PULSKI "VESPAZIJANI": Nisu tehnološki kao oni u Tokiju iz filma Wima Wendersa, ali ne zaslužuju da budu svedeni na rezervne dijelove

Nisu plemeniti kao Augustov hram, ili lijepi kao Slavoluk Sergijevaca, no svejedno stari javni zahodi u Puli dio su povijesne, a možda i umjetničke baštine grada.

Činjenica da su vezani uz ne baš mirišljave ljudske potrebe ne znači da su bezvrijedni. Funkcija ne određuje vrijednost: na kraju krajeva, slavimo Arenu koja je bila mjesto nasilja. Danas nasilje, barem deklarativno, osuđujemo i ono nije dio vrijednosti suvremenosti i neprihvatljivo je,  dok su pak, s druge strane otkopčavanje hlača i podizanje suknje radi “olakšanja”, htjeli mi to ili ne, uvijek aktualni i neizbježno… prihvatljivi.

Prije nekoliko dana urušio se dio pisoara na Verudi, a u Gradu su odlučili ne popraviti ga, nego ga potpuno rastaviti jer bi predstavljao opasnost za sigurnost ljudi. To se i dogodilo.

foto: Manuel Angelini

Utješno je barem to što je najavljeno da će njegovi dijelovi biti čuvani kako bi se u slučaju potrebe koristili kao rezervni dijelovi za druga dva „vespazijana“ koja su ostala u Puli, jedan kod Punte, a drugi blizu katedrale.

Vespazijan kod katedrale - foto: Manuel Angelini

Riječ je onim javnim zahodima koji su se postavljali po cijeloj Italiji, pa i u Istri, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih. Radi se o specifičnoj vrsti javnog zahoda, elitnog oblika, izrađenog od betona, koju poznajemo kao „vespazijani“.

Javni pisoari, u suvremeno doba, postojali su i ranije, izrađeni od željeza i lijevanog željeza u stilu Liberty. Postojali su još drevnom Rimu, ali u srednjem vijeku ta je navika nestala, pa su i veliki gradovi tog doba poput Pariza, Londona i Napulja bili velikim dijelom prljave javne kanalizacije na otvorenom, a mokraća se iz “bukalina” bacala na cestu kroz prozore. Zato su u tom razdoblju bile prisutne mnoge bolesti poput kolere.

foto: Manuel Angelini

Poznata je epizoda kralja Engleske Georga III koji se početkom 1800-ih javno žalio na smrad Londona, tada najprljavijeg grada u Europi; kasnije, također u Londonu, 1858. dogodio se poznati „Great Stink“ („Veliki smrad“), nakon ega je kraljica Viktorija naredila gradnju kanalizacije.

Prije sustava kanalizacije u Londonu (kanalizacija je već postojala u antičkoj Kreti, Ateni i Rimu, ali je kasnije zapostavljena), u 1830-ima kanalizacija se počela graditi i u Parizu, a odmah, po nalogu prefekta Claudea-Philiberta Barthelota de Rambuteaua, 1834. postavljeni su prvi pariški „pissoira“, poznati i danas kao „Colonnes Rambuteau“.

foto: Manuel Angelini

Zašto javni zahodi nazivaju „vespazijani“? Carsko ime dolazi od činjenice da je rimski car Vespazijan (69.–79. n.e.) uveo porez na javne latrine, nazvane „forica“. Kada se njegov sin Tit požalio na tu mjeru, Vespazijan mu je pokazao novac od tog poreza i rekao: „pecunia non olet“. Ukratko, novac nema miris, čak i ako dolazi iz mokraće.

foto: Silvio Forza

Istarski vespazijani, konkretno u Puli, Labinu i Raši, istovjetni su s najraširenijima u Italiji, tj. onima proizvođača „Renzi“ iz Torina. Tvrtka ih je predstavljala kao „novi montažni kiosk-zahod, od umjetnog kamena“. Umjetni kamen bio je lažni granit od poliranog armiranog betona.

Na vespazijanu na pulskoj rivi uklesano je ime proizvođača Renzi - foto: Leonardo Forza

Pulske javne pisoare, premda je Renzijev pečat uklesan na njima, nismo pronašli u katalogu Renzi, ali izvjesno je da su su slični Renzijevom modelu „900“. Moglo bi se raditi o jednoj od varijanti modela „900“.

