Andrej Bader, Nina Skoko i Breda Bizjak otvaraju slojeve bitnice Ćukovica i s njom povijest Premanture i Medulina

Na Kamenjaku je prije par dana otvoren Interpretacijski centar Ćukovica, uređen u nekadašnjem austro-ugarskom topničkom položaju. Na prvi pogled riječ je o još jednom obnovljenom vojnom objektu, jednom od brojnih tragova burne vojne povijesti južne Istre. No, ulazak u Ćukovicu brzo pokazuje da ovdje nije riječ samo o bunkerima, topovima i vojnim kartama.

Ovaj prostor govori o strahu od pomorske invazije, o Prvom i Drugom svjetskom ratu, o Austrijancima, Talijanima, Nijemcima i Saveznicima, o radarima i bombardiranjima, ali i o ljudima koji su cijelo to vrijeme živjeli uz vojsku.

Bitnica Ćukovica prije zahvata - Foto: Marko Račan

Za nastanak centra zaslužna je prije svega Nina Skoko iz Javne ustanove Kamenjak, koja se kao djevojčica igrala upravo na toj lokaciji. Danas, više od deset godina nakon prvih ozbiljnijih razmišljanja o uređenju prostora, Ćukovica je otvorena posjetiteljima.

"Kad smo bili klinci, uvijek smo se tamo igrali. I to nam je bilo nešto mračno, nešto pod zemljom, nešto vojno, neki misterij. Tamo smo uvijek išli u šparoge", prisjeća se Skoko. "I danas kad zovem tatu, pitam: gdje si u šparugama? Kod bunkera. To je nama kao bunker uvijek ostalo. To je lokacija, znamo gdje smo."

Upravo je taj dječji doživljaj tajanstvenog mjesta kasnije prerastao u ozbiljan projekt.

Prvi dopisi prema Ministarstvu obrane krenuli su još 2015. godine. Trebalo je riješiti vlasništvo, dokumentaciju, geodetske podloge, upis objekata u katastar i niz administrativnih prepreka. U međuvremenu je prikupljano sve više povijesne građe.

"Meni je drago da se nije realiziralo ranije", kaže Skoko. "Jer vjerojatno onda ne bi bilo svih tih vrijednih materijala koji su se u međuvremenu prikupili.

A najveći dio tog materijala prikupljao je upravo povjesničar Andrej Bader, koji naglašava da ako ne uhvatimo posljednji vagon, izgubit ćemo tu spoznajnu nit, sponu, živo sjećanje starijih generacija".

Nina Skoko u Interpretacijskom centru Ćukovica

Moderna utvrda usred kamenjara

Ćukovica je za svoje vrijeme bila neobično ambiciozan projekt, ističe Bader.

- To je u nekim segmentima nevjerojatno moderan bitnički položaj. Mi nemamo, ja bih se čak usudio reći, na čitavoj istočnoj jadranskoj obali niti jedan poljski fortifikacijski objekt koji je trebao biti premrežen tunelima. Dva topnička položaja udaljena su oko 80 metara. Austrijanci su ih planirali povezati podzemnim sustavom. Oni zapravo žele napraviti jednu kompletno novu, modernu utvrdu. Gdje će oba topnička položaja imati liftove. Gdje je sve podređeno isključivo naoružanju, naglašava.

Strah koji je koštao Istru desetke tisuća života

U pozadini cijele priče nalazi se nešto što Bader naziva "zloćudnim tumor".

- Mi imamo jedan zloćudni tumor koji je potresno koštao Istru. A taj karcinom se zove strah od pomorske invazije. Taj strah koštao je Istru prisilne internacije šezdeset tisuća ljudi, zbog tog fantomskog pomorskog desanta, samo iz sjeverno austrijskog Gmünda nije se svojim kućama vratilo pet tisuća Istrana.

Čak i 1917., nakon što su talijanske ofenzive na Soči već doživjele velike neuspjehe, Austrijanci i dalje razrađuju scenarije talijanskog napada. Oni te godine pišu: postoje dva scenarija. Ili pomorski desant na uvale južno od Pule, dakle Veruda i Medulin. Ili probijanje sa sjevera, kada će talijanska vojska sa sjevera doći do Pule, kaže te dodaje:

"Oni zapravo žele braniti Pulu s juga. Stare utvrde više nisu bile dovoljne. Znaju da ove staromodne bitnice i topnički položaji koji se nalaze od Premanturske punte pa praktički do sela ne mogu ništa modernim brodovima i da će ih oni samo zaobići, pa je nova tehnologija zahtijevala i novu vrstu utvrđenja. Oni postaju svjesni činjenice da oni nespretni cepelini, iz 1915. godine, već su passé. I da 1917. godine to moderno novo oružje koje se zove avion počinje raditi ogromnu štetu te se sve više ratne tehnike spušta pod zemlju".

