PROJEKT ČAPORICE Mogu li se biootpad i komina iz problema pretvoriti u unosan biznis?

Nakon našeg prošlogodišnjeg serijala o problemima sa zbrinjavanjem komine u Istri, tijekom kojeg smo utvrdili da se velik dio komine nastale u preradi maslinova ulja ne zbrinjava na zakonit način, javio nam se Ante Čikotić, osnivač i direktor tvrtke Inovapro iz Splita. Njegova tvrtka u Gospodarskoj zoni Čaporice zapad, kraj Trilja, razvija veliki energetski projekt koji uključuje i mogućnost tehnološke obrade biootpada i komine.

Energetski park kraj Trilja

Postrojenje se nalazi u Gospodarskoj zoni Čaporice zapad, desetak kilometara od autoceste A1. Projekt obuhvaća proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, obradu biootpada, korištenje topline, sušenje, solarne elektrane, baterije i planirani podatkovni centar.

U prvoj fazi riječ je o bioplinskom postrojenju za obradu približno 12.900 tona biootpada godišnje. Vrijednost prve faze ulaganja procjenjuje se na oko 20 milijuna eura, dok bi se izgradnjom podatkovnog centra, sušara, solarnih elektrana, baterija i ostalih sadržaja vrijednost cijelog projekta mogla povećati na oko 60 milijuna eura.

Postrojenje se otvara koncem lipnja, a Istra24 dobila je uvid u funkcioniranje tog sustava koji njegovi autori nazivaju modelom kružne ekonomije budućnosti.

Vlasnik tvrtke Inovapro Ante Čikotić uvodno nam je objasnio na koji će način funkcionirati postrojenje.

- U našem postrojenju trebao bi se zbrinjavati biootpad iz šire regije. To znači biootpad iz hotela, restorana, trgovina, kuhinja, tržnica, parkova, nasada, zelenih površina, granje, lišće i slični organski materijali. U turističkoj sezoni toga ima jako puno, a danas se velik dio tog materijala još uvijek ne koristi kao sirovina. Mi ga želimo obraditi kroz suhu anaerobnu digestiju. To je proces u kojem se organska tvar razgrađuje bez prisutnosti kisika, pri čemu nastaje bioplin. Bioplin se zatim koristi u plinskom motoru, odnosno kogeneraciji, gdje se istodobno proizvode električna energija i toplina. Ta energija kasnije se može koristiti za razne oblike sušenja, grijanja, hlađenja i za potrebe podatkovnog centra koji planiramo razvijati u sljedećim fazama energetskog parka. uvodno je objasnio Čikotić.

Kako izgleda proces? 

Samo postrojenje na licu mjesta predstavio nam je inženjer Ivo Grabovac.

- Kamion dovozi biootpad. Na ulazu se izmjeri težina, a zatim se materijal istovara u prijemni prostor. Nakon toga se biomasa priprema i slaže u fermentacijske tunele. Dodaje se inokulum, odnosno procesna tekućina i mikroorganizmi koji pokreću i stabiliziraju fermentaciju, objasnio je Grabovac. 

Na pitanje koliko ljudi radi u ovoj fazi i kako se rješava pitanje mirisa i zaštite radnika Grabovac kaže:

-  Ovim dijelom postrojenja u punom pogonu upravlja četiri do šest osoba. Proces se odvija u zatvorenom prostoru, s podtlakom i snažnom ventilacijom. Zrak se ne pušta nekontrolirano van, nego se odvodi na sustav pročišćavanja. Cilj je da mirisi ne izlaze izvan objekta, objašnjava inžinjer.

Kod biootpada s kojim muku mučimo na Kaštijunu najproblematičniji su amonijak, sumporovodik i hlapivi organski spojevi. U Čaporicama sustav ventilacije i pročišćavanja zraka projektiran je upravo zato da se ti spojevi kontroliraju.

U pojedinim fazama moguće je izdvajati amonijak i vezati ga u obliku amonijevog sulfata, koji se dalje može koristiti kao komponenta gnojidbe.

- Zaštitna oprema koristi se prema procedurama i procjeni rizika. Testirali smo zatvoreni prostor i s vrlo zahtjevnim ulaznim materijalima. Kada sustav ventilacije i pročišćavanja radi kako treba, miris se drži pod kontrolom, kaže Grabovac.

