Kaštel Kožljak (tal. Cosliacco) posljednja je, najjužnija i najistočnija u nizu utvrda građenih od Krasa, na krovu Istre, do Plominskog zaljeva - mjesta gdje Učka 'predaje vlast' nizini i moru.
No, iako ga često nazivamo tek kaštelom, on je bio i znatno više od toga. Među ostacima građevine sačuvanim do danas naziru se kaštel, odnosno rezidencijalni dio utvrde, zatim podkaštel s manjim naseljem (suburbijem) te ostaci romaničke crkvice sv. Hadrijana, smještene unutar samih zidina. Posebna zanimljivost, pak, sačuvani je zatvor uz samu glavnu građevinu.
Vezu između utvrde, podnožja i crkve čine stepenice uklesane u stijenu.
Prilaz Kožljaku
Kada se Kožljaku približavate iz njegovog podnožja, gotovo da će vam sam kaštel ostati nevidljiv, krijući se iza najniže građevine, podkaštela, na čijem se ulazu, iznad niza impresivnih stepenica, nalazi kameni ulaz u zidine.
No, nije ovo mjesto do koga se lako stiže! Iako do njega vodi kolski put, kaštel smješten na visini od 184 metra nadmorske visine i zaboden u zapadne padine Učke iznad ravničarskog Čepić polja (nekada jezera), Kožljak spada među najslabije pristupačne utvrde u Istri, pa ne čudi stoga što su među njegovim najčešćim posjetiteljima planinari.
Kožljak, uostalom, i označava kozji vrh - isturenu, nepristupačnu planinsku stijenu – skrovište onome tko se iza nje smjesti i neosvojiv plijen onome tko je napadne.
Nije ovo bila nimalo nevažna stvar kroz povijest - u vrijeme podjele Istre na austrijsku i mletačku, granica je prolazila upravo kod ove utvrde.
Očuvana kuća u podnožju utvrde
Rezidencijalni dio - kaštel
Kaštel se sastojao od stambenog i gospodarskog dijela i imao je manje sajmište i prostor za trgovinu. Obrambene zidine imale su dvije polukružne kule.
Stepenice koje povezuju kaštel s podkaštelom počinju uz crkvu
Pogled na crkvu sv. Hadrijana i Čepić polje s kaštela
Utvrda s nekoliko života
Današnjim rječnikom, kaštel se nalazi iznad ceste kojom se rijetko prolazi, a koja vodi od mjesta Vozilići do Šušnjevice. No u starim vremenima, njegova je pozicija bila na vrlo važnom putu koji je povezivao Istru s Liburnijom.
Podignut je na mjestu prapovijesne histarske gradine, a prvi se put spominje u pisanim izvorima 1102. godine među kaštelima koje je grof Ulrich II. Weimar-Orlamunde darovao akvilejskoj patrijaršiji.
Na samom početku 14. stoljeća, njime su kratko vladali grofovi Gorički no, zbog dugova grofice Beatrice, darovan je grofu Hugu III. Devinskom. Najpoznatiji vlasnici su mu ipak bile obitelji Nikolić te senjski Mojsijevići, za čijeg se vremena Kožljačka gospoštija najviše raširila. Njen teritorij tada se na Učki graničio s Veprinačkom komunom, u podnožju planine dosezao je Plominsko i Boljunsko polje, a svom je sastavu obuhvaćao i sela Brdo, Grobnik, Possert, Letaj, Šušnjevicu i Novu Vas.
Obitelj Barbo, koja je posjedovala Kožljak za vrijeme kratke opsade Venecije u 16. stoljeću, u vrijeme reformacije se preobratila na protestantizam i u kaštelu primala istaknute propovjednike i pisce, sve dok ih Crkva nije protjerala i osudila na nemilost inkvizicije.
S obzirom na to da su i kožljački gospodari podupirali Uskoke, Venecija je nekoliko puta na početku 17. stoljeća pustošila posjede ove gospoštije.
Međutim, sam kaštel, iako uspješno branjen tijekom Uskočkog rata, ubrzo po njegovu završetku postao je neupotrebljiv za suvremeno ratovanje, a nije više ni za stanovanje bio idealan, pa su tadašnji vlasnici, obitelj Barbo, u čijem je posjedu bio i dvorac Possert, napustilI obje ove 'zastarjele' utvrde i podiglI novu rezidenciju – do danas očuvani barokni dvorac Belaj.
Tijekom radova, foto Općina Kršan
Obnova stepenica u kaštelu, foto Općina Kršan
Spas od urušavanja
Tisućljetni život na ovoj je građevini ostavio brojna oštećenja, a neka od njih, primijećena posljednjih godina na nekoliko mjesta na rezidencijalnom dijelu objekta, narušavaju statiku i prijete urušavanjem, rekli su nam iz Općine Kršan.
Oštećenja se, naime, nalaze u nižim zonama relativno dobro sačuvanih zidova, visokih do 20 metara, poput onih na branič-kuli, obodnom južnom te zapadnom dijelu rezidencije. Daljnje urušavanje ovih mikrozona povuklo bi za sobom i značajan dio ostatka strukture.
„ U 2022. godini započeta je prva faza konstruktivne sanacija zapadnog bedema koja uključuje sanaciju urušenih dijelova u podnožju zida, injektiranje mase zida, čišćenje dotrajalih sljubnica i zapunjavanje sljubnica mortom. U 2023. i 2024. nastavljeno je sa izvođenjem radova konstruktivne sanacije bedema, a sve prema projektu sanacije i smjernicama konzervatorskog odjela. U 2025. nastavlja se sa etapnom obnovom – IV faza – nastavak radova na južnom zidu“, objasnili su iz Općine.
Pogled kroz glavna vrata Kožljaka
Za ovu posljednju fazu, iz Ministarstvo kulture i medija odobreno je 80 tisuća eura, dok Upravni odjel za kulturu i zavičajnost Istarske županije u ovoj godini projekt sufinancira sa 6,6 tisuća eura.
Od početka projekta osigurano je preko 180 tisuća eura bespovratnih sredstava za obnovu i očuvanje zidina Kožljaka.
U prvom pisanom izvoru spominje se pod hrvatskim imenom Iosilach, Josilach ili Giosilach. Germanski naziv mu je Wachsenstein ili Vekšestan, što označava liticu pogodnu za skrivanje u bijegu, potvrđujući i slavenski naziv 'kozjeg vrha', odnosno isturene litice. Hrvatska enciklopedija navodi da se u srednjevjekovnim glagoljskim i ćirilskim dokumentima javlja i pod nazivom Kožlak, dok se na talijanskom spominje kao Cosgliacco.
Pogled s vrha utvrde
