PRESUDA PRIJE ISTINE Od bršljana do dječaka iz doma i našoj potrebi da osudimo prije nego što razumijemo

Prije nekoliko dana zaglavila sam u jednoj od onih beskonačnih pulskih gužvi. Dovoljno je da se sunce nad Pulom sakrije ili da padne i najmanja kap kiše pa se čini da svi putevi više ne vode u Rim, nego ravno u Pulu.

Kolona stoji, nema naprijed, nema natrag. Nema sporednog puta kojim se može pobjeći ni prečaca koji drugi još nisu otkrili. U jednom trenutku postane jasno da ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti da si tu gdje jesi.

Inače se vozim u tišini. Volim taj prostor između polazaka i dolazaka, vrijeme u kojem misli stignu jedna drugu. No toga sam dana, u trenutku očaja jer se kolona nije pomicala, uključila radio. U emisiju se javila jedna slušateljica i usput spomenula bršljan. Rekla je da ga ljudi pogrešno nazivaju parazitom.

Ta jedna rečenica bila je dovoljna da zaboravim na gužvu. Počela sam razmišljati koliko često nešto ponavljamo, a da nikada nismo provjerili je li istinito. Koliko lako tuđe mišljenje pretvorimo u činjenicu i koliko je malo potrebno da nekoga ili nešto jednom označimo i da ta etiketa ostane
godinama: bršljan guši stabla, nametnik je, živi na tuđi račun.

A istina je negdje drugdje.

Bršljan, latinskog naziva Hedera helix L., zimzelena je penjačica iz porodice Araliaceae. Naziv Hedera potječe od starog indoeuropskog korijena ghed ili ghend što znači uhvatiti se, čvrsto se držati, dok grčka riječ helix znači spirala, zavoj, ili ono što se uvija, poput DNK. 

Ima vlastiti korijen u zemlji iz kojeg crpi vodu i hranjive tvari. Sitni zračni korjenčići duž njegove stabljike ne ulaze u stablo kako bi mu oduzimali hranu već se samo pričvršćuje za koru, stijenu ili zid. Stablo mu nije hranitelj, ono mu je oslonac.
Bršljanu je oslonac potreban jer se vlastita stabljika ne može sama uspravno podići dovoljno visoko pa se zato pridržava za površinu i polako penje prema svjetlosti. Ne traži tuđe korijenje, ima svoje, samo mu je potrebno nešto uz što će rasti.

To ne znači da potpuno podivljali bršljan nikada ne može predstavljati opterećenje za staro, bolesno ili oslabljeno stablo. Njegova težina i gusta masa mogu stvoriti dodatan pritisak, ali to ga ne čini parazitom. Kad se bršljan uspne prema svjetlosti i dosegne zrelost, bršljan učini nešto posebno. Cvjeta kasno dok se većina biljaka priprema za mirovanje. Njegovi sitni zelenožučkasti cvjetovi otvaraju se tijekom jeseni, upravo kada nektara gotovo više nema.

Tada bršljan postaje važan izvor hrane pčelama, bumbarima, leptirima i drugim kukcima. Njegove tamne bobice dozrijevaju tijekom zime i početkom proljeća u vrijeme kada hrane za ptice nedostaje. Gusta zimzelena masa pruža zaklon pticama, kukcima i sitnim životinjama, mjesto za gniježđenje, skrivanje i prezimljavanje.

Postojalo je čak i vjerovanje da bršljan štiti od pijanstva. Zgodna legenda, zar ne? Ali ipak se ne bih oslanjala na njezinu djelotvornost.

I tako dok sam sjedila u automobilu i razmišljala o tome kako smo jednu biljku tako lako proglasili krivom, vratila mi se slika iz djetinjstva. U vrijeme kada se u školu išlo pješice, svakog sam dana prolazila pokraj zgrade dječjeg doma. Uz cestu se protezao veliki kameni zid, a iznad njega stajala je zgrada. Uvijek sam podizala pogled prema njezinim prozorima i svaki put pomislila isto. Ondje žive djeca koja nemaju mamu i tatu. Kao mala djevojčica nisam znala ništa o socijalnim službama, obiteljskim okolnostima ni razlozima zbog kojih dijete završi u domu. Nisam znala da su neke priče puno složenije od onoga što se vidi izvana. Ali znala sam da nije pravedno i da mora biti sigurno teško.

