CVIJET KOJI NIJE ZAKASNIO Priča o biljci koja cvate noću, ali govori o svima nama

U prirodi postoje cvjetovi koji se cijeli život natječu za sunce. Rastu visoko, okreću svoje latice prema svjetlosti i čine sve kako bi bili viđeni. Njihovu ljepotu primjećujemo, fotografiramo ih, sadimo na najljepša mjesta u vrtovima i divimo im se dok prolazimo pokraj njih.

A postoji i jedan sasvim drugačiji.

Prije par dana mama mi je poslala fotografiju jednog takvog cvijeta koji već godinama uporno raste u našem vrtu. Poslala mi je sliku noćurka, noćne frajle, malog, skromnog, gotovo neprimjetnog cvijeta pored kojeg mnogi prolaze, a da ga nikad ne vide.

Dok sam povećavala fotografiju na mobitelu nisam mogla ne podvući paralelu s vremenom u kojem nas se uči da vrijedimo onoliko koliko smo vidljivi. Koliko moramo biti glasni, brži, uspješniji, prisutniji. Da se moramo dokazivati.

A on se ne žuri, ne pokušava biti prvi. Strpljivo čaka da se dan utiša i da posljednje zrake sunca nestanu iza horizonta. Tek tada otvara svoje cvjetove.

Priroda, srećom, nikada nije dijelila to mišljenje. Ona je stvorila i biljke koje cvjetaju u podne ali i one koje svoju najljepšu priču čuvaju za sumrak. I niti jednu nije proglasila uspješnijom od druge te je svakoj dala njezino vrijeme.

Noćna frajla, latinskog naziva Mirabilis jalapa L., pripada porodici noćurkovki (Nyctaginaceae). Hrvatski narodni nazivi razlikuju se od kraja do kraja ali najčešće je poznata kao noćna frajla, noćna ljepotica ili jednostavno, noćurak. Ime je dobila po svojoj najneobičnijoj osobini. Cvjetovi se otvaraju tek predvečer kada sunce izgubi svoju snagu ostajući otvoreni tijekom noći, a zatvaraju se sljedećeg jutra.

Podrijetlom iz tropskih krajeva Srednje i Južne Amerike u Europu je stigla u 16. stoljeću gdje se udomaćila kao ukrasna vrtna biljka. Noćurak može imati bijele cvjetove, žute, ružičaste, crvene, purpurne. Još je zanimljivije što se ponekad dogodi da noćurak bude prošaran dvjema ili više boja. To je posljedica načina na koji se u ovoj biljci izražavaju geni za boju cvijeta zbog čega je među botaničarima dugo bila zanimljiva za proučavanje nasljeđivanja.

Cvjetovi noćurka, otvaraju se u svega par minuta, predvečer. Tada ispuštaju intenzivan miris kako bi privukli svoje najvažnije oprašivače, noćne leptire, osobito one s dugim rilcem, iz porodice ljiljaka (Sphingidae) koji mogu doprijeti do nektara skrivenog duboko u cvijetu. Noćurak ne otvara svoje cvjetove tek tako, evoluirao je zajedno s noćnim oprašivačima. Dok sišu nektar na njihovo se tijelo zalijepi pelud koju zatim prenose s cvijeta na cvijet. Tako omogućuje oplodnju i stvaranje sjemena.

Noćni leptir oprašuje biljke koje pčele danju ne mogu ili ne stignu oprašiti te održavaju genetsku raznolikost biljaka prenoseći pelud između različitih populacija. Iako rade u tišini i u mraku, nezamjenjivi su. Stoga, noćurak, dok većina vrta utihne, tek započinje svoj dan. Procvjeta u svoje vrijeme.

Odmalena učimo djecu kada bi trebala prohodati, progovoriti, čitati i završiti školu. Kasnije mjerimo kada bi trebalo naći posao, osnovati obitelj, kupiti stan ili ostvariti karijeru. Kao da postoji jedan univerzalni kalendar po kojem svi moramo živjeti. I onda kada netko zakasni prema tuđim očekivanjima počinjemo govoriti da je propustio svoju priliku.

Da se priroda može nasmijati, vjerojatno bi se tome nasmijala. Jer u njoj ne postoji ni rano ni kasno. U njoj postoji samo pravo vrijeme.

Suncokret nije uspješniji zato jer cvjeta po danu, lavanda nije vrijednija zato što miriše cijelo ljeto, pa ni noćurak nije manje važan zašto što svoju ljepotu čuva za sumrak. Svaki od njih ima svoju ulogu. Svaki od njih ima bića koja ovise upravo o njemu.

Noćni leptir ne bi pronašao hranu da noćurak odluči biti poput svih ostalih. I u tome vidim njegovu najveću poruku. Svijet ne funkcionira zato što smo svi isti, već zato što svatko od nas donosi nešto u svoje vrijeme i na svoj način.

Promatrajući fotografiju noćurka poželjela sam ponovno napraviti ono što sam nekada davno činila gotovo svake večeri. Smišljala priče svojem sinu. Zamišljam da je jednom davno Mjesec svake noći tiho promatrao Zemlju. Danju su se svi divili Suncu. Ruže su otvarale svoje latice, suncokreti ga slijedili od izlaska do zalaska, a tratinčice mu se osmjehivale čim bi se pojavile prve zrake svjetlosti. A kad bi na nebo stigao Mjesec, vrt bi utihnuo. Cvjetovi bi zatvorili svoje latice, ptice ušutjele, a Mjesec ostao sam.

Vidjela je to Priroda. Nije mogla promijeniti ni Sunce ni Mjesec. Nije željela da jedan bude važniji od drugoga pa je stvorila cvijet koji neće živjeti po pravilima dana. Rekla mu je: “Ti nećeš cvjetati kada cvjetaju svi ostali. Čekat ćeš da se svijet umiri. Tvoje će se latice otvoriti tek kada Mjesec izađe na nebo, kako nijedna njegova noć više ne bude usamljena.” Od tada, svake ljetne večeri kada posljednje zrake Sunca nestanu iza horizonta, noćurak polako otvara svoje cvjetove jer je stiglo njegovo vrijeme.

Znam da je to samo bajka. Ali priroda doista nije pogriješila kada je svakom cvijetu dala njegovo vrijeme. Pogriješimo jedino mi kada povjerujemo da svi moramo cvjetati istog dana. Zato ako vam se ponekad čini da kasnite za drugima, sjetite se noćurka. Dok većina svijeta spava, on Tek otvara svoje latice.

Priroda nas najbolje uči da vrijednost ne određuje trenutak u kojem procvjetamo, nego ono što svojim cvatom darujemo svijetu.