Nekada je na njemu godinama stajao dio pulske brodograđevne povijesti. Metalne sekcije Uljanikovih brodova zauzimale su njegovu istočnu i sjevernu obalu više od desetljeća, sve dok nisu uklonjene i otoku vratile izgled kakav je imao prije industrijske epizode.
Podsjetimo da je 2023. godine uslijedila zabrana pristupa koju je uvela bivša gradska uprava Filipa Zoričića, obrazlažući je opasnošću od požara i mogućim padovima u rupama za koje se ne znaju lokacije. Ta je zabrana ukinuta 4. rujna 2025. godine, odlukom nove gradske uprave na čelu s gradonačelnikom Peđom Grbinom.
U međuvremenu je pulska komunalna tvrtka Herculanea u više navrata čistila otok, uklanjajući tone otpada koji je godinama na njegove obale donosilo more.
Danas je Sveti Andrija zasigurno posljednji otok u pulskom zaljevu na koji se ljudi ne upute zbog posla, već radi odmora u prirodi.
Na susjednim otocima - Svetoj Katarini razvija se turizam. Uljanik je desetljećima bio simbol brodogradnje. Nekadašnji otočić Sv. Petar odavno je postao dio industrijskog krajolika cementare. Samo je Sveti Andrija ostao ono što je oduvijek bio – komadić prirode prepušten vremenu, moru i tišini.
Upravo zato odlučili smo ga ponovno obići.
Barkom polako obilazimo otok sa sve četiri strane svijeta. Sa zapadne strane pogled puca prema pulskom lukobranu. Odmah pokraj otoka marina Polesana te moderni Monumenti Heritage Hotel & Resort.
Marina Polesana
Monumenti Heritage Hotel & Resort
Na istočnom horizontu dominiraju dizalice Uljanika. Na sjeveru raste projekt najveće suhe marine na Mediteranu.
Uljanik u neposrednoj blizini
Južno se uzdiže tvornica cementa – industrija koja malo koga ostavlja ravnodušnim, naročito osobe kojima je priroda važna. Pogled na njega jasno ukazuje da velike količine smeđeg dima konstantno putuju nošene vjetrovima.
Cementara
Ipak, događa se nešto neobično.
Unatoč tome što je okružen industrijom, turizmom i velikim građevinskim projektima, Sveti Andrija kao da živi u vlastitom svijetu. Kao da ga vjetrovi zaobilaze jednako kao što ga zaobilaze i ljudi. Blizina grada ovdje prestaje imati značenje. Od centra je udaljen svega kilometar zračne linije.
Možda upravo zbog toga otok nikada nije postao zanimljiv investitorima.
I dobro je da je tako.
Dok se na drugim mjestima svaka slobodna uvala pretvara u projekt, Sveti Andrija ostaje ono što je oduvijek bio – prostor koji će, nadamo se, ovakvim dočekati i buduće generacije.
Pristajemo uz obalu.
Ljeto pokazuje svoju moć. U hladu je 34 stupnja. Zrak titra od topline, a iz guste borove šume dopire gotovo zaglušujući zvuk tisuća cvrčaka.
Bogata priroda
U tom trenutku nemoguće je ne sjetiti se stihova Vladimira Nazora:
"I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče... Podne je. Kao voda tišinom razl'jeva se sunčani ditiramb."
Teško je pronaći opis koji bi bolje odgovarao ovom mjestu.
Sredinom 80-tih godina od Uljanika nasutog kamenjara, radi odlaganja sekcija, uz samu obalu širi se miris smilja. Sunce ga je već dobrano osušilo, ali eterična aroma i dalje lebdi u zraku, miješajući se sa slanim mirisom mora.
Krećemo prema arhitektonskom dragulju - Fortu Kaiser Franz.
Do njega se ne dolazi slučajno, mora postojati nakana.
S mora ga skriva gusta vegetacija, a ni iz zraka nije lako naslutiti da se ispod krošnji nalazi jedna od najočuvanijih austrougarskih utvrda u pulskom zaljevu. Priroda ga je doslovno progutala, ali ga je upravo tom zelenom zavjesom i sačuvala.
Njegova najveća zaštita nisu njegove zastrašujuće zidine. To je usamljenost.
Jedini dio utvrde koji se vidi s mora
Tijekom godine ovamo navrati tek poneki znatiželjni lokalac ili berači šparuga u proljeće. Ljeti se zna dogoditi da danima nitko ne pristane uz njegove obale. Tek vikendom ili blagdanima pojavi se pokoja obitelj koja barkom dolazi potražiti mir na dvjema malim plažama.
Njihov pijesak nije nastao drobljenjem kamenja valovima, nego tisućama godina usitnjavanja milijuna školjki koje je more polako pretvorilo u svjetlu plažu.
Uz samu obalu susrećemo tek nekoliko galebova. Nema glasova ljudi. Samo mir.
Sunce nemilosrdno prži kamen, miris smilja i neumorni cvrčci koji prate svaki korak, i naravno, brod koji isplovljava.
Odlazimo i ostavljamo ga u njegovom miru, jer zaslužuje da se odmori i od nas - posljednji pusti otok pulskog zaljeva, koji je možda upravo zahvaljujući svojoj zaboravljenosti sačuvao ono najvrjednije: mir, prirodu i osjećaj spokoja Mediterana kakav je nekada bio.
Za više informacija o njegovom održavanju pitali smo direktora pulske komunalne tvrtke Herculanea, Robija Fuarta, koji nam je kazao da razmišljaju o nastavku raščišćavanja, ali bez većih zahvata u prostoru.
- Cilj nam je kroz minimalne intervencije održavati postojeće staze prohodnima te ih, gdje to ima smisla, dodatno otvoriti kako bi se njima moglo lakše prolaziti. Pritom nam je prioritet očuvati prirodni karakter otoka – želimo da ostane upravo ono što jest, prirodan i nenametljivo uređen prostor, bez suvišnih intervencija, poručio je Fuart.
