Bili smo u Cukrićima, istarskom selu koje nestaje. Na svakom koraku grade se vile s bazenima: "Neka selo ostane selo"

Cukriće nije teško pronaći. Teško da ih možete fulat'. Ne znamo koji bi vas poslovi vodili u to istarsko mjesto, ali pretpostavimo da vas neki vode. Krenete, uzmimo za primjer, iz Pule, prođete Vodnjan i samo pičite ravno. Stanete tek kada s desne strane ugledate Konzum. Umjesto da produžite, ili skrenete nadesno za Juršiće, vi okrenite volan nalijevo. Lokalci će pred to čvorište ionako, primjetiti ćete, usporiti zato što je tamo postavljena kamera za nadzor brzine. Ako pak idete iz Savičente, Svetvinčenta, San Vincenta, kako vam je već draže, onda sve isto samo obrnuto. Vozite se ravno, ravno, sempre drito, prema jugu. Nakon manje od deset minuta na lijevoj strani ceste opazit ćete Konzum i Juršiće, to je znak da automobil morate usmjeriti udesno.

Mogli biste, doduše, u Cukriće doći i kroz susjedne Čabruniće. No, postoji razlog zašto smo se mi odlučili upravo na prvu varijantu.

Prijelomna godina

Ulazimo, dakle, u Curkiće (tal. Zuccari). Mjesto u općini Savičenta. Cukrići nisu selo ispražnjeno od ljudi. Prema popisu stanovništva iz 2011., tamo je živjelo njih 154. Prema zadnjem, onom koji se radio 2021., bilo ih je 172.

Na mjestu gdje su koze nekad brstile grmlje niče sedam objekata s bazenima

Mještani nam kažu da je 2021. za Cukriće bila prijelomna. Mirno se naselje najednom probudilo kao veliko gradilište. Krčevine su pretvorene u temeljne ploče, a mirnim seocem prolomio se zvuk sveprisutnih mješalica za beton.

Megalomanska gradilišta su upravo ono što će vam prvo upasti u oko ako u Cukriće uđete u iz pravca koji smo sugerirali. Pred željezničku prugu tvrtka iz Svetog Petra u Šumi, MIB 2020, gradi tri kuće, vjerojatno s bazenom. Nema table kojom se inače označava gradilište, a nije vidljiva niti ona s građevinskom dozvolom. Radnici su tamo. Izgleda da im je lakše raditi uz turbo folk note koje se oru iz roh bau objekata. Ne znaju ni tko je vlasnik investicije, niti što točno grade.

Masovni turizam

Za Cukriće još ima nade. Trenutno se tako ne čini, ali možda se Cukrići nikada neće pretvori u mjesto koje će, žudeći za sterilnim turizmom, prezirati koze i ovce. Možda će ih masovni turizam zbijen u dva, tri ljetna mjeseca zaobići. Možda se zimi Cukrići nikada neće pretvoriti u selo duhova. Možda, ali samo možda, Cukrići nikada ne dožive sudbinu nekoć brojnih ribarskih mjestašca i gradića u Istri, gdje je ribaranje na umoru, ali se zato svakog ljeta, najčešće u organizaciji turističkih, organiziraju raznorazne varijante ribarskih fešti, koje, cinično, pokušavaju sljubiti lokalce i turiste iako je već sve podređeno turistima. Betonizirana obala, nasipano more, skupa ponuda. Ležaljke, pedaline, beach barovi, slastičarnice, kiosci...

Cukrići su veliko gradilište

Preko Učke teško dopire činjenica da u Istri ne žive, niti svi žele živjeti od – turizma.

Tako je, recimo, ovih dana dio hrvatskih medija objavio Mastercardov promo tekst naslovljen: „Istra je uspjela gotovo nemoguće: od 330 napuštenih sela do najodrživijeg turizma na Mediteranu“.

Naslov je modeliran prema izjavi direktora istarske Turističke zajednice, Denisa Ivoševića, a na panel-raspravi "Kako Istra ima ono što mnogi žele – sezonu izvan sezone" Mastercarda i Turističke zajednice Istre. Za povjerovati je da čovjeku dođe da svisne od muke kada pročita da Ivošević mrtav hladan može kazati da Istra ima održiv turizam.

