Davor Poropat: Drže turiste dva mjeseca i od toga zarađuju više nego ja od magaraca cijelu godinu

Dračevac je selo pet kilometara udaljeno od Poreča, gdje Davor Poropat, vlasnik istoimenog OPG-a, na svojoj farmi uzgaja autohtone istarske pasmine. Na svom imanju ima istarsko govedo, istarskog tovara, istarsku kozu i nešto ovaca.

- Nekoć je moje selo bilo jako veliko. Imalo je oko 600 stanovnika, a isto toliko i istarskog goveda. Ovo što sada vidite, to je jedino što je ostalo od poljoprivrede. Imam 24 boškarina. I to vam je sve ča je ostalo sa sela. Ostalo su bazeni i vile za odmor, i to vam je cijela priča. Budućnost je, izgleda, turizam, a ne poljoprivreda i uzgoj svojih, istrijanskih pasmina, rekao nam je Davor.

Ovaj osebujni poljoprivrednik, koji uz svakodnevnu brigu o životinjama na imanju radi i kao pravni referent u Gradu Poreču, objasnio nam je kako dio motivacije za uzgojem autohtonih pasmina proizlazi iz tradicije, a dio iz osobnog načina razmišljanja i odnosa prema životinjama.

Davor Poropat ima 24 boškarina

- Ja sam od malih nogu s nonom i ocem vajk bija s blagom. Moj nono je držao blago i uvijek smo imali barem šest pari grla za oranje. Ljubav i poštovanje prema životinjama prenio je na mog oca uz kojeg sam i sam učio. Životinje me jako smiruju i daju mi snagu pomoću koje mi ništa nije teško, kazao je.

Ekonomska računica uvijek mora postojati

S obzirom na to da je jako velika odgovornost brinuti se o autohtonim pasminama koje su inače i ugrožene te im lako opet može zaprijetiti izumiranje, upitali smo Davora je li financijski isplativo držati ih i koliko truda to zapravo iziskuje.

- Ekonomska računica pri uzgoju životinja mora postojati jer je njihovo održavanje jako skupo. Priprema hrane i prehrana ovih životinja predstavlja svakom uzgajivaču jako veliki trošak. Meni je važno da su moje životinje jako mirne i to drugi koji dođu osjete. Ne zanima me komercijalni uspjeh. Većina posjetitelja dolazi s djecom i ne znaju se odnositi prema životinji, dok ja nisam tako odrastao i meni je to sve prirodno. Osjećam se jako mirno uz životinje i primjećujem kako one uz mene osjete spokoj. Mir koji mi daju, vraćam im kroz naporan rad jer držati ovakve životinje iziskuje jako puno rada, oko šest-sedam sati dnevno, nastavlja on.

Koza ima, ali nema prči

Iako je istarsko govedo dugi niz godina bila najugroženija istarska pasmina, uz pomoć strategije Agencije za ruralni razvoj Istre i seoskih domaćinstava koji su ga odlučili uzgajati, situacija trenutno stagnira, a broj im se povećao. Trenutno je u Istri najugroženija koza, a nakon nje tovar. 

Krave su od 90-ih uz pomoć poticaja spašene i danas im raste brojka. Magarcima broj konstantno raste unazad pet-šest godina, dok kod koze nema nikakve ili jako male financijske isplativosti pa je zato i najugroženija.

Za svaku kozu muški rasplodni treba biti licenciran, a jarčeva je jako malo. Tako mi uzgajivači, koji imamo pet-šest jarčeva, posuđujemo one licencirane na druga gospodarstva kako bi se održao njihov broj. Imam razne vrste koza, a istarska je, kao i sve ostale, vrlo izdržljiva i nezahtjevna za držanje, a meso joj je vrlo visoke kvalitete. Ona je fizički malo veća od industrijski uzgojene pasmine, rekao nam je Davor.

Istarsko govedo dugo je bila najugroženija istarska pasmina, a sada je to istarska koza

Turizam ili poljoprivreda, i ima li što između?

U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo sve jačeg trenda agroturizma u Hrvatskoj, no, prema riječima Davora Poropata, teško je od poljoprivrednog imanja sa životinjama napraviti uspješnu turističku destinaciju.

