego bi je nervozno zahtijevao, sad, odmah. Osim toga, smrtno bi se uvrijedio kad bi nas vidio da hranimo druge vjeverice. U takvim bi nam situacijama sjedio u krilu, samo da druge vjeverice ne mogu doći po hranu.

Pokazuju emocije; sretne su, uplašene ili ljute

S druge strane, neke vjeverice poput Majog i Richija prilaze plaho i polako, dok Sivko Agresivko zna sa stabla skočiti na rame, zgrabiti šapicama ruku i tražiti maženje ili hranu. Ginger, međutim, prilazi oprezno, uzima hranu i bježi jesti na stablo.

Vjeverice, priča nam, znaju pokazivati različite emocije i raspoloženja, točno se vidi kada su vesele i zaigrane, a kad se ljute i neraspoložene su, ili tužne i potištene, a kada preplašene.

Na upit koliko im bude teško kada ih neka vjeverica napusti Conny navodi da im to pada strašno teško, jer su vjeverice divlje životinje kojima je, za razliku od kućnih ljubimaca, jako teško pomoći kada su bolesne. Nije lako, dodaje, uhvatiti vjevericu i odvesti ju veterinaru.

Koki

Primjerice kada se razboljela Zubić Vila prvi puta su je uhvatili tek nakon dva mjeseca svakodnevnog stvaranja povjerenja.

- Za nju je zatočenje u kavezu bilo užasno iskustvo i još nas srce boli kad se toga sjetimo. Nakon prvog odlaska veterinaru mislili smo da nam više nikad neće prići, ali se već sutradan pojavila kad je došla po hranu. Teško nam je bilo odlučiti se za takav korak, jer smo se bojali da putem ne ugine od straha. No, morali smo je pokušati izliječiti jer bi inače bila uginula u agoniji, od gladi ili bi je zgrabio i ubio neki predator. Teško nam je gledati ih kako pate.

Za odlazak veterinaru odlučimo se tek kada procijenimoda će vjeverica uginuti ako nešto ne poduzmemo, priča Conny te se prisjeća da je Kokiju bilo potrebno čak sedam mjeseci Kokiju da se oporavi od teške ozljede glave. Nakon što se oporavio, doživio je teški napad od čijih je posljedica bio gotovo nepokretan.

- Svakoga smo dana u "dogovoreno vrijeme" dolazili na naše mjesto i davali mu hranu i vodu. Posebno je teško bilo sačuvati ga od osvetoljubivih konkurenata za mjesto alfa mužjaka, napominje Conny dodajući da se trenutno pojačano brinu o Kokolini koja ima kroničnu upalu lijevog oka i neku izraslinu na vratu.

Uz riječi da očekuju da će Kokijeva kćer pobijediti bolest, napominje kako se brinu o vjevericama i provjeravaju li, ali isto tako poštuju njihov način življenja i trude se svojim ponašanjem ne narušavati ravnotežu u njihovom ekosustavu.

Hrane ih stoga umjereno, uglavnom hranom koju bi i same mogle pronaći u prirodi: orašastim plodovima, sjemenkama i voćem. Najviše vole jesti orahe, lješnjake i kikiriki u ljusci. Vole i bademe, ali njih im po savjetima nekih veterinara daju manje, zatim manje količine pinjola i sjemenki suncokreta. Obožavaju mrkvu, jabuke, kruške, breskve, banane, jagode, borovnice, pomikake i lubenicu.

Na upit kako se trebaju ponašati oni koji ih žele doći vidjeti Conny navodi da je u blizini vjeverice važno biti pažljiv i poštivati njihov prostor.