Zanimljivo je, recimo, da nigdje nećete pročitati program odjela za poljoprivredu, šumarstvo i ribarstvo Istarske županije za ovu godinu. Jednostavno ne zvuči ni približno tako dobro kao Ivoševićeve konfabulacije. Tamo vam, naime, piše i da Gradovi i Općine sporo dodjeljuju državna poljoprivredna zemljišta, kao i da je jedan od problema „odljev mladih i općenito radne snage svih dobnih skupina u turističke djelatnosti, što predstavlja jednu od najvećih prepreka za intenzivniji razvoj stočarstva“. Tko bi normalan platio da se po portalima vrti takav naslov?!

Veroniku Milotić uhvatili smo u poslu

Domaće životinje

Hoće li se Cukrići pretvoriti u još jedno mjesto u Istri podređeno turizmu, gdje će jedina koza koja je prihvatljiva turistu biti ona koja brsti unutar nekog agroturizma, ali više kao ukras, ovisi o mnogima, a najmanje o mještanima tog sela. Ruralni turizam sve se više pretvara u masovni turizam. Izgleda da ništa nije naučio od onog 'morskog'. Kažuni su, uzmimo za primjer, nekad služili kao skloništa stočarima i zemljoradnicima. Sada se grade građevine koji ih imitiraju, ali služe kao kuće za odmor. Ovi "novi" kažuni imaju bazene. Vidimo to i u Cukrićima.

Kažun, nekad sklonište za zemljoradnike, sada se gradi s dodatkom bazena

Do željezničke pruge ispraća nas lavež psa Maxa. Vezan je za lanac pa je zavijanje jedini način da skrene pozornost na sebe. U stopu nas prati njegov susjed, četveronožni mješanac niskog rasta. Očigledno mu je povjereno više slobode nego Maxu. Dan je tmuran. Zima je na izmaku, sunce se teško probija kroz sivilo, a iako je temperatura zraka proljetna, gusto zbijeni oblaci još nisu rekli svoju zadnju riječ.

Suputnik nam je bio mješanac niskog rasta

S naše desne strane nalazi se još jedno gradilište. Ovo je pusto. Nema radnika. Na tri i pol tisuće četvornih metara podiže se sedam identičnih dvokatnica. S bazenom, naravno. U različitim su fazama izgradnje. Izgledom, logično, odudaraju od tradicionalnih kuća u selu opasanih suhozidom.

Nekad su se na toj zemlji držale domaće životinje. Uglavnom koze, kaže nam mještanka Veronika Milotić. Uhvatili smo je u poslu. Taman je vodu iz šterne točila u veliku kacu za mošt smještenu na traktoru. Nosi je konjima. Ranč je udaljen par sto metara. Veronika je predsjednica Konjičkog kluba Cukrići.

U Cukrićima ima života

Vlada suživot

Da bi došla do ranča mora proći pored imanja velikog 12.900 kvadrata. Nemoguće ga je ne primjetiti. Na njemu je svojevremeno izgrađen objekt, izgledom nemala dijelom kamenom obložena kuća, kvadraturom zgrada, za koju se, prisjeća se Veronika, svojevremeno govorilo da će biti starački dom ili hotel. No, sada zjapi prazna. Tirkizno plave škure su zatvorene. Vlasnik je, saznajemo, preminuo. Njegova obitelj iz Njemačke u Cukriće sada dolazi samo ljeti, na dva tjedna. Ostatak godine tamo se mogu vidjeti jedino radnici zaposleni na održavanju okućnice i objekta.

Veronika nema ništa protiv turizma. I sama je djelomično u tom sektoru, ali s konjima. Govorimo joj da smo primijetili da su se Cukrići pretvorili u gradilište. Potvrdno kima glavom. Što se gradi i za koga, za iznajmljivanje, za prodaju, Veronika ne zna.

Zdanje sagrađeno prije nekoliko godina sada zjapi prazno

U selu, veli, još uvijek ima kokoši, svinja, njezina susjeda, ističe, ima koze. Zasad, napominje, u Cukrićima još uvijek vlada suživot. Svi koji su se dosad doselili su, ocjenjuje, zaista u redu. Boji se, međutim, da bi jedan dan, uskoro, domaće životinje mogle postati smetnja nadirajućem turizmu.

Intenzivna gradnja

- Nadam se da se to neće dogoditi. Neka rade što žele, neka dođu (turisti), neka uživaju, ali neka ne diraju naše selo. Neka selo ostane selo, emotivna je Veronika.

