DANAS SVE VRVI DIVLJIM SVINJAMA Nekada je Draga bila veliki izvor hrane, kanfanarski dio je hranio friškim kapuzom sve turiste tadašnje rovinjske firme Jadran-turist

Nisam mogao odoljeti: čim sam dobio staru sliku Drage rekao sam da moram to objaviti. To je pejzaž koji se nudio mojoj mami (rođena je 1934. godine) kada je za vrijeme rata odlazila pješke iz Rovinja priko Drage do sela Knapići, nedaleko Selina.

Baka je poznavala sve puteljke, skrenule bi negdje ispod Rovinjskog sela, stigle bi do vrha Drage spuštale bi se i onda dizale prema Juralu i potom dalje pored poznatih sela, Mrgani, Selina i na kraju, petsto ili šesto metara od glavne ceste, do Knapiće, selo prabake i sigurni izvor hrane.

Kada je stric Bruno stigao prvi put u Rovinj iz daleke Australije, da vidi sestru i mamu, zamolio me da ga odvedem u Selinu i Knapiće gdje je provodio ljetne školske dopuste. Dok sam vozio cestom pored Lima primjetio sam da je stric bio zbunjen.

Nekad nije bilo šume

Pitao sam ga što ga muči, a on: „Ma gdje smo, di je Draga?“

Odgovorio sam mu da smo se upravo spuštali na Lim da bi se onda digli do Krunčića i Svetog Lovreća. A on: „Kad sam odlazio pješke sa mamom sve je bilo otvoreno i sjećam se da je vrvjelo od stada ovaca. Nije bilo šume“.

Ja sam o toj slici čuo kroz priče bake, mame i strica, nisam odrastao u tom pejzažu. No, mogu pouzdano svjedočiti da sam, kada je 1969. godine otac kupio prvi auto i kad smo počeli redovito, dva puta godišnje, odlaziti u Trst na kupovinu garderobe, dok smo vozili od Lima uzbrdo prema Krunčiće, oslanjao glavu na staklo i promatrao ljepotu Limskog kanala.

Sve je bilo otvoreno prema moru, dizali smo se i Lim se povećavao i širio u daljine, sve do zadnjeg zavoja, pri skretanju za Vrsar i onda bi more nestao sve do „slovenskog primorja“. Hoću reći da su vidici bili čisti, da se cesta dizala slijedeći tok velikog kanala ili zaljeva i ta me scena fascinirala. Boška je pokrila tu ljepotu, danas voziš i ne vidiš. Prijatelj koji mi je poslao sliku dodao je da si u toj kraškoj širini i tišini mogao pratiti zeca od Dvigrada do vrha Drage.

Postupak čitanja teritorija podrazumijeva i vremenska usporedba vidika, bez toga ne ide. Kad bi stali na današnje vrijeme slabo bi čitali poruke koje stižu iz daljine, nisu u pitanju zvijezde već ljudski mozak koji
slabo trpi brzinu svjetla. Vidici moje rodbine udaljeni su od mene tek 60-70 godina, to je veliko ništa, a ipak, čovjek se teško snalazi.

Draga kao izvor hrane

Nekada je Draga bila veliki izvor hrane, kanfanarski dio je hranio friškim kapuzom sve turiste tadašnje rovinjske firme Jadran-turist. Danas su prestali obrađivati duboku i bogatu zemlju jer vala vrvi od divljih svinja koji sve pojedu.

Mislim da bi divlje svinje teško opstale u toj kraškoj pustinji. Puteljci kojima se baka kretala danas su pokriveni gustom šumom. Zanimljivo, dok smo daleko dogurali s razvojem tehnologije, s digitalizacijom, na veliko smo nazadovali u odnosu sa prirodom. Ne proizvodimo hranu već tek kupujemo.

Otišao sam sa Giannijem snimiti vizuru Dvigrada, spustili smo se jako nisko od Kanfanara i tek nam se na kraju nizbrdice prikazala dvigradska kula. Dan sunčan i čist a uz cestu do Dvigrada cijela kolona automobila stranih registracija. Turisti dolaze vidjeti čudo grada iz davnine. Dižući se prema Mrgane teško smo našli sitni kutak da bi obavili snimak Dvigrada s druge strane.

Dobio sam i sliku Lima s početka dvadesetog stoljeća, jednako iznenađenje, jednak osjećaj nedostupnosti prema pejzažu koji je nestao. Vjerujem da će se mnogi sjetiti vikinškog naselja koji je izgrađen na dnu Lima radi snimanja filma Dugi brodovi. I to je bio dio doživljaja uskog grla između mora i kontinenta.

Kad sam već kod starih fotografija ponudit ću zanimljivu sliku iz dvadesetih godina prošlog stoljeća koja se nudila rijetkim automobilistima koji su kružili Istrom za vrijeme Italije. Talijanski Touring club italiano nudio je tadašnjim vozačima pejzaž oko Livade podno Motovuna, prijestolnica istarskog tartufa, koja se tada predstavljala kao središte šume sv. Marka ili današnje Motovunske šume.

Obrađene površine koje su se dizale sustavom suhozida do vrha brda graničile su sa gustom šumom. Cijeli je istarski pejzaž kao na dlanu: šuma, oranice, vinogradi...

Crno bijele slike pripadaju kolektivnoj memoriji, dio su dokumentacije, prikazuju nam kako smo bili Mate Balota može poslužiti kao posrednik: jednako je blizak nama i njima (mislim na ponuđene slike) pa, da ne budem dosadan, iznova ću ponuditi djelić njegovog opisa istarskih gospodarskih prilika kroz dugi hod stoljeća:

„ U čestim pustošenjima Istre u prošlosti morao je, osim kuge i rata, imati udjela i treći litanijski motiv: glad. Matija Vlačić nije uzalud religiozna učenja pripisivao materijalnim prirodnim faktorima, zemljištu, prometnim mogućnostima, klimi, općim uvjetima gospodarskog života. Sigurno je Vlačić bio prvi i originalan, kad je materijalne prilike Istre i uslijed toga hranu Istrana (suha hrana: kruh, suhe smokve, sir) uspoređivao s Palestinom i hranom Palestinaca u doba postanka biblije. Nesumnjivo je klima uvjetovala kroz hiljade godina prvenstveno stočarski karakter istarskog gospodarstva, u kome je ovčarstvo bila bitna podloga egzistencije i organizacije rada i života...“

Sad je slika Dvigrada na dnu Drage razumljivija.

D