Evo nekoliko savjeta kako se ponašati u blizini vjeverice:

  • Držite se na sigurnoj udaljenosti od nje, kako je ne biste preplašili
  • Vjeverice su vrlo osjetljive na zvukove, pa pokušajte biti tihi i smireni dok ste u njihovoj blizini
  • Ne hranite ih nezdravom hranom. Ako želite nahraniti vjevericu, dajte joj samo prirodnu hranu poput orašastih plodova, sjemenki i voća. Izbjegavajte im davati nezdravu hranu poput kolača, čipsa, slanog kikirikija, krokića, kruha
  • Ne dodirujte ih. Vjeverice su divlje životinje i treba to uvijek imati na umu. Preplašit će se i pobjeći ako rukom krenete prema njima. Ako joj agresivno pristupite, mogla bi vas u strahu ugristi. Kad jednom steknete njihovo povjerenje, s vremenom vam mogu doći po hranu, popeti se u krilo, na nogu
  • Naučite djecu da ne trče za vjevericom. Vjeverice su brze i okretne, pa nema smisla trčati za njima. To će samo uznemiriti vjevericu
  • Ako psa vodite u šetnju u područje gdje ima vjeverica, držite ga na povodcu kako ne bi preplašio vjeverice i potencijalno ih povrijedio

Oni koji doista vole životinje bit će pažljivi prema vjevericama. Naposljetku će biti i nagrađeni prekrasnim ugođajem kojega stvaraju dok se igraju, uzimaju hranu, svađaju međusobno. A možda vam i dozvole da ih dodirnete, pomazite, veli Conny.

Inače trenutno je upravo završena sezona parenja.

Nakon trudnoće koja traje oko 38 dana, ženke na svijet dovedu prosječno od tri do pet mladunaca. Majka vjeverica požrtvovno brine za svoje mladunce i obično ih hrani i njeguje dok ne postanu dovoljno samostalni da se mogu brinuti sami o sebi. Mališani su spremni za samostalni život u dobi od oko 10-12 tjedana, ali će često ostati s majkom još nekoliko mjeseci, učeći kako preživjeti u divljini.

Ginger beba vjeverica

Novopridošlice u Vjeveršumi očekuju se tako početkom ljeta i ponovo početkom jeseni.

Opasnost od pasa

Na kraju naša sugovornica naglašava problem neodgovornih vlasnika pasa koji Galijot smatraju poligonom za istrčavanje svojih ljubimaca, koje puštaju bez povodca. U prirodi je mnogih pasa da se zalete za malom životinjom i većina takvih ispada neće ugroziti vjevericu, što zbog njene brzine i snalažljivosti, a što zbog vrhunskog sluha i njuha. No, nesreće se događaju pa su, napominje tužno, već nekoliko vjeverica morali sahraniti jer su ih rastrgli psi.

Conny i Koki

- Vjeverice su  u Hrvatskoj zakonom zaštićene životinje. Istovremeno, vlasnici pasa su zakonski obvezni voditi svoje pse na povodcu kako bi se izbjegla mogućnost napada i ozljeđivanja ne samo malih životinja, nego i djece i odraslih.

Međutim, mnogi vlasnici pasa odbijaju to učiniti. Mnogo puta smo svjedočili kako vlasnik psa govori da njegov pas neće nikome nauditi. Radi se o vrlo opasnoj pretpostavci koja može dovesti do ozbiljnih posljedica.

Jer, stalno svjedočimo agresivnom ponašanju slobodnih pasa dok njihovi vlasnici mirno šeću, ili im je pažnja usmjerena na mobitel. Neki dan je, tome je moj suprug svjedočio, pas ugrizao joggera za nogu i pobjegao, da bi njegov vlasnik na kraju bio pronađen i dobio batine. Taj je trend alarmantan i trebalo bi postojeću regulativu striktno provoditi.

Koki

Turisti koji ljeti dolaze uglavnom nisu problem, navodi, jer svi drže pse na povodcu. Probleme stvara nekoliko domaćih ljudi, koji jednostavno ne žele vezivati svoje pse, niti ih šetati na mjestima koja su predviđena upravo za istrčavanje pasa. Pritom napominje da su šumske vjeverice jako plahe i drugačije se ponašaju od onih koje su naučene biti okružene ljudima. Opuštenije su i povjerljivije te zbog toga lakše stradaju.

Galijot je, zaključuje, turističko naselje u kojem je obaveza vođenja psa na povodcu tijekom cijele godine, ne samo tijekom sezone, i to je istaknuto na mnogo tabli i plakata, ali svejedno postoje pojedinci koji smatraju da su iznad pravila i zakona.

Nadajmo se da će se neodgovorni prizvati pameti.


FOTO: Conny Peto Đeneš, Dražen Požarić, Graziella Mureta

Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.