- Većina farmi kao što je moja nisu orijentirane na turizam, a većina ovih autohtonih pasmina preživjela je zahvaljujući ekonomskoj isplativosti mesa, i tu moram pohvaliti AZRRI koja nam otkupljuje meso. Ja prodajem mušku pulad i boškarine njima i to mi donosi najveći prihod na farmi. Turistički dio je možda i dobra ideja, ali on traje samo ljeti i teško je složiti ponudu koja će privući turiste. Farme poput moje, ljudima nude isključivo doživljaj, a ja to ne naplaćujem. Koga zanima, slobodno ga pustim da razgleda životinje, kazao je.

Davor je također nadodao kako je normalno da se ljudi više bave apartmanizacijom nego uzgojem životinja jer u kraćem roku mogu zaraditi puno više novca.

- Veliki broj izgrađenih vila pretvaraju naše selo u spavaonice devet mjeseci u godini. Mladi ljudi više ne žive na selu, i normalno, ako nisi na selu, nećeš se baviti poljoprivredom. U mom selu, poljoprivredom se bavim samo ja; nema nikog drugog. Većina mladih koji imaju objekte, drže turiste po dva mjeseca i od toga zarađuju više nego ja od magaraca kroz cijelu godinu. I to vam je cijela priča o tome zašto poljoprivreda propada, objasnio nam je.

Kako nam je objasnio Poropat, turistička ponuda može biti svojevrsna podrška razvoju poljoprivrede, ako je dobro koncipirana tako da se putem nje prodaju poljoprivredni proizvodi poput ulja i domaćeg mlijeka.

- Kod nas je to organizirano tako da velike turističke tvrtke imaju godišnje tendere i traže velike količine proizvoda što im mala poljoprivredna poduzeća ne mogu ponuditi. Mi možemo kroz kućne radinosti i male agroturizme prodavati svoje proizvode, ali ne velikim turističkim kompanijama, smatra Poropat.

Najveću zaradu donosi mlijeko od magaraca, višu od prodaje mesa puladi

Ključna ekonomska korist magaraca je mlijeko, a od njega mogu više zaraditi nego od prodaje mesa puladi. U zadnjih pet-šest godina konzumacija magarećeg mlijeka postala je svojevrsni trend jer je ono jako zdravo za jačanje imuniteta i dišne puteve.

- Ne promoviram se uopće i marketing nije dio moga posla. Ne reklamiram se ni za mlijeko, već me moji stalni kupci preporučuju drugima, kaže Davor Poropat.

Ipak, poljoprivreda u Istri ima perspektivu

Iako je trenutno jedini uzgajivač životinja u svom mjestu, Davor nije obeshrabren. Po njemu, perspektiva u Istri je dobra, što se vidi kroz niz drugih uspješnih poljoprivrednih grana.

- Po meni, perspektiva poljoprivrede u Istri je dobra jer je vezana za dvije-tri stvari koje su pametno posložene. To se, prije svega, odnosi na vinarstvo. Imam susjede vinare i vidim da idu u dobrom smjeru. Kod stočarstva ne vidim neku veliku potražnju u budućnosti, ali sam siguran da će se ova grana poljoprivrede održati zajedno s autohtonim pasmina, ponajviše zahvaljujući državnim poticajima i EU fondovima, rekao nam je.

Po njemu, situacija bi bila puno povoljnija za poljoprivrednike kada bi se povećala zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju.

- Na Poreštini, a mislim da je tako i u cijeloj županiji, manjak je poljoprivrednog zemljišta koje je u državnom vlasništvu, a nekoć su bili u proizvodnji kombinata koji su kasnije prešli u vlasništvo privatnih firmi. Većina malih proizvođača, kao ja, limitirani smo veličinom zemljišta, a to je najvažniji faktor. Ako želite ovako prirodni uzgoj, onda vam treba dovoljno zemlje za uzgajati prirodnu prehranu za životinje. Autohtona pasmina mora prije svega jesti autohtonu domaću hranu. Zemljište je na prvom mjestu, a drugo je podrška i pomoć Županije pri organizaciji prodaje viška robe, ponajviše za male i nove proizvođače na tržištu koji nemaju mogućnost direktne prodaje proizvoda na svom imanju, zaključuje Poropat.