NEUNIŠTIVA LJUBAV U PREMANTURI Bračni par Krstić slavi 70 godina braka! "Dignemo se u 7, doručak, kava pa odmor od doručka"

Marija i Miomir Krstić iz Premanture slave 70 godina zajedničkog života. 'Platinasti pir' obljetnica je koju rijetko koji par doživi. Premda bi za dob od 91 godine (on skoro 92) mlađem čovjeku moglo zazvučati crnohumorno, slavljenici su vitalni, puni života, vedrine, pozitivne energije. Snaha veli da imaju odlično pamćenje.

On svoju ljubav zove Maco, a ona njega Mišo.

On se zeza da ga je ona zavela, no vjerodostojno je ipak njeno svjedočanstvo, a i ono nije bez humora.

Sudbinski ples u Puli

- Znate kako me je je zaveo? Kao Puležanka sam uvijek išla u 'Circolo'. I kuma me nagovori da idemo u Dom armije, iako nisam htjela tamo ići. Njena sestra je bila udana za vojno lice. Ja prvi put tamo,  a on došao iz  akademije u Mostaru. Jednu prilično visoku Talijanku, zvali smo je 'General' jer je nosila jaknu kao general, za ples je zamolio jedan omanji mladić koji, budući da je ona sjedila, nije znao da joj u plesu on neće biti ni do ramena. Ja sam se nasmijala do suza, a Miomir mi je prišao i rekao: 'Mala, doći ćeš ti na red'. I tako je krenulo, prisjeća se gospođa Marija.

- I to me koštalo života, baca Miomir šale k'o iz rukava. Vidljiva ozljeda na licu posljedica je nedavna nesretna spoticanja.

U svom premanturskom raju

Za svaki njen rođendan i za svaku godišnjicu njihova braka, kaže nam gospođa Marija, donosio joj je buket cvijeća.

Imaju dva sina, petero unuka i dva praunuka.

Marija je rođena Puležanka, rođena je 16. prosinca 1934.,  djevojačkog prezimena Cettina. Majka joj je kao 15-godišnjakinja morala preseliti u Pulu, jer je rano izgubila roditelje, Marijinog nonu i nonića, iz sela Brščići.

Miomir je bivši vojni pilot, a na naše pitanje kad je rođen, pita nas u šali: "Možemo li izbjeći to pitanje?".

Stariji je od nje deset mjeseci. Rođen je 27. veljače 1934. godine u Beogradu i za četiri nepuna mjeseca slavit će 92. rođendan, a ona iduće jeseni.

Dva sina... a danas još petero unuka i dva praunuka

Miomir vozi automobil, vozačka dozvola vrijedi mu do stote! Kaže nam da ga refleksi služe jako dobro i da ima dobar vid.

Marija je završila tekstilnu školu pa je radila u Areni Trikotaža, u modelarstvu. Radila  je godinu i pol dana, a kad se udala, on je bio u Sloveniji pa u Makedoniji pa se posvetila odgoju djece.

- Danas se ljudi lako rastanu. Po mom mišljenju, neće ništa trpjeti. Ni jedan ni drugi, kaže Marija, a suprug dodaje: 'Imaju odstupnicu'.

"Imaju više nego što smo mi imali  i to je - s jedne strane - dobro. A mi smo počeli od nule. Od čiste nule", nastavlja ona.

- Ja sam imao šest čarapa i tri para gaća, kaže on bez uljepšavanja.

On je vozio avion brzinom 2040 km na sat

Miomir je očito naslijedio očev gen jer mu je tata živio 97 godina. I do kraja izrađivao skulpture.

Naime, Miomirov otac, Milovan Krstić cijenjen je srpski kipar, čije ime nosi jedna ulica u njegovom rodnom Nišu. Plodni kipar za sobom je ostavio više od 600 skulptura i desetinu spomenika, nastalih u više od sedam desetljeća. Slavljenici nam pokazuju pojedine njegove radove i raskošnu monografiju posvećenu njegovom velikom umjetničkom opusu.

"Tata umjetnik, a vi u vojsku, u pilote. Kako to", pitamo Miomira.

- Uvijek su mladi revolucionarni. Ja sam volio letjeti. Letio sam prije dolaska na Akademiju, letio sam na jedrilicama u aeroklubu u Beogradu i poslije na 'trojci', malom sportskom avionu, a nakon akademije sve ostale, kaže nam Miomir, koji se sjeća datuma svog umirovljenja - 31. prosinca 1983. godine. 