Četiri tjedna primarne fermentacije 

U fermentorima se odvija suha anaerobna digestija, dakle fermentacija bez prisutnosti kisika. Proces traje oko četiri tjedna. U svaki od četiri fermentacijska tunela stane oko 500 do 600 kubičnih metara materijala, što u praksi može značiti približno 300 do 450 tona, ovisno o sastavu, vlažnosti i zbijenosti biootpada. Inžinjer Grabovac kaže da sustav teoretski može obraditi 20.000 tona godišnje.

- Trenutno govorimo o kapacitetu od približno 12.900 tona godišnje. Tehnološki gledano, sustav ima mogućnost budućeg povećanja kapaciteta, ali se sve mora razvijati postupno – kroz dozvole, ugovore s dobavljačima biootpada, logistiku i kvalitetu ulaznog materijala. Ne može se takvo postrojenje preko noći napuniti i dovesti u puni pogon. Treba izgraditi cijeli lanac – od prikupljanja, prijevoza i kontrole ulaza do obrade i plasmana izlaznih proizvoda, kaže Grabovac.

Od metana do struje i topline 

Tijekom fermentacije nastaje bioplin. Njegova najvažnija komponenta je metan, koji je osnova za kasniji kogeneracijski proces. Grabovac nam je objasnio što se događa s bioplinom koji nastaje u fermentorima.

- Bioplin se skuplja iz fermentacijskih tunela, odvodi u spremnik bioplina i zatim ide prema kogeneracijskom motoru. Kogeneracija znači istodobnu proizvodnju električne i toplinske energije. Metan izgara u plinskom motoru, motor pokreće generator i proizvodi električnu energiju. Istodobno se toplina iz motora i ispušnih plinova koristi za grijanje vode i za druge procese u postrojenju, kaže Grabovac i dodaje.

- Električna energija iz bioplina za nas je bazna energija. Ne govorimo o velikoj elektrani koja sama može napajati cijeli budući podatkovni centar, nego o stabilnoj osnovi energetskog parka. Kada se tome dodaju solarne elektrane, baterije, moguća kogeneracija na biomasu i pametno upravljanje potrošnjom, dobiva se zatvoreni energetski sustav, zaključuje inžinjer. 

Osim električne energije, važan proizvod prerade biootpada je toplina. 

-  Dio topline vraća se u sam proces, primjerice za održavanje temperature fermentora. Bakterije najbolje rade u stabilnim temperaturnim uvjetima, pa im se mora osigurati optimalna temperatura. Drugi, veći dio topline koristi se za sušenje digestata i može se koristiti za druge dijelove energetskog parka, objašnjava Grabovac vodeći nas po novoizgrađenom postrojenju. 

- Glavni dio tople vode pretvara se u topli zrak koji se koristi za sušenje digestata. Digestat koji preostane nakon fermentacije ide u drugu fazu sušenja. Tu se vrši intenzivno prosušivanje upuhivanjem toplog zraka kroz pod. Nakon otprilike dva tjedna suhi digestat ide u treću, završnu fazu sušenja, gdje se u komorama dodatno spušta udio vlage, objašnjava Grabovac.

Nakon toga digestat ide u zadnju fazu obrade. 

- Ta završna faza traje približno 12 do 16 sati, nakon čega je materijal spreman za daljnju obradu, prosijavanje, peletiranje, granuliranje ili pakiranje, ovisno o tržištu i rezultatima analiza. Cijeli postupak, od ulaza biootpada do izlaza osušenog digestata, traje oko šest tjedana, zaključio je Grabovac na koncu našeg jednosatnog razgledavanja.

Tehnologija koja mijenja pogled na otpad 

Vlasnik Inovaproa Ante Čikotić tvrdi da je riječ o tehnologiji koja se već koristi u razvijenim europskim sustavima, ali da Hrvatska tek treba razviti ozbiljniji pristup biootpadu. 

-  Suha digestija je posebno zanimljiva zato što može obrađivati čvršći, strukturirani biootpad – ono što je u praksi često problem komunalnim sustavima. Ako se dobro organizira ulaz, ako nema plastike, metala i nečistoća, može se dobiti stabilan digestat s većim udjelom suhe tvari, a istodobno se proizvode električna energija i toplina. To nije samo zbrinjavanje otpada. To je industrijski proces. Ulaz je biootpad, a izlazi su energija, toplina, digestat i potencijalno novi proizvodi. To je kružna ekonomija u praksi, kaže Čikotić.