Foto arhiva: Andrej Bader

Foto arhiva: Andrej Bader

Nakon dolaska Nijemaca u Istru pojavljuje se nova tehnologija - radar

Prije svake velike vojne misije, saveznički su avioni bombardirali Premanturu i Medulin tisućama metaliziranih vrpci, često od aluminija ili staniola. Oba mjesta bila su važni njemački radarski centri s ubojitom protuzračnom obranom pa 1943. saveznici iznalaze rješenje kako doskočiti neprijateljskoj tehnologiji. Ispuštanjem niti od aluminija ili staniola, reflektirali bi se i raspršili radarski signali, te radio operateri ne bi imali zornu sliku koliko se bombardera približava. Bile su to česte vojne operacije koje su u početku zbunjivale mještane, ali su se s vremenom navikli na lepršavi, gotovo svečani nebeski privid.

Foto arhiva: Andrej Bader

Lažni radar i drvena bomba

Jedna od Baderovih omiljenih priča iz tog vremena gotovo djeluje kao scena iz filma, jer kako navodi Nijemci su napravili lažni radar.

Njemačka protuzračna obrana na krajnjem jugu Istre, svakodnevno je aktivna. Budući da je Medulin bio strateško vojno uporište s velikim radarskim centrom, donesena je bizarna odluka koja dobiva gotovo filmsku dimenziju. Njemačka protuzračna obrana izgradila je na području zvanom Kamenice (između Medulina i Ližnjana op.a.) u realnoj veličini veliki drveni radar Wurzburg D, u nadi da će na prijevaru privući savezničke pilote koji će uletjeti u protuzračnu vatru. No, zamka koja je trebala pokazati lukavost postaje predmetom poruge. Umjesto da uđu u borbeni okršaj, saveznici odgovaraju simbolički i bacaju iz aviona drvenu bombu. Bacanje drvene bombe postaje demonstracija nadmoći kroz ironiju.

Bader se smije dok prepričava taj događaj.

Za njega je to jedna od najjačih "kulerskih" priča u istarskoj ratnoj povijesti.

Bader za vrijeme radova u bitnici - Foto: Marko Račan

Povijest nije samo povijest vojski

No upravo tu Bader povlači granicu koja je važna i za sam koncept Interpretacijskog centra. Ne želi da se Ćukovica pretvori u romantiziranje vojne povijesti.

- Nemojmo dizati u nebesa tu militariju. Idemo napraviti suodnos s civilnim stanovništvom. Jer iza svih planova, topova i radara živjeli su ljudi. Što to znači civilno stanovništvo? Koliko je tu bilo bojazni ili nije bilo bojazni? Kako su oni proživljavali sve to?, postavlja pitanja Bader to dodaje da odgovori nisu jednostavni.

"Ponekad su brutalni, ponekad gotovo apsurdni, a ponekad pokazuju nevjerojatan ljudski pragmatizam".

Posjetitelji ulaze u Interpretacijski centar Ćukovica

Od srušenih aviona do svile koja je padala s neba

Jedna od bizarnijih posljedica savezničkih bombardiranja bila je primjena u svakodnevnom životu. Bader se prisjeća razgovora s Amalijom Pavić, koju je snimio deset godina ranije.

- Ona je radila i espadrile, i jakne, donje rublje od svilenog padobrana. Nju nije fascinirala vojna tehnologija. Nju je zanimalo ono što je rat donio u svakodnevni život.

Bader inzistira da Interpretacijski centar ne smije posjetitelju servirati jednu gotovu interpretaciju. Njegova ambicija je puno veća.

- Napravimo to ozbiljno. Napravimo tako da kad netko dođe primjerice iz Dortmunda ostane udivljen. Da mu bude razumljivo, s time da razumljivo ne znači pojednostavljeno. Već na jedan intelektualno zavodljiv način. Dakle, ne podilaziti. Ne da je to mainstream. Zadržati jedan nivo. A opet da ima tu jednu fluidnu notu. Da ti ploviš kroz taj interpretacijski centar, daje preporuku Bader.

Bader ne želi vodiča koji će posjetitelju govoriti što mora misliti.

- Mi dajemo interpretacijski okvir. A onda se ti krećeš unutar (ili van) tog okvira." I upravo u tome leži najvažnija ideja cijelog centra. Pogledaj više istina i donesi svoju, poručuje za kraj Bader.

Andrej Bader

Arhitektura koja nije htjela pobijediti povijest

Takav pristup povijesti prati i arhitektura prostora. Arhitektica Breda Bizjak nije imala zadatak rekonstruirati Ćukovicu u njezino izvorno stanje. Upravo suprotno.

- Moj glavni cilj nije bila rekonstrukcija objekta, već da upravo ovo stanje u kojem je sada i ostane. Jer ono što je danas vidljivo nije samo izvorna austro-ugarska građevina. To je slojeviti ostatak više od jednog stoljeća. Mi smo ulovili ovu građevinu zapravo između građevine i neke bezoblične tvorevine, baš negdje na pola puta do ruševine, objašnjava Bizjak.

Zato bi rekonstrukcija bila svojevrsno brisanje povijesti

- Nismo se odlučili za rekonstrukciju upravo zbog toga što smo htjeli da svi slojevi prošlosti ovdje ostanu takvi kakvi jesu, bez uljepšavanja. Rekonstrukcijom bi svi ti slojevi nestali. Intervencije su zato minimalne. Išli smo samo metodom adicije i dodavanja arhitektonskih elemenata koji se jasno razlikuju od postojećeg i po materijalu, veli Bizjak.