S maksimalnom brzinom od 2,2 maha ili 2040 km na sat, MIG-21 najbrži je avion koji je Miomir vozio.

O opasnim, rizičnim situacijama kaže: "Ja pripadam grupi pilota koja nije doživjela nešto strašno. Meni nikad nije stao motor, a mnogima je. Zaledi se ili nastane kvar na motoru. Ja nisam to doživio."

Potvrđuje nam da je najzahtjevnije slijetanje jer, kaže, slijeće se pod svim uvjetima, i kad pada kiša, snijeg, kad puše jaki bočni vjetar.

Za našeg posjeta njihovom domu u Premanturi s nama je bila kolegica Tea, a nakon što je gospodinu Miomiru rekla da ga jako podsjeća na njenog pokojnog djeda Ratka Penezića, također pilota, razveselila je Miomira koji joj je kazao da mu je to bio školski drug, i da su se kasnije njih dvoje družile s njim i njegovom suprugom Jolandom, kojoj su preko unuke poslali puno pozdrava.

Novac je važan i bitan, no danas je materijalna utrka i status (dobar auto, kuća, bazen, apartmani, putovanja) čini prvu vrijednost, što utječe na česte razvode.

- Nama je novac bio najmanji problem, ali ne zbog toga što sam imao veliku plaću. Pilot zvuči kao elitno zanimanje, ali nisam imao veliku plaću. Ona je u jednom trenutku 800 dinara veću plaću od moje, kad je radila u trikotaži, kaže Miomir.

Financije u kući uvijek je vodila gospođa Marija, koja i danas, kaže, pazi na svaki cent.

Obiteljska fotografija s vjenčanja

Pitamo ih kako su svih ovih godina riješili nesuglasice.

- Tolerancija, kaže on.

- Strpljenja, puno strpljenja, veli ona i dodaje: "On je nagliji, ali u duši je jako dobar. Zna burno reagirati, a poslije mu je žao. Ja sam nekako staloženija, drukčije sve doživljavam".

- Prema sinovima stroži je bio on, onako vojnički, ja sam bila više s njima, veli ona.

- Sinovi su blaži, na nju. Mislim, sad sam i ja blaži, priznaje u polušali Miomir.

Slavljenički par radi sve zajednički, od objeda do čišćenja. Kažemo Miomiru da bi ga danas zvali feministom. 

Gospođa Marija kaže da se svako jutro dižu u 7 sati. Može pola sata ranije, ali kasnije nikad.

- Doručkujemo, slijedi kava pa odmaramo ("od doručka", zeza se Miomir). U deset opet kava. Rijetko gledamo televiziju, a ako se odlučimo na to, onda gledamo Talijane. Znam talijanski jer sam pohađala talijansku školu. Kad sam se s njim upoznala, nisam dobro znala hrvatski. Svakog dana od 16 do 17 sati igramo remi, dodaje.

Mali Miomir na konju

'Nije ti život pjesma Havaja' (kako glasi naslov dokumentarnog filma Dane Budisavljević), odnosi se na sve, pa i na njihove živote.

Miomir je u 80. i 85 godini života preživio dva zloćudna raka, srećom bez metastaza, a Marija je u mladosti imala dvije teže operacije kao i teže trudnoće koje je svih devet mjeseci morala odležati.

No, eto vedrije strane, ima danas sve zube, svoje. Svakih šest mjeseci odlazi svojoj stomatologinji u Banjole na čišćenje zubnog kamenca, a kad je čula da slave 70 godina braka, uslugu joj nije naplatila.

Smrti se ne boje

Na pitanje koliko se promijenila Pula i Premantura od njihova vjenčanja 1955. , kažu da su u Puli živjeli u Koparskoj ulici br. 1,  na četvrtom katu.

"Prodali smo svojedobno taj stan i nešto zemlje u Ližnjanu, a ja sam radila i u Italiji jer on nije dobivao mirovinu osam mjeseci, pa smo - postupno - uspjeli izgraditi ovu kuću u Premanturi, gdje živimo od 1999. godine, već 26 godina", kaže Marija.

S vjenčanja 1955. godine

Premantura se, kaže on,  izgradila na sve strane zbog turizma, kao da je grad, a ona dodaje: "Kad je bila manje mjesto, imali smo poštu, imali smo banku, doktora, a sad nema ničeg, zatvoren je i kiosk. Imamo samo onu trgovinu".  

Sa susjedima imaju jako dobre odnose, a posebno ističu Toneta Rakića, koji im, kad god treba, uskače i pomaže. 

Odlazimo iz njihova premanturskog doma ispunjeni. A to nije malo.