U osnovnoj školi Viktora Cara Emina u Lovranu, koju sam pohađala, u svakom je razredu bilo po jedno dijete iz doma. I nekako su upravo ta djeca uvijek bila za nešto kriva. Ako bi nešto nestalo, razbilo se ili bi se desio neki nestašluk, pogled bi vrlo brzo završio na domskoj djeci. Kao da su zajedno sa školskom torbom donosili i nevidljivu oznaku: dijete iz doma, problematično dijete, dijete koje je sigurno nešto učinilo.

Jedan od njih bio je dječak koji je sjedio u klupi ispred mene. Jednom je prilikom, valjda već naviknut da će ionako biti kriv, preuzeo krivnju i za nas nekoliko. Mi smo šutjeli, a on se nije bunio. Ne sjećam se više koja je bila kazna, ali sjećam se svoje šutnje i grižnje savjesti koja me prati do danas. Bio je jedno od djece za koju se unaprijed vjerovalo da su problem.

Govorio je da će jednog dana po njega doći njegova mama. Koliko znam, tijekom svih osam godina osnovne škole nije došla. I iako je znao biti grub prema drugima, mene nikada nije povukao za kosu kao ostale djevojčice. Mislim da je osjećao da ga ne gledam kao “dijete iz doma” nego kao dječaka koji ima svoje ime, svoju priču i svoje mjesto u svijetu.

Tek danas shvaćam koliko je lako čovjeku zalijepiti etiketu, a koliko je teško vidjeti njegovu priču. Baš kao i kod bršljana. Tog sam dana zaglavljena u koloni na ulazu u Pulu razumjela da bršljan i taj dječak iz doma nisu u moje misli došli slučajno.

I bršljan i dječak bili su procijenjeni po onome što se vidjelo izvana prije nego što je itko pokušao razumjeti njihovu stvarnu priču. Bršljan ne treba tuđe korijenje, treba samo oslonac kako bi mogao rasti prema svjetlosti. A vjerojatno je i tom dječaku iz doma bio potreban oslonac. Ne sažaljenje, ni unaprijed pripisana krivnja, ni etiketa domskog djeteta, samo netko tko će stati uz njega prije nego što ga svi proglase krivim.

Danas ne znam gdje je dječak koji je nekoć sjedio u klupi ispred mene. Ne znam je li njegova majka ikada došla. Ne znam kakav mu je život bio nakon što smo izašli iz školskih klupa i otišli svatko svojim putem. Znam samo da je jednom preuzeo i moju krivnju. I da mu tada nisam dovoljno glasno rekla da to ne čini.

Neke krivnje iz djetinjstva prerastemo, neke tek s godinama počnemo razumijevati, a neke ostanu u nama poput zimzelenog lista čekajući trenutak kada ćemo ih napokon izgovoriti.
Gdje god bio, nadam se da je pronašao svoj oslonac i mjesto na kojem ga nitko nije unaprijed proglasio krivim. Mjesto na kojem je mogao pustiti vlastiti korijen, rasti prema svjetlosti i napokon znati da pripada.

Upravo me zato priča o bršljanu vratila njemu. Jer bršljan nas ne uči samo o biljkama. Uči nas da ono što se za nekoga drži nije nužno nametnik, da ono što traži oslonac ne živi nužno na tuđi račun i da iza onoga što smo prebrzo osudili često postoji vlastiti korijen, vlastita priča i vlastita borba za svjetlost.

Zato bismo, prije nego neku biljku proglasimo štetnom ili nekog čovjeka krivim trebali provjeriti jesmo li doista razumjeli ono o čemu donosimo presudu. Bršljan smo proglasili parazitom jer se drži za stablo. Tog dječaka krivim jer je bio dijete iz doma. U oba slučaja presudili smo prije nego što smo razumjeli. Sigurno je da ne možemo promijeniti ono što smo nekada mislili ali možemo promijeniti način na koji ćemo gledati od danas.