'Snoopy nije mjesto tuge i beznađa, ovo je mjesto ljubavi'

Stvar je jednostavna, a korist ogromna. Jedini uvjet je plemenitost. I par sati volontiranja vikendom koje, kako glasi poznati citat, nije plaćeno ne zato što je taj rad besplatan nego zato što je taj rad - neprocjenjiv.

Desetak povremenih i stalnih volontera udruge Snoopy radi lavovski posao u skloništu za životinje u tvrđavi Pomer kraj odlagališta otpada Kaštijun. Godinama zbrinjavaju napuštene, izgubljene i/ili ozlijeđene pse (nešto manje mačke), osiguravajući im prehranu, održavanje prostora u kojem borave i veterinarsku skrb, ali i ono najvažnije, posredujući u njihovom udomljavanju.

Godišnje udome i do 300-tinjak pasa

Vjerojatno nikada ova udruga ne bi uspijevala godišnje od 350-ak pasa udomiti njih bar 300-tinjak, da nije takozvanih 'šetača pasa'. Riječ je o 30-ak volontera koji (često s cijelom svojom obitelji) svakog vikenda ili praznikom, najčešće nedjeljom, nekoliko sati šetaju pse iz Snoopyja. Uz silnu radost četveronožnih duša koje vuku svoje dobročinitelje kroz izlazna vrata, van skloništa, šetaći ih vode u Šijansku šumu, na more, u šoping centre, u domove 'šetača'.

- Osim što beskrajno usrećuju pse, šetači nam olakšavaju njihovo udomljavanje, naglašava stalna volonterka Snoopyja Vanja Šimunić Lač iz Poreča koja, kao i preostalih deset kolegica i kolega, pored svoje obitelji i stalnog posla, svaki slobodni dan volontira u Snoopyju na bazičnom zbrinjavanju pasa i održavanja skloništa.

- Šetači pasa su nam zlata vrijedni. Njihovi podaci o ponašanju u automobilu, u liftu, u autobusu, na lajni, u susretima s drugim psima, s macama, prema djeci, u susretu s biciklistima, dragocjeni su u odabiru odgovarajuće obitelji za konkretnog psa. Šetači nam, interno, šalju sa šetnji fotografije i videa, i onda kompletne podatke možemo slati i potencijalnom udomitelju. Oni su nam desna ruka, kaže Vanja.

- Nas volontera je jako malo, a pasa puno, i nemamo vremena svakog obraditi. Pasa u skloništu zna biti od 40 do 80 i na početku ne znamo 90 posto ništa o njihovoj prošlosti. Psi nam najčešće dolaze nakon dojava - preuzimamo ih iz šinteraja, zovu nas ljudi koji se sele u Irsku, zovu nas obitelji ljudi koji su umrli pa treba preuzeti psa, ali najveći dio pasa je nađen napušten negdje u šumi, i o njima ništa ne znamo, ispričala nam je Vanja.

Kada krenete volontirati, to postaje ovisnost

'Šetačica' Larisa Ivančić ima tri psa (od kojih je jednog svojedobno preuzela u Snoopyju) no kada šeta pse iz skloništa ne povezuje ih sa svojim psima, želeći se maksimalno posvetiti 'snoopyćima'.

- Kad krenete u to, postanete... pa rekla bih čak i ovisnikom. Ne mogu zamisliti nedjelju, a da se ovdje ne pojavim. Kada su u Puli, pse šeta moja kćerka, kao i moja sestra. Muž ih ne šeta, ali vozi gdjegod treba. Snoopy nije mjesto tuge i beznadnosti, ovo je mjesto ljubavi. Kada vidite koliko je ljubavi ovdje, ne možete ostati ravnodušni. Kada ljudi dolaze ovdje, sve svoje puštaju vani, sve probleme, stavove, svoj ego. Svi smo posvećeni tim psićima. Najveća mi je sreća kada krenu transporti, kada Facebook objavi da kombi vozi 15 ili 17 pasa u njihove nove domove. Nema veće sreće. Velika je fluktuacija. Puno pasa dolazi u sklonište, ali puno ih i odlazi. To je velika utjeha za nas koji volontiramo. Bilo bi nam teško kada bi psi ovdje zaglavili godinu ili dvije, govori Larisa.

