Vrijeme se u njoj zaustavilo! Ako je suditi po kalendarima na zidovima, dogodilo se to negdje 2012. godine, iako su pojedini registratori i bilježnice rasuti po napuštenim uredima i dvoranama za sastanke ispisani i znatno kasnije. No, nije u njoj malo ni relikata iz nekih znatno, znatno davnijih dana.
Više od stoljeća i pol stara bivša „Uljanikova kasarna“, za mnoge Puležane kratko „Saura“, koja je prije dvije godine prodana za malo ispod 8 milijuna eura, danas iznutra izgleda kao kulisa za postapokaliptični film u zemlji koja je nekada sanjala velike snove. Velike poput brodova koje je gradila u svom brodogradilištu i velike kao mora na koja ih je slala.
S kata na kat, od prostranog prizemlja, preko četiri etaže visokih stropova do mansarde, iz hodnika u hodnik, iz prostorije u prostoriju, preko polomljenog stakla, kabela, otpalih stropnih obloga i ostataka razvaljenog namještaja, na impresivno velikih 20 tisuća četvornih metara (pa čak i nešto preko toga), nižu se jedne te iste „razglednice“ nekadašnjeg giganta zaleđenog u vremenu.
Kasarna i kada to nije, Saura i kada je Ivan Goran Kovačić
Povijest ove zgrade na padinama gradskog brežuljka Monte Zaro konfuzna je baš kao i ime koje nazivi koje kolokvijalno nosi. Ili obratno. Izgrađena je, naime, još u prvim godinama 1850.-ih kao austrougarska Mornarička kasarna (K.u.K. Marine-Kaserne) “Franz Joseph I” i opis vojnog objekta nikada je neće napustiti, čak ni nakon što je jugoslavenska vojska stoljeće kasnije, baš kao i otočić sv. Andriju u pulskom zaljevu, odluči prepustiti brodogradilištu.
U međuvremenu, značajan je staž u doba Italije odradila i kao pješadijska vojarna "Nazario Sauro", nazvana po iredentistu, borcu za pripajanje Istre Italiji, koga su početkom stoljeća Austrijanci pogubili u Puli, prometnuvši ga u mučenika i heroja talijanske vlasti, koja je nakon njih preuzela grad.
I, kako to obično u Puli biva – nijedna politička 'trauma' nije dovoljno jaka da iskorijeni ustaljene nazive, pa je i ova kasarna u doba JNA, koja joj je bila dodijelila ime „Ivan Goran Kovačić“, za mnoge i dalje bila jednostavno Saura. A, nakon što je sredinom 70-ih postala civilni objekt, i dalje je, barem u svakodnevnom govoru, ostala „kasarna“.
Stoljeće i pol šarolike povijesti smućkalo se tako, na kraju, u konfuzni dvojni naziv – Uljanikova kasarna.
A, zapravo, danas više niti je Uljanikova, niti je kasarna.
Mornarička kasarna, poput bivše Vojne bolnice (danas Sveučilišn
og kampusa) i nekolicine drugih zgrada u Puli, masivni je objekt podignut pod snažnim utjecajem kasnog bečkog romantičnog historicizma, u neo-baroknom stilu, sa simetričnim tlocrtom i velikim vježbalištem ('egzercir platzom'), prema nacrtu vojnoinženjerskog satnika Viktora Domaševskog. Mogla je primiti 1.000 mornara.
U savezničkom bombardiranju Pule tijekom Drugog svjetskog rata, ostala je bez jednog od četiri krila izgubiši simetrični tlocrt i "otvorivši" se na strani koja gleda prema vojarni Rojc.
Osam napuštenih milijuna
Ova zgrada se iz ruku brodogradilišta „izmigoljila“ je 2018. godine, kada je već posrnulom Uljaniku, nastavak poslovanja i vraćanje dugova osigurala tvrtka Kermas Energija, u vlasništvu poduzetnika Danka Končara. Jamstvo za vraćanje duga, koji je iznosio 12,4 milijuna eura, tada je postala upravo „Uljanikova kasarna“.
2024. godine, zgrada je na javnoj dražbi prodana za cijenu od 7,9 milijuna eura, čime su njeni novi vlasnici postali Republika Hrvatska, koja je za 5,1 milijun kupila udio od 64,6 posto kasarne, te LNS INTERNATIONAL LIMITED, tvrtka u vlasništvu obitelji Danka Končara, koja je udio od 35,4 posto kasarne kupila za 2,8 milijuna.
Oba kupca ovom su kupovinom prebili svoja potraživanja prema Uljanik brodogradilištu u stečaju.
Od uklanjanja krila zgrada više nije simetrična
I od tada se nije dogodilo ništa niti je poznato kada bi zgrada mogla dobiti neku novu namjenu. Njena unutrašnjost, koja i dalje djeluje čvrsto i zdravo, sve je zapuštenija i puna smeća jer se neminovno pretvara u ilegalno okupljalište.
Iz ladica raskomadanih ormara vire knjige priznanice, računi… A po podovima, pod ljudskim i životinjskim izmetom, kao zalutala razglednica iz prošlosti – smiješe se projekti brodova.
A koštala je skoro osam milijuna eura! Je li uopće moguće da zgrada u većinskom državnom vlasništvu, u samom srcu grada, izgleda ovako!?
Gdje je tek veliki neiskorišteni parking ispred nje....