Na pitanje može li se takav model primijeniti u Istri Ante Čikotić odgovara.

- Apsolutno. Istra ima velik turistički sektor, hotele, restorane, kampove, trgovine, parkove, javne površine i maslinarstvo. Sve su to izvori biootpada i organskih ostataka. Ako se ti tokovi organiziraju, mogu postati resurs. U Istri se godišnje stvara velika količina komunalnog otpada, a znatan dio dolazi iz turizma. Pritom treba razlikovati službeno odvojeno prikupljeni biootpad od stvarnog potencijala organske frakcije. Moj je stav da bi Istra, zbog svoje gospodarske snage, turističke infrastrukture i razvijenih gradova, mogla imati barem jedno ili dva moderna postrojenja za obradu biootpada i proizvodnju energije, smatra Čikotić. 

- Gradovi poput Rovinja, Poreča, Umaga i Pule, zajedno s velikim hotelskim kućama, sigurno imaju kapacitet za ozbiljan projekt. Takav projekt mogao bi smanjiti pritisak na postojeći sustav gospodarenja otpadom, otvoriti novu energetsku infrastrukturu i lokalno koristiti toplinu i električnu energiju, zaključuje Čikotić.

Data centar i sušare

Električna energija nastala iz bioplina u prvoj će se fazi koristiti za potrebe samog postrojenja i energetskog parka. U sljedećim fazama Čikotić planira izgradnju podatkovnog centra, koji bi bio jedan od najvećih potrošača energije u parku, ali i važan izvor otpadne topline.

Pitamo Čikotića kako se uopće podatkovni centar uklapa u priču o biootpadu?

- Riječ je o podatkovnom centru planirane snage oko tri megavata. Njegova vrijednost procjenjuje se na oko 40 milijuna eura. Takav centar ne može se napajati samo iz jednog bioplinskog motora od pola megavata. Zato cijeli koncept parka uključuje više izvora – bioplin, solarne elektrane, baterije, buduću kogeneraciju na biomasu, mrežu i pametno upravljanje potrošnjom. Poanta je da podatkovni centar ne bude samo veliki potrošač, nego dio energetskog sustava. On troši električnu energiju, ali proizvodi velike količine topline. U klasičnom podatkovnom centru ta se toplina najčešće odbacuje u okoliš. Mi želimo napraviti suprotno – iskoristiti je za plastenike, sušare, pripremu tople vode, industrijsku praonicu ili druge procese.

Na zemljištu u prvom planu počela je gradnja data centra

Drugim riječima, data centar bi grijao druge sadržaje u parku?

-  Upravo tako. Podatkovni centar proizvodi kontinuiranu niskotemperaturnu toplinu. Ta toplina se može koristiti izravno ondje gdje je dovoljna niža temperatura, primjerice za predgrijavanje, plastenike ili neke oblike sušenja. Tamo gdje treba viša temperatura, mogu se koristiti dizalice topline koje tu toplinu podižu na korisnu razinu. To je za mene nova paradigma. Digitalna infrastruktura ne mora biti samo potrošač energije. Ona može biti dio lokalne proizvodnje hrane, sušenja, skladištenja i industrije. Ako toplinu koju već imamo iskoristimo, cijeli sustav postaje učinkovitiji, tvrdi Čikotić.

Proizvodnja hrane može se direktno povezati s energetskim parkom

Ante Čikotić u Čaporicama planira i razne druge proizvodne sadržaje. 

- Predviđamo sušare za digestat, ljekovito bilje, voće, povrće, kominu i druge sirovine. Razmišljamo o hladnjačama, plastenicima, industrijskoj praonici i preradi poljoprivrednih proizvoda. Ovo brdo oko nas, slikovito rečeno, moglo bi jednog dana biti okruženo plastenicima koji koriste lokalnu energiju, CO₂ i toplinu. Poljoprivrednicima možemo ponuditi infrastrukturu za preradu, sušenje i skladištenje, a zauzvrat preuzimati biootpad koji pretvaramo u energiju i gnojidbene proizvode. To je konkretna cirkularna ekonomija u kojoj svi dobivaju – komunalni sustav, energetika, IT sektor i poljoprivreda, kaže Čikotić.