Breda Bizjak

U jednoj od bitnica nije napravljena nikakva intervencija, a razlog su – šišmiši.

- Ne možemo žrtvovati životinje jer nešto želimo napraviti, kaže Skoko, te naglašava da je jedan od dva objekta ostavljen upravo njima.

Ćukovica pritom otvara i pitanje koje se na prvi pogled čini paradoksalnim: je li vojska, koja je desetljećima koristila Kamenjak, istodobno pomogla njegovu očuvanju?

Maketa koja lebdi u prostoru

Skoko na to gleda iz perspektive nekoga tko je ondje odrastao.

- Ja mislim u jednu ruku da je vojsci uspjelo to nekako i očuvati. Jer ondje gdje su bile vojne vježbe nije bilo lako graditi. Da nije bilo vojske, vjerujem da bi po svim ovim divnim uvalama bio po neki hotel. Jer bi već netko nešto ugrabio i tu bi se nešto sagradilo. Tako su vojni objekti postali dio krajolika, baš kao što je i vojska postala dio svakodnevice lokalnog stanovništva.

Kad sam bila mala, znalo se: proljeće, jesen dolazi vojska. Oni su bili tu po dva, tri mjeseca. Tu je bilo puno kamiona, tenkova, svega i svačega. Za mještane je to bilo normalno. To je bio nekakav normalan suživot, kaže Skoko.

Foto arhiva: Andrej Bader

Danas se taj odnos promijenio, ali tragovi su ostali. I zato Ćukovica nije izolirani vojni spomenik. Ona je dio puno šire priče o prostoru.

- Kamenjak koji nije samo more. Za Javnu ustanovu Kamenjak centar ima i vrlo praktičnu funkciju: pomoći da posjetitelji ne ostanu samo na obali. Ako njima pružiš sadržaj u prostoru koji oni i ne znaju da imaju, a da to nije samo sunce i more, to je vrlo bitno, kaže Skoko.

Kamenjak, kaže, mora biti više od fotografije lijepog mora.

- Točno, iako nam je more prekrasno, obala nam je prekrasna, ali moramo je sačuvati. Interpretacijski centar zato nije zamišljen kao nova velika građevina. Nismo gradili novi objekt, nismo betonirali, nismo dizali krovove. Samo smo uredili ono postojeće. U tom smislu Ćukovica je možda i
model za budućnost Kamenjaka: koristiti ono što već postoji, umjesto stalno graditi nešto novo, veli.

Skoko ne želi da se od Kamenjaka napravi "Disneyland"

Nije poanta Kamenjaka da napravimo Disneyland. Da na svakoj točki imamo, ne znam, odmorišta, zabavni neki dio, jer priroda sama po sebi već nudi dovoljno. A onda dolazi i jednostavna poruka o odgovornosti prema prostoru: Ako jesi došao u prirodu, odnesi iz prirode svoj ali i tuđi otpad, poručuje Skoko.

Kamenjak pritom ima i mnogo starije priče od onih o austro-ugarskim topovima. Javna ustanova već razmišlja o zaštiti fosilnih otisaka dinosaura.

- Sama činjenica da su stare preko 99 milijuna godina je već wow, kaže Skoko. "A tu su još uvijek." Plan je napraviti interpretativne punktove navodi Skoko, a koji bi omogućili ljudima da ih vide, ali ih istodobno zaštitili od ljudskog pritiska, jer Kamenjak je istodobno prirodni, kulturni, vojni i društveni krajolik. Vojska koja je prolazila ovim južnim dijelom Istre dio je kulture, dio krajolika, dio naše baštine, a Ćukovica upravo to čini vidljivim. Ne pokušava vratiti vrijeme unatrag. Ne pokušava od ruševine napraviti savršenu utvrdu. Ne pokušava rat pretvoriti u romantičnu priču o vojnicima i oružju. Ona pokazuje slojeve, poručuje Skoko.

Austrijski plan iz 1917., godina 1918. urezana u kamen. Lift koji je trebao podizati granate. Tunel koji nikada nije spojen. Radare koje su saveznici pokušavali zaslijepiti bombardiranjima sa staniolskim trakama koja su stanovnicima Premanture izgledala kao pejzažna beskrajna novogodišnja noć. Vojsku koja je oblikovala krajolik. I ljude koji su sve to promatrali, živjeli i preživljavali.

Bader na kraju ostaje pri jednostavnoj ideji: "Ja ti dajem interpretacijski okvir. A onda ti krećeš unutar (ili van) tog okvira." Možda je upravo zato Ćukovica zanimljiva, jer nakon što prođete kroz njezine tunele, pogledate nacrte, fotografije i predmete, ne izlazite nužno s jednom pričom o tome što se ovdje dogodilo. Izlazite s mnogo pitanja.

A povijest koja još uvijek uspijeva postaviti pitanje – možda je upravo ona povijest koju vrijedi sačuvati.