Od prvog lipnja do jučer vrijednosti lebdećih čestica (PM10) na Kaštijunu su četiri puta premašile granične vrijednosti. Tako kaže službena analiza zraka Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.
Često je, radi lošeg zraka, Kaštijun u crvenom. Po raznim grupama na društvenim mrežama stalno se ističe kako u njegovoj okolici smrdi, smrad štipa za oči.
U srijedu popodne krenuli smo put Županijskog centra za gospodarenjem otpadom. Možda smo samo imali sreće, i tog je dana vjetar bio povoljan, no 15-ak ljudi s kojima smo pričali kazali su "kako ne smrdi njima", "da se samo ponekad osjeti"... Istovremeno, svi su znali da jače smrdi onima "preko".
Prvi susjedi na 300 metara zračne linije
Pa su nas tako s Premanturske poslali do Vinkurana, s vinkuranskih Cota uputili su nas u Banjole, u Banjolama kazali da smrdi onima u Vinkuranu....
Smrad je, ispostavilo se na kraju, zapravo najmanji problem koje stanovnike oko Kaštijuna muči.
No, krenimo redom; prvi susjedi Kaštijuna, koji žive na samo tristotinjak metara zračne linije od odlagališta na naše pitanje jel smrdi, odgovaraju;
- Hoćete li istinu ili ono što želite čuti?".
- Istinu, naravno, uzvraćam.
- E, pa onda ovako. Nama ovdje ne smrdi. Smrad očito prođe preko nas, mi smo niži od odlagališta i preskoči nas. No, čitam stalno na fejsu da smrdi susjedima, tamo preko, u Vinkuranu. Kažu da je najgore na Cotama, kazuje nam Damir Rosanda, jedan od prvih susjeda Kaštijuna.
Damir Rosanda
Dodaje da se preklani i lani tu i tamo nešto osjetilo, no kako ih spašava što su "niži od škovaca".
Prekoputa, na Cotama, gdje su se svojevremeno održavale konferencije o smradu, a pogled iz luksuznih vila puca pravo na Kaštijun, susjedi nisu od puno riječi. Jedino Vinkuranka Marija (koja je, veli nam, državna službenica pa se ne smije slikati) iskreno priča da se to jutro osjetio smrad, ali ne jak.
- Šta da vam kažem. Smrdi povremeno. Valjda kada nam vjetar donese. Kada smrdi, onda smradi jako, da je škifo, tada zapiremo brkune, veli nam. Dodaje da ovdje živi od djetinjstva i sjeća se i "starog Kaštijuna" i da je tada smrad bio manji nego sada.
- Sjećam se kada su Romi palili gume po otpadu, e tada je smrdjelo za poludit. Sada sam rijetko doma, s posla na posao, možda i ne osjetim toliko, zaključuje i upućuje nas u centar sela i na Kamik, u Banjole. Tamo, navodno, smrdi jako.
Pravac Vinkuran
No, prije toga susjeda Zora Paus veli nam kako njoj ne smrdi, ali se odmah ograđuje riječima da je to možda zato što je s druge strane, okrenuta prema selu, a ne smetlištu. Njoj, žali nam se, više smeta što ovdje nema života, svi samo uđu u aute i odu.
Zora Paus
Spuštamo se do centra Vinkurana. Ljudi nema previše. U zraku se tek sada osjeća nekakav lagani miris paljevine. Jel to s Kaštijuna?
U lokalnoj butigi prodavačice su nove, ne znaju ništa o smradu koji muči ljude. Ispred sjedi Branko Milošević.
Branko Milošević
- Otkako se otvorio svi se žela na njega, i jutros sam slušao na televiziji o tome. Govorila je neka ženska, ne znam jel IDS ili koja stranka. Shvatio sam da je problem da se otpad nema gdje odvoziti. Kad bi Kaštijun bio samo stanica gdje ga se prikuplja i odvozi dalje problema ne bi bilo, pojašnjava on nama.
- A jel' smrdi, uporni smo?
- Sad ne, čak ni zadnjih dana. Zna smrdit više kada je jesen, zima, tada vjetar povremeno donese smrad. U Vinkuranu sam od 90-te i to nije uopće tako strašno kako se priča, osim kad su gore palili otpad, e onda je smrdjelo cijelo selo, zaključuje sugovornik.
U centru sela živi Jenni, ovdje je godinu dana. Veli kako još uvijek nije osjetila smrad o kojem svi pričaju.
Jenni
Odlazimo napokon do Kamika. Tamo, kažu nam svi, sigurno smrdi.
Banjolci potvrđuju smrad, no on se osjeti, kako vele, tek povremeno. Jedna od susjeda pak upozorava na jednu, puno opasniju stvar. Tvrdi da ovdje svaki drugi susjed boluje od karcinoma.
Porast karcinoma u Banjolama
'Rak pluća, leukemija, rad želuca, rak dojke, pa ponovo rak pluća'.... nabraja nam susjede u okolici imenom i prezimenom koje ovdje, naravno, nećemo navoditi.
- Kad pitate za smrad, tu nema pravila. Zna smrdit ponekad, ne tako često, no kada smrdi, onda smrdi jako. No, iskreno više mi smrdi kada u obližnjem restoranu frigaju na starom ulju ili krave koje smo nekada imali. No, to što ne smrdi ne znači da nije opasno. Dapače, uvjerena sam da blizina otpada na naše zdravlje djeluje jako loše, kazuje nam.
Dodaje na kraju da se i njezin suprug upravo bori s karcinomom pluća.
- Možda i ne smrdi toliko, ali šteti sigurno, uvjerena je i tim nas riječima pozdravlja, nakon što nas je ljubazno ugostila u svojoj kući.
Na Kamiku susrećemo i Sandru Premate. Ljeti, po sparini, zna se osjetiti smrad, kazuje nam.
- Ovdje se smrad osjeti ponekad, no iskreno ne previše. Bilo bi bolje da je i bez toga, ali što ću. Posadila sam lavande i uživam u njihovu mirisu. No, čula sam da se više osjeti u Vinkuranu, tamo da se žele, veli nam i time zapravo zatvara naš krug odakle smo i krenuli u potragu za smradom.
Malo dalje, u Pješčanoj uvali, u dijelu prema Vinkuranu, Jadranka Tomičić navodi kako smrdi zadnjih desetak dana, povremeno. Obično navečer, noću ili rano jutro, ne onako kao u najgorem razdoblju, ali smrdi na trulež i neki kemijski miks, kako to opisuje.
- Danas sam pričala sa čovjekom iz Vintijana, i njima smrdi. Dio ljudi više i ne obraća pažnju, otupili su, zaključuje, dodajući da se i ona pribojava povezanosti smrada, otpada i utjecaja na zdravlje stanovnika u okolici.
Zaključak prepisujemo od mještanke Kamika, i naše čitateljice, kako nam je to naglasila: To što ne smrdi trenutno, što smrdi "samo" povremeno, ne znači da nije opasno po zdravlje konstantno. Tko će, ako se jednog dana dokaže povezanost čestica s otpada s povećanim brojem zloćudnih oboljenja u okolici odgovarati? I hoće li tada biti već prekasno za mnoge od njih?