Tijekom razgovora cijelo se vrijeme vraća na proizvodnju hrane.

- Hrvatska previše uvozi hranu. 6.5 miljardi eura godišnje. Ako želimo smanjiti uvoz, domaćim proizvođačima moramo dati ono što im nedostaje: jeftinu i dostupnu energiju, hladnjače, sušare, preradu i sigurniji plasman. Nije dovoljno reći poljoprivredniku da proizvodi više. Mora imati infrastrukturu koja mu omogućuje da proizvod skladišti, osuši, preradi i proda kad je tržište najbolje. Zato energetski park nije samo elektrana. To je infrastruktura za lokalnu proizvodnju, kaže Čikotić. 

Solari, dizalice topline i nova energetska logika

 U sljedećim fazama Energetski park Čaporice trebao bi dobiti i značajan solarni kapacitet na krovovima budućih objekata, nadstrešnicama i drugim raspoloživim površinama. Ideja nije samo proizvoditi zelenu električnu energiju, nego je koristiti ondje gdje nastaje – za pogon sušara, hladnjača, dizalica topline, baterijskog sustava, punionica i podatkovnog centra.

Na pitanje koja je uloga solara i dizalica topline u ovom konceptu Čikotić kaže.

-Solar je najlogičniji izvor energije za Dalmaciju, Istru i Primorje. Imamo krovove, imamo sunce i imamo veliku potrošnju upravo u objektima koji rade danju – hoteli, škole, javne zgrade, industrija, kampovi, trgovački centri. Kada se solar koristi za vlastitu potrošnju, računica je najjača. Dizalice topline su drugi dio te priče. One omogućuju da se električna energija iz solara pretvori u vrlo učinkovito grijanje i hlađenje. U kombinaciji sa spremnicima topline, baterijama i pametnim upravljanjem, objekt može značajno smanjiti potrošnju plina ili loživog ulja. U energetskom parku dizalice topline imaju još jednu funkciju – one mogu koristiti otpadnu toplinu iz podatkovnog centra i drugih procesa te je podići na temperaturu korisnu za grijanje, toplu vodu, sušare ili plastenike, smatra Čikotić.

Komina je vrijedna sirovina

Zbrinjavanje komine jedno je od najvećih otvorenih pitanja hrvatskog maslinarstva. Mokra komina nastala u procesu prerade maslinova ulja sadrži vodu, ostatke ulja, organsku tvar i fenolne spojeve. Ako se nekontrolirano odlaže u okoliš, može negativno utjecati na tlo, mikrobiološku ravnotežu i klijanje biljaka. No ako se organizirano prikupi i tehnološki obradi, komina može postati vrijedna sirovina.

Na pitanje zašto mu je komina posebno zanimljiva Čikotić kaže:

-Zato što je to savršen primjer materijala koji se danas često promatra kao problem, a zapravo može biti resurs. U maslinarskim krajevima, posebno u Istri i Dalmaciji, komina nastaje sezonski i u velikim količinama. Ako se nekontrolirano odlaže, ona je ekološki problem. Ako je prikupimo, osušimo, odvojimo košticu, obradimo i valoriziramo, ona postaje sirovina. Iz komine se mogu izdvajati različite vrijedne komponente. Može se koristiti u bioplinskom procesu, može se sušiti, može se koristiti za proizvodnju biochara, a dio, osobito koštica i sušena frakcija, može biti i energetska sirovina, smatra Čikotić.

Evo odgovora na pitanje kako bi izgledao proces obrade komine.

- Prvo treba organizirati prihvat i logistiku. Komina je sezonska, mokra i zahtjevna za skladištenje. Zatim treba odvojiti tekuću i krutu frakciju, po potrebi odvojiti košticu, osušiti materijal i odlučiti koji je najbolji put valorizacije. Jedan put je bioplin. Drugi je sušenje i energetsko korištenje. Treći je piroliza, odnosno toplinska obrada biomase pri visokoj temperaturi i uz vrlo malo ili bez kisika, kojom nastaje biochar. Biochar se može koristiti kao poboljšivač tla i nosač hranjiva, ali samo ako zadovolji potrebne analize i propise. Ne bih rekao da postoji jedno univerzalno rješenje za svaku kominu. Ali siguran sam da je pogrešno gledati kominu samo kao otpad. Ona je sirovina za kružnu ekonomiju, kaže Čikotić.