Elizabeta Jurkić, koju smo susreli dok je sa svojom obitelji upravo izlazila iz skloništa s dva sretna snoopy psa, kaže nam da na ovaj način volontira godinu i pol dana.

- Snoopy ima jako dobru filozofiju. Sviđa mi se kako rade sa psima, ali i s ljudima. Posebno mi se sviđa ta inicijativa da ljudi vikendom i slobodnim danima šetaju pse, kaže i nastavlja: "Svaki je pas drugačiji. Ima napuštenih, maltretiranih, izgubljenih pasa. Svakome se trebamo prilagoditi. Ali na kraju su svi isti; svi traže ljubav i pažnju". Jednom je prilikom imala iskustvo s dvojicom neobuzdanih, poplašenih pasa, koji se nikada nisu vozili u automobilu, no primirili su se dolaskom u Šijansku šumu.

- Čim su shvatili da im se neće ništa dogoditi, mogao se vidjeti taj trenutak opuštanja i transformacija u mirnog psa koji više nije prestravljen. To je tako lijepo doživjeti, zaključuje Elizabeta.

Ana Golubić prošetala je psa sa svojim mlađim sinom Matejom. Dugo nije imala vlastitog psa, već 20 godina, a sada želi udomiti jednog psa zbog djece.

- Htjela bih da mi djeca odrastaju sa psom. Djeca koja odrastaju uz životinju su drugačija. Pse iz Snoopyja šetamo najčešće duboko u šumi, ali znamo ići i među ljude, među aute...

Ana Golubić i njen sin Matej

Uvijek je pas na lajni, nikad ga ne puštaš, neki bi sigurno pobjegli. Oni se istrčavaju unutar skloništa, na gornjem prostoru tvrđave, kaže Ana. Ona i obitelj žive u stanu, željeli bi udomiti psa Igora, no nažalost, kako nam naknadno pojašnjava naš domaćin Vanja, želja je jedno, a razumna odluka drugo.

Član obitelji ne spava u šupi

- Gospođa Ana živi u stanu s dvoje mlađe maloljetne djece i sinovi joj neće moći hendlati Igora koji je lovački pas, aktivan i velik. Uz to, ona radi. Njoj treba stariji pas mirne energije i malena rasta. Stari pas je i inače najbolji za udomljavanje, ističe Vanja.

Udruga Snoopy godišnje udomi preko 300 pasa, a kroz sklonište prođe njih 350-ak. Većinom su udomitelji iz inozemstva, najviše iz Njemačke. To puno govori o njima, ali i o nama.

- Počelo je spontano. Prije šest godina njemački turisti počeli su ovdje dolaziti, odlučivali se za udomljavanje i vodili pse u Njemačku. Ta se skupina udomitelja postupimo širila usmenom predajom i društvenim mrežama, da bi danas imali, kako je mi zovemo, 'Snoopy familiju' u Europi, koja sada broji oko 700 članova. Svi smo u jednoj Facebook grupi i aktivno komuniciramo. To je ogromna baza koja se grana na prijatelje i širu rodbinu.

Što nedostaje našim udomiteljima u Istri, pitamo Vanju. "Većina naših ljudi još uvijek smatra da je psu mjesto vani, ne u kući. Oni ga zovu članom obitelji, no to nije član obitelji. Jer, moglo bi im se postaviti pitanje spavaju li oni u dvorištu ili šupi kad im je hladno. Mi smo tu da bismo mijenjali tu tradiciju, kolikogod će to dugo trajati".

Doris Otočan, koja je upravo završila fakultet fizioterapije, šeta pse tri mjeseca, a zadnja tri puta je šetala ogromnog, ali dobroćudnog jednoipolgodišnjeg Nika. Ona i njena obitelj izgubili su nedavno svog psa i iako još uvijek nisu spremni na novog, uskoro će jednog sigurno udomiti.

