Volim taj savršen grad iz ptičje perspektive u kojemu sve štima, gdje su svi djelići na svom mjestu: zidine koje su izgrađene da bi se građani zaštitili od neprijatelja, a u njima kuća do kuće, stisnute na malom prostoru slijedeći skriveni red.
Oko grada zelenilo, a u daljini masiv Učke
Pred gradom na brežuljku luka gdje brodovi uplovljavaju i isplovljavaju noseći sve što pučanstvu služi za život, na vrhu brežuljka bijela crkva s bijelim visokim zvonikom. U tom
savršenom gradu seljaci obrađuju zemlju, ribari ribare, trgovci slažu robu u izloge trgovina, iz raznih dijelova grada diže se dim dimnjaka malih i sretnih tvornica u kojima je rad (kruh) osiguran, žandari spokojno čuvaju red, u palači vlasti osviješteni i marljivi činovnici čuvaju knjigu gradskog statuta i sva pravila za sretan i uredan život.
Oko grada zelenilo polja i šuma, a u daljini masiv Učke kao zaštitnik lijepog i sretnog poluotoka. Grad iz aviona je tako savršeno prikazan da čovjek jednostavno pomisli: "Kad
takav grad jednom vidiš, ne možeš ga više zaboraviti“.
Savršena urbana struktura Rovinja jednaka je, osim sitnih detalja, one koju sam zatekao kada sam 1963. krenuo u osnovnu školu. Snimka je obavljena 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata. Grad je bio pust jer su svi stanovnici internirani u logore u Pottendorfu i Wagni u srcu tadašnjeg carstva.
Današnji Rovinj živi sličnu pustoš jer su se domoroci (ono malo njih koji su ostali) preselili u nove kvartove izvan grada u labirintu slijepih ulica i graničnih zidića između jednog i drugog vrta. Prije par dana sin me pitao što se radi na rovinjskom glavnom trgu. Rekao sam mu da mijenjaju podlogu, da skidaju asfalt i da će postaviti nešto drugo, možda kamen, možda beton, techno beton.
Kamen, beton ili asfalt?
Malo sam stao i pitao ga: „Što se tebi više sviđa, kamen, beton ili asfalt?“ Odgovorio mi je da je priklonjen asfaltu.
U biti urbane asfaltne podloge nisu raritet na europskim trgovima. Govorim o dobrom, kvalitetnom asfaltu, pristojne debljine i konzistentnosti, a ne onaj koji se posipava po cestama diljem Istre da bi se pokrpale škulje. Uslijed Giannijevog odgovora zamolio sam prijatelja u Gorici da mi pošalje par slika rovinjskog trga s početka prošlog stoljeća.
Aldo je predsjednik kulturno- umjetničke udruge Giusto Curto koja raspolaže fundusom od preko šest tisuća fotografija Rovinja od kraja devetnaestog stoljeća do prve polovice dvadesetog stoljeća, s dodatkom od stotinjak crno-bijelih razglednica Rovinja iz doba začetka turizma (negdje od 1955. do 1965.).
Dobio sam slike da bi mogao komotnije razmisliti o nastalim nedoumicama jer, bio sam uvjeren da će mi sin reći da voli kamen. Prihvaćam, nije nužno! Ako malo stanete na starim slikama rovinjskog trga popločan kamenom mogao bi vam se dogoditi isto što se dogodilo Gianniju. Da li će nova podloga sama po sebi dati posebnu boju trgu, gradit posebnu atmosferu?
Gledam taj trg s početka dvadesetog stoljeća kojeg više nema i mislim: nije nužno da čovjek današnjice, tupo i prazno, kopira povijest. Jednom napisana, stranica ostaje ista za viječnost: kopije se zajno prepoznaju, samo je jedan autor. Ako je tako onda fascinacija slike trga dolazi od gospoda i mladića koji poziraju pred kamerom ili od naroda koji je uhvaćen u pokretu.
Sadržaj trga čine ljudi
Sadržaj trga čine ljudi, a nikako kamen ili beton. Poznato je da je pejzaž mentalna konstrukcija i datost.
Koji smo mi ljudi koji se nakon sedamdeset godina odriču asfalta? Jednaki onima koji su vidljivi na slici?
Kratki primjer: nekada si bosonog i u kratkim bragešama mogao hodati i trčati ulicama, kaniželama starogradske jezgre. Glavni rovinjski trg , potez rive kojeg nazivaju Sotomuro, ulica Carera bili su dostupni tek za nedjeljne šetnje, tek ako bi te prvo mama okupala, očešljala i adekvatno obukla. Trg je davno prestao biti dnevni boravak grada, on je uključen u nekakvu turističku „movidu“ u kojoj muškarci u kupaćim gaćama ližu sladoled i hodaju bosi trgom maršala Tita i Carerom.
Čak su mačke velikog mola profinjenije u hodu i držanju (postura). Tko te više pita? Priznajem, i ja sam (ljeti i zimi) neprimjereno obućen ali, moja mama ne! Ne dolazi u obzir, za nju i njezine prijateljice grad je ostao grad. Mislim, može trg i bez kamena, može trg i sa debelim slojem prvoklasnog betona koji ne klizi nakon prve kišice.
Građani se pretvore u turiste
Uostalom dio trga je već izmjenjen popločenjem kamenom i to oko hotela Adriatic i oko popratnih ugostiteljskih objekata. Nisam primjetio neku bitnu razliku između kamenih ploča i asfalta. Gosti Rovinja dolaze iz mnogih europskih gradova ali, nekom čudnom logikom oni u Rovinju prestaju biti građani i pretvaraju se u turiste: lizat će sladoled, gutati pizze i hamburgere hodajući tepihom dnevnog boravka.
Nije isključeno da će novom podlogom Rovinj dobiti dodatnu zvjezdu na diplomi hrvatske „najdestinacije“, ali podloga sama po sebi ne može kuhinju pretvoriti u dnevni boravak.
