Mnogi kritiziraju ukidanje vatrometa na otvorenju Pulskog filmskog festivala. Za puno životinja to su minute čistog užasa

Posljednjih dana ponovno se aktualizirala rasprava o tome zašto se na otvorenju Pulskog filmskog festivala više ne organizira vatromet. Pojedinci ali i neki mediji žale za nekadašnjom tradicijom, smatrajući da se od nje odustalo zbog takozvane "zelene agende". No, pritom se zanemaruje ono najvažnije – posljedice koje vatromet ostavlja na životinje.

Kao vlasnik psa, ali i ptica, svake godine iz prve ruke promatram koliko snažno eksplozije djeluju na životinje. Moj pas već pri prvim detonacijama pokazuje znakove visoke nelagode i stalne napetosti, pokušava pronaći zaklon i satima se ne može smiriti. Nažalost, nije jedini.

Ovaj problem primjećujem još od djetinjstva. Kao desetogodišnjak, jutra nakon velikih vatrometa često sam provodio u parkovima oko pulske Arene. Tada bih znao naići na nekoliko mrtvih ptica. Onda nisam razumio zašto se to događa, ali danas znamo da snažne eksplozije mogu izazvati dezorijentaciju, paničan bijeg i smrtonosne ozljede kod brojnih ptica koje noću iznenada napuštaju svoja skrovišta.

Ni psi nisu pošteđeni. Tijekom godina čuo sam za brojne slučajeve pasa koji su u panici preskakali kućne ograde, otimali se vlasnicima s povodaca i bježali kilometrima daleko od svojih domova. Za dva znam da su od straha završili u okolici Vodnjana, dok je jedan, nakon paničnog bijega iz Pule, pronađen tek sljedećeg dana u Pazinu, potpuno iscrpljen i dehidriran.

Veterinari već godinama upozoravaju da razdoblja intenzivnog korištenja petardi i vatrometa donose povećan broj životinja s ozljedama i teškim stresnim reakcijama. Nije rijetkost da vlasnici, u dogovoru s veterinarima, svojim psima daju sedative kako bi lakše podnijeli buku. Kada životinji moramo dati lijek samo zato da bi preživjela naše slavlje, možda je vrijeme da se zapitamo postoji li bolji način obilježavanja važnih događaja.

Zbog toga smatram da je odluka da se na otvorenju Pulskog filmskog festivala odustane od vatrometa razumna i odgovorna. To nije pitanje politike, ideologije ili bilo kakve "agende". To je pitanje suosjećanja i odgovornosti prema živim bićima koja dijele prostor s nama.

Tradicije postoje kako bi povezivale ljude, a ne kako bi nepotrebno nanosile patnju drugima. Danas postoje brojni atraktivni načini obilježavanja svečanih trenutaka – svjetlosni spektakli, laserske projekcije, pa i famozni dronovi i druga moderna rješenja – koji mogu biti jednako dojmljivi, a pritom ne izazivaju paniku među životinjama.

Možda bismo se upravo po tome trebali mjeriti kao društvo. Ne po glasnoći eksplozija kojima slavimo, nego po sposobnosti da razumijemo one koji svoj strah ne mogu izraziti riječima.