Doris Otočan šeta jednoipolgodišnjeg Nika

- Nik je jako, jako živahan, velik je i ima jako puno snage. Nosim keksiće pa se malo i učimo da sjedne, da pruži šapu, kaže Doris.

Dunja Rabota pohađa osmi razred OŠ Vidikovac, a volontira godinu i pol dana: "Lijepo  mi je šetati pse jer znam da radim pravu stvar, usrećujem ih i oni mene. Prošetam kojeg psa, a s nekim se poigram u boksu. Uvijek posjetim i mace. Nekad psima operem zdjelice za hranu. Dolazim vikendom, a kad su praznici, onda i tri dana zaredom. Roditelji me ovdje dovezu, a sa psima provedem tri-četiri sata".

Dunja Rabota pohađa osmi razred OŠ Vidikovac, a volontira godinu i pol dana

Alessia Vodopia ide u treći razred talijanske jezične srednje škole 'Dante Alighieri' u Puli; volonterka je već pet godina: "Koliko ja ljubavi dajem njima, toliko je ja dobivam od njih. Sve je ispunjavajuće. Jer, svi će kroz koji tjedan biti negdje drugdje, u svom trajnom domu. To je velik poticaj za nas volontere".

Udruga Snoopy najviše surađuje s Veterinarskom ambulantom Andar iz Pule, koju vodi Andrea Faggian, a manjim dijelom i s Vet Centrom iz Poreča.

- Andrea Faggian puno je više od veterinara. Ona je baš zaštitnica u duši. Osim što je sa  svojim timom uvijek dostupna u pružanju pomoći našim psima, već dugi niz godina nam je ljudska i  prijateljska podrška, posebno u najtežim trenucima, kaže Vanja.

Završno, a nimalo manje bitno, Snoopyju konstantno nedostaje hrane za štence i tu je najveći prostor za donacije građana i tvrtki.

Donacije udruzi Snoopy znače jako puno jer se većinom financira upravo iz doniranih sredstava koja su neophodna kako bi se podmirivali veterinarski i ostali računi. Sredstva se nažalost brže troše, nego li pristižu te su stoga zahvalni na svakoj pomoći, koliko god mala ona možda bila.

Trošak veterinara oko 400 tisuća kuna

Udrugu Snoopy potpomaže Grad Pula godišnje s 20 tisuća kuna godišnje, a taj iznos pokriva svega tri-četiri veterinarska zahvata. Općina Medulin godišnje financira Snoopy s 13 tisuća kuna, a sve ostalo su donacije.

Udruga, naime, ima velike veterinarske troškove, a ove će godine oni iznositi oko 400 tisuća kuna. Njihovi psi, osim što su sterilizirani i kastrirani, uz bazično cijepljene i čipirane, često moraju biti operirani; dosta je ortopedskih operacija, a tu su i problemi starih pasa, rendgeni, čišćenje zubiju, vađenje krvi.

Alessia Vodopia volontira već pet godina

Osim donacija u vidu uplata na žiro račun Udruge, OTP banka: IBAN HR7924070001100133928 (za uplate iz inozemstva swift kod OTP banke je SWIFT/BIC OTPVHR2X.), prihvaćaju i pomoć u vidu pseće (i mačje) hrane, raznih sredstava protiv vanjskih nametnika, starih dekica, plahti ili robe koje mogu koristiti životinjama, posuđa, vodilica i slično. Udruzi su silno potrebni volonteri te su stoga svi istomišljenici i ljubitelji životinja dobrodošli uključiti se u rad Udruge i pripomoći ostvarivanju zacrtanih ciljeva.

Kraj ćemo ipak prepustiti duhovitom Marku Twainu: "Ako uzmete psa s ulice i nahranite ga, neće vas ugristi. To je osnovna razlika između psa i čovjeka".

Janet štedjela da bi došla volontirati u Pulu