Model 900

Vespazijan koji vrlo sličan, gotovo identičan, pulskim vespazijanima još dan danas stoji u Rimu, u ulici Via Acqua Bullicante u kvartu Torpignattara. Razlika je u, premda sličnim, ukrasima s prugama na nosivom bloku krovišta: pulski su urezani, rimski u reljefu.

U Rimu, u ulici Via Acqua Bullicante u kvartu Torpignattara, nalazi se vespazijan vrlo sličan pulskim

Po pitanju ukrasa, vespazijani u Istri nemaju više veze s prethodnim razdobljem (Liberty/Art Nouveau/Secession/Jugendstil), već pokazuju karakteristike talijanskog racionalizma, s jasnim i modularnim geometrijskim volumenima, jednostavnim linijama, minimalnim ukrasima i estetikom koja podsjeća na Bauhaus, posebno oni u Puli koji su postavljeni oko 1930.

U Raši, pak, gradu koji je s greenfield stanja izgrađen između 1936. i 1937. prema projektu tršćanskog arhitekta Gustava Pulitzera Finalija, nalazi se Renzijev model „Como“.  

Model "Como"

Vespazijan Renzi modela "Como" u Labinu - foto: labin.com

Taj model, za kojeg se također može reći da je racionalistički i jednostavan, ipak malo namiguje starom libertyju, što je uočljivo u balkonu koji s rešetkom koju krase i određuju nizovi malih prozora s križem sv. Andrije. Takav isti primjerak nalazi se i u Bordigheri u Liguriji te u Torinu u regiji Piemonte.

Vespazijan Renzi modela "Como" u Raši- foto: Manuel Angelini

Kako bi dokazala da je njegov proizvod bio u skladu s racionalističkom modom – što je je navedeno u članku „Il ‘servizio pubblico per le umane impellenze’“ objavljenom na stranici Historia Foxani ­– tvrtka Renzi je gradonačelnicima slala pisma  sljedećeg sadržaja: „Gospodinima Podestatima i zainteresiranim vlastima, koji vole i cijene novu arhitekturu, preporučujemo ovaj tip kvartovskih kioska (javnih pisoara op.ur,) s racionalističkim i futurističkim karakterom…“.

No, valja spomenuti da je Renzi u katalogu imao i zahode u stilu liberty, poput poznatog modela „Salsomaggiore“.

Model "Salsomaggiore" u liberty stilu

Spomenuli smo da bi vespazijane trebali smatrati dijelom povijesne baštine. No, treba reći da je svijest o baštinskoj vrijednosti (i u samoj Italiji, gdje si proizvedeni i postavljeni u velikom broju) nastala tek posljednjih godina, a vespazijani još nisu priznati kao spomeničko dobro koje valja zaštititi. U drugoj polovici 20. stoljeća često su se rušili, vandalizirali su, rastavljali i zamjenjivali novijima. Danas je najveća koncentracija vespazijana starih sto godina u Torinu (29 “preživjelih”) i Rimu (petnaestak): rijetki su preostali u Genovi, Bologni, Firenci i Napulju, a nijedan u Milanu. Postoje, nadalje, rijetki primjeri u Trstu i Udinama.

Kao zanimljivost, spomenut ćemo da se od vespasazijana Renzi izrađuju mali modeli: na fotografiji prepoznaje se model  tipa „Como“ koji se nalazi u Raši i Labinu.

foto: foto: https://www.amiciscalan.com

Poznati redatelj Wim Wenders 2023. godine snimio je film „Perfect Days“ posvećen zahodima u Tokiju, a Kōjij Yakusi dobio je nagradu za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Cannesu. Naši vespazijani možda nisu čisti, mirisni i tehnološki kao oni japanski, niti poznati poput provokativnog Duchampovog, ali možda ipak zaslužuju više pažnje.

Možda bi bilo najbolje da se, zbog neugodnih mirisa ljeti, stave izvan funkcije, da se restauriraju i postanu svojevrsne “urbane skulpture”. Ako se pak funkcija želi zadržati, valjalo bi barem unutarnje dijelove od lijevanog željeza zamijeniti s inoxom koji ne upija mirise.