U selu još uvijek ima domaćih životinja

U najstarijim kućama u Cukrićima je živo. Prijepodne je i s otvorenih prozora šire se mirisi jela u pripremi. Čini nam se da će za ručak dominirati šugo. Nekolicina mještana je u brajdama. Sumornom vremenu iz dvorišta prkose žuti sunovrati i plavi zumbuli. Glavna murva u mjestu još nije propupala, ali kolorit u prostor unose procvjetale mendule.

Prema zadnjem popisu stanovništva Cukrići imaju 172 stanovnika

Pred kućom je, u društvo trogodišnjeg sina, i Ivana Bilić. Upravo pred njezinim nosom gradi se ranije spomenutih sedam objekata s bazenima.

Intenzivna gradnja počela je, potvrđuje, pred koju godinu, 2020., 2021.

Što se gradi, pitamo.

- A svašta, odgovara Ivana sliježući ramenima.

- Vile za odmor?, sugeriramo.

Na putu prema šumi niću nove građevine s bazenima

- Nitko ti baš točno neće reći. Ali da, vjerojatno vile za odmor, prihvaća.

Vlak za Pulu

Njezina obitelj još uvijek drži kokice.

- Svakodnevica je sigurno poremećena,. Nekada su tu bile koze i druge domaće životinje, govori.

Kroz Cukriće užurbano hoda starija gospođa. Žuri na vlak za Pulu, veli nam. Ne želi otkriti svoje ima, ali zna, kaže, koji smo. Tko je ona, napominje, nije niti bitno. Nije iz Cukrića, naglašava. Došla je samo u posjetu kod prijateljice. Ona je iz obližnjih Butkovića. Turizam je, veselo govori, dobrodošao.

Gospođa iz Butkovići sve bi podredila turizmu

- Ja bi sve pretvorila u turizam! Barem će biti čisto, smatra.

Dok razgovaramo s njom, Veronika je već odnijela nekoliko tura vode. Vidimo ju kako s traktorom ide prema ranču. Prolazi pored nekoliko gradilišta. Na kraj im, prije šume, staje posjed Edukacijsko-rehabilitacijski centar slijepih Istre.

Konji strpljivo čekaju da im Veronika donese vodu

U susjednim Čabrunićima susrećemo bračni par koji je kupio kuću u kompleksu vila koje su se počele graditi još 2007., uz namjeru da fingiraju autohtone istarske kuće. Sada ih je 42. Svaka ima, razumije se, svoj bazen.

Bazeni su must have. Ako gradite kuću za odmor, a niste napravili bazen, onda vam se kuća praktički ne računa. Bazeni su ne samo neophodni, oni su i zaštićeni. Sjetimo se suše otprije dva ljeta. Županija je u Istri doslovno zavrnula pipu; zabranilo se korištenje pitke vode za zalijevanje zelenih površina, javnih i privatnih, voda se nije smjela koristiti za tuševe na plažama, pranje automobila, kamiona, autobusa, niti za pranje ulica i trgova. Akumulacijsko jezero Butoniga umalo je presušilo. Kiša nije bila na vidiku. Ali bazeni? Bazeni su bili puni. Njima su i dalje plovili ružičasti napuhanci u obliku flamingosa bez ijedne brige na svijetu.

Vile u Čabrunićima zjape prazne do ljeta

Supružnici s kojima razgovaramo nastanili su se u na samom ulazu u Čabruniće prije samo godinu i pol dana, a već su odlučili da će nekretninu prodati. Sve je, kažu, mrtvo. Nema ni psa. Ostale vile su prazne, nitko u njima ne živi. Iznajmljuju se ili prodaju. Oni su pobjegli iz zagrebačke vreve, tražeći mirniju sredinu, ali ovakvu pustoš nisu očekivali ni u najluđim snovima.

Nije kao u Cukrićima, vele, gdje još uvijek ima života. Ali i tamo, čini se i njima, sve ide k tome da se sve podredi turizmu.

Ipak, jedno znamo. Ivana Bilić ni u kojem slučaju neće napustiti svoje Cukriće. Ne namjerava se iseliti. Ne pada joj napamet.

Ma daj - kaže nam Ivana odmahujući rukom – mi ostajemo ovdje.