Poznato je da su dio istarskog tla krške površine jadranske karbonatne platforme. Pored površinskog okršavanja postoji i ono podzemno iz kojeg su nastali speleološki oblici poput pećina, spilja, ponora, jama. U Istri ima oko 1300 takvih fenomena: 75% su jame, 3% ponori, a 21% spilje i pećine od kojih je sedam duže od 500 metara. U tu vrstu prirodnih ljepota svakako spadaju jame Baredine, kod Porečke Nove Vasi, i Feštinsko kraljevstvo kod Žminja. Ali ne samo one.
Premda se dužinom ne ubraja u velikih sedam, svakako među većim istarskim spiljama ističe se zanimljiva Mramornica kod Stancije Drušković, na posjedu obitelji Sterle u blizini istoimenog agriturizma, južno od Brtonigle i zapadno od Nove Vasi. Dobila je ime zbog raznih nijansi od bijelo-žućkaste do zagasito crvene boje, mramorastog sjaja siga (stalagmita, stalaktita, zavjesa) i razigranih heliktita dragocjenog dekorativna speleoinventara ove osebujne pećine. Zavjese su posebna vrsta stalaktita: oblikuju se kada kapljice vode prodiru u podzemlje i ne kapaju samo s jedne točke kao kod stalaktita, već klize po brazdama i pukotinama na stropu spilje.
Spilja je 2008. uređena i otvorena za organizirane posjete, te je zaštićena pravilima ponašanja (sige se ne smiju dodirivati). Prije uređenja, kako je ona bila poznata već u 18. stoljeću, posjetitelji su zacijelo doticali i pipkali sige, i time su prljavštinom i tankim masnim slojevima usporavali procese taloženja i posljedično izazvali njihovo tamnjenje; neke su i polomljene, vjerojatno zbog divljeg ubiranja suvenira starih speleoturista. Neki su od njih, na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, zapisivali svoj posjet grafitima (u ovom slučaju baš grafitom) na sigastim stupovima spilje. Te povremene pojave ipak nisu narušile cjelokupni dojam o spilji koja je zasigurno jedna od najatraktivnijih u Hrvatskoj.
Velika podzemna prostorija duga 93m a široka 53 metara s maštovitim kraškim kreacijama
Ulaz u Mramornicu, do kojeg se dolazi strmim kamenim stepenicama – dojam posjetitelja je da započima putovanje u središte Zemlje – nalazi se na dubini od deset metara, a staza za posjetitelje spušta se do dvadeset metara ispod zemaljske površine.
Spilja se sastoji od jedne velike gotovo ovalne prostorije duge 93 a široke 53 metra, razvedene na nekoliko razina, čime se dopire do najskrivenijih kutaka pećine. Prirodne maštovite kraške kreacije podsjećaju na tornjeve, hramske stupove, a jedna je vrlo slična klasičnoj ikonografiji Babilonske kule, dok u nekim dijelovima heliktiti raznih oblika (poput onih nalik pasjim zubima) čine pećinu izuzetno živom te sa stalagmitima visokim do 13 i širokim do 10 metara stvaraju dojam podzemne katedrale.
Kako se stvaraju stalaktiti, stalagmiti i sige
Bogatu scenografiju kraških spilja oblikuju sige, gradbene posljedice okršavanja: kapljica vode koja iz površine zemlje prodire u podzemlje do stropa spilje, bogata je mineralima (može sadržavati i više od 300 različitih minerala) i ugljičnim dioksidom, a vremenom potrebnim - viseći na stropu spilje - da bi kapljica dobila dovoljnu težinu za gravitacijski pad, dolazi do isparavanja ugljičnog dioksida pa se kalcijev (ili nekog drugog minerala) karbonat taloži i stvara vapnenački prsten. Tako, kap po kap, kalcifikacijom nastaju stalaktiti, sige koje vise sa stropa i koje su zbog prstenasta stvaranja šuplje.
Suprotno se događa kod stalagmita: u kapljici koja slobodnim padom (silom teže) sa stropa pada na tlo spilje, isparavanje i oslobađanje ugljičnog dioksida događa se kad je kap već na tlu; tada se zbiva kristalizacija (kalcifikacija) i tako opetovano, kap po kap, u dugom vremenskom razdoblju nastaju okomite formacije koje nisu šuplje, već ispunjene sige.
Kad se stalagmiti spoje sa stalaktitima nastaju sigasti stupovi, stalagmati. Heliktiti su vrsta stalaktita kod kojih se kapljica zbog kapilarnih sila (nastalih na spoju kapljevine i krutine) opire slobodnom padu (sili teži) tako da klizi po stropu spilje (ili klizi po iskošenoj stijeni, ili neravnom tlu) prije pada pa nastaju sigaste formacije razigranih oblikai uvijenih i u svim smjerovima.
Dakle, dekorativne kraške formacije (stalaktiti, stalagmiti, stalagmati, zavjese, heliktiti) nastaju jer voda u kršu, bogata ugljičnim dioksidom, otapa karbonatne stijene.
Tragovi prapovijesti
Područje Brtonigle, upravo zbog kraškog tla, bogato je jamama i spiljama koje speleološko društvo iz susjednih Buja postupno istražuje. Kako je poznato da je u nekim pećinama obitavao pračovjek, vjeruje se da je i Mramornica bila prapovijesnom čovjeku dom i zaklon u mlađe kameno (neolitiku, od oko 6.500 pr. Kr. do oko 3.500 pr. Kr.) i brončano doba (od 3.500. do 2.000. pr. Kr.). Za jednu se takvu, veliku, kružnu piramidalnu formaciju, sumnja da se radi o prapovijesnoj grobnici ili manjoj nekropoli.
Posjeta Alberta Fortisa
Sigurna je činjenica da se početkom osmog desetljeća 18. stoljeća za spilju pročulo i izvan istarskog područja. Tada je, naime, u društvu profesora Symondsa iz Cambridgea i Cirillija iz Napulja, Mramornicu posjetio talijanski prirodoslovac i putopisac Alberto Fortis, poznat po svom Putovanju po Dalmaciji (tiskano je u Veneciji 1774. nakon dvaju putovanja 1771. i 1773.).
U pismu koje je 12. lipnja 1771. uputio engleskom diplomatu u Italiji Johnu Strangeu, Fortis je zapisao kako ga Mramornica podsjeća na milansku katedralu i kako je ta spilja u Brtonigli, poput Vilenice i Postojnske jame (koje je također posjetio), čuvena po “dekoraciji stalaktitima”.
Turisti i drvene bačve vina
Mramornica bilježi do 10.000 posjetitelja godišnje. Pored turističkih posjeta, karakteristično je za ovu spilju da je u ulaznoj dvorani smješteno pet drvenih barrique bačvi u kojima sazrijeva lokalno vino. Nije riječ o atrakciji, već o korisnom činu sazrijevnja vina; naime, u Mramornici temperatura je i ljeti i zimi konstantna, 14°C, što pogoduje podrumarstvu. Spilja je poznata i po odličnoj akustici.