Može li Istra od problematične komine napraviti profitabilni biznis?

- Može, ali ne sama od sebe. Treba organizirani sustav. Treba dogovor s uljarama, maslinarima, gradovima, općinama i hotelima. Treba lokacija, tehnologija, energija, sušare i tržište za izlazne proizvode. Istra ima sve preduvjete – snažan maslinarski brend, turizam, poljoprivredu, komunalne tvrtke i financijski kapacitet. Ako se to poveže, komina može postati sirovina za energiju, gnojidbene proizvode, biochar i lokalnu poljoprivredu.

Ante Čikotić: Energetska tranzicija je imperativ i Istru, Primorje i Dalmaciju

Nedavno je Ante Čikotić postao i predsjednik Hrvatske stručne udruge za sunčevu energiju. Tu funkciju želi iskoristiti za snažnije zagovaranje energetske tranzicije u Istri, Primorju i Dalmaciji. Na pitanje koji je plan udruge u njegovom mandate Ante Čikotić kaže.

- Moj je stav vrlo jasan: loživo ulje i plin više nemaju dugoročnog mjesta u Istri, Primorju i Dalmaciji za grijanje prostora i pripremu potrošne tople vode. To su područja s velikim solarnim potencijalom, velikom turističkom potrošnjom i velikim brojem objekata koji imaju krovove, potrošnju i potrebu za energetskom neovisnošću. Rješenje nije jedna tehnologija, nego kombinacija. Solari za vlastitu potrošnju, dizalice topline, spremnici topline, baterije gdje imaju smisla te kotlovi na biomasu i prerađenu ili sušenu kominu. To su rješenja koja hotelima, školama, vrtićima, javnim zgradama, sportskim objektima, općinama, gradovima i privatnim kućama mogu donijeti veću energetsku neovisnost, manji CO₂ otisak i niže račune. To nije ideologija, nego praktična računica. Imamo sunce, imamo biomasu, imamo kominu, imamo krovove i imamo tehnologiju. Sada nam treba ozbiljna provedba, tvrdi vlasnik postrojenja u Čaporicama kraj Splita.

Budućnost gospodarenja otpadom

Energetski park Čaporice još je u ranoj fazi, ali pokazuje smjer u kojem bi se gospodarenje biootpadom, kominom, energijom i poljoprivredom moglo razvijati. Umjesto da biootpad opterećuje komunalni sustav, a komina završava kao sezonski ekološki problem, oba toka mogu postati sirovina.

Iz njih se mogu dobiti bioplin, električna energija, toplina, digestat, biochar i lokalna infrastruktura za proizvodnju hrane. Ako se tome dodaju solarne elektrane, dizalice topline, baterije, sušare i podatkovni centri, nastaje model u kojem otpad jednog procesa postaje energija i sirovina za drugi.

Za Istru, koja istodobno ima snažan turizam, maslinarstvo, visoku potrošnju energije i ozbiljan problem sezonskog otpada, takav model mogao bi biti put prema novoj lokalnoj industriji.

Fotografije snimio Jakov Matić

Čime se bavi Inovapro

Tvrtka Inovapro zapošljava oko 50 stručnjaka i surađuje s velikim brojem kooperanata. U obližnjem Šestanovcu razvija proizvodne kapacitete za metalnu opremu, mobilne sušare, solarne nadstrešnice, konstrukcije, energetske sustave i industrijska rješenja.

Inovapro je krenule iz projektiranja i izvođenja energetskih sustava, strojarskih i elektroinstalacija, ali se sve više razvija prema industrijskim rješenjima. Trenutno imaju bravariju, proizvodnju, lasersko rezanje, robotsko zavarivanje, elektro i strojarske timove. Razvijaju mobilne sušare, solarne nadstrešnice, energetske sustave, podatkovne centre, sustave grijanja i hlađenja.

- Naš tim voli maštati, ali ključ je u tome da se ta mašta provede u djelo. Danas komunalna infrastruktura nisu samo ceste, vodovodi i odvodnja. Danas su to energija, podaci, hlađenje, toplina, skladištenje i lokalna proizvodnja hrane. Ako je energija dostupna i jeftina, isplati se živjeti i raditi i izvan velikih gradova. To je za mene smisao Čaporica, kaže Čikotić.