Puljani i cementara ne moraju biti neprijatelji, ali mora prestati zagađivati... trajno!

Još od 1925. godine cement se proizvodi na pulskom području. U međuvremenu je grad narastao do vrata same cementare. Nitko prije stotinu godina nije mogao znati koliko će se Pula proširiti niti da će se stambeni i drugi gradski sadržaji jednoga dana naći neposredno uz industrijski pogon. Ono što je nekada bilo izdvojeno industrijsko područje danas je dio urbanog prostora, okruženo kvartovima u kojima ljudi žive, rade i odgajaju djecu.

Upravo taj razvoj grada otvorio je pitanje koje se više ne može promatrati samo kroz industrijske propise i dozvole. Već godinama stanovnici Stoje, Sisplaca i okolnih kvartova upozoravaju na emisije, prašinu, buku i neugodne mirise, dok Calucem ističe da posluje u okvirima važećih propisa i prati emisije iz svojih postrojenja. No između onoga što je zakonski dopušteno i onoga što građani smatraju prihvatljivim postoji prostor o kojem se mora najozbiljnije razgovarati.

Od 27. travnja ove godine svakog dana sam isplovio sa svojom malom barkom kroz pulski zaljev. Pri povratku pogled mi je gotovo uvijek završavao na istom mjestu – na cementari.

S mora se, ovisno o vremenu, vjetru i radu postrojenja, iznad tvornice može vidjeti dim koji se polako razlijeva iznad grada. Nekada je gotovo neprimjetan, nekada vrlo jasno vidljiv, a ponekad prizor djeluje zastrašujuće. Nakon što isti prizor gledate gotovo svakoga dana, prirodno je zapitati se što se događa u postrojenju i koliko će još godina ono izgledati na isti način, te se također postavlja pitanje što sve taj dim nosi građanima Pule?

Od danas do 2030. godine, kada bi cementara trebala prijeći na plinsko postrojenje, ostaje još više od tisuću dana. To je više od tisuću dana proizvodnje, ali i više od tisuću dana tijekom kojih će stanovnici iz kvarta živjeti drastično smanjenom kvalitetom. Zato se pitanje ne bi trebalo svoditi samo na to može li se tehnološki zahvat završiti do 2030. godine, nego postoji li mogućnost da se proces ubrza.

Dim se prelijeva preko Pule

Pri tome nije problem u tome što cementara postoji. Pula je industrijski grad i industrija joj je potrebna, kao i radna mjesta, proizvodnja, investicije i gospodarska aktivnost koju takvi pogoni donose lokalnoj zajednici. Nakon desetljeća u kojima je velik dio pulske industrije nestao, bilo bi pogrešno svaku proizvodnju promatrati kao problem koji treba ukloniti iz grada.

Pitanje koje se nameće jest kakva ta industrija treba biti.

Tvornica koja postoji stotinu godina mora se prilagođavati gradu koji se oko nje promijenio. Tehnologija koja je nastajala u vremenu kada je prostor oko cementare bio bitno manje urbaniziran danas se mora promatrati u kontekstu grada kakav Pula jest. Stoja i Sisplac nisu industrijska zona bez stanovnika, nego stambeni kvartovi u neposrednoj blizini proizvodnog pogona.

Jedina značajna promjena koju kroz desetljeća vide Puležani je da su se mijenjali vlasnici, organizacijski oblici i nazivi tvornice – od Società Istriana dei Cementi i tvornice Giulio Revelante, preko Istra Cementa, do današnjeg Calucema – samo je lokacija konstantna.

Službena dokumentacija pokazuje da je i ugljena prašina bila dio proizvodnog procesa. U dokumentaciji iz 2014. godine navodi se da je 2009. u pećima utrošeno više od 24.500 tona suhog kamenog ugljena, odnosno prosječno gotovo 70 tona dnevno. Taj podatak ne govori koliko se emisija danas ispušta u zrak, ali pokazuje kakav je energent desetljećima bio dio tehnološkog procesa i iz kakve je industrijske prošlosti današnji pogon nastao.

Kada se industrijski pogon nalazi daleko od stambenih područja, emisije su prvenstveno pitanje industrijske regulacije, a kada se nalazi neposredno uz kvartove u kojima ljudi žive, pitanje postaje šire i neposrednije – kakvu kvalitetu života možemo očekivati u prostoru koji dijeli svakodnevicu s takvim pogonom?

Upravo zato pritužbe stanovnika ne treba svoditi samo na osobni osjećaj. Ljudi koji desetljećima žive uz cementaru govore o prašini, neugodnim mirisima, buci i emisijama, a Grad Pula javno je upozoravao na učestale pritužbe građana na smrad, buku i prašinu iz smjera Calucema, osobito u određenim meteorološkim uvjetima. U kolovozu 2024. nezadovoljstvo je kulminiralo prosvjedom ispred tvornice, na kojem su građani i aktivisti tražili strožu kontrolu emisija, dodatna mjerenja, izmjenu okolišne dozvole i tehnološke promjene.

U nastavku je video čitatelja od prije par dana, koji se pita zašto cemetara toliko dimi?

S druge strane, Calucem je isticao da posluje u okviru važeće okolišne dozvole i kontinuirano prati emisije iz svojih postrojenja. Taj odgovor treba uzeti u obzir, ali on ne zatvara raspravu. Poštivanje propisa predstavlja osnovni uvjet poslovanja, a ne odgovor na pitanje može li se utjecaj proizvodnje na kvalitetu života stanovnika iz najbližih kvartova dodatno smanjiti.

Prema važećoj dokumentaciji, za određene emisije postoje propisane granične vrijednosti. Za sumporov dioksid, primjerice, okolišna dozvola predviđa graničnu vrijednost emisije od 1.200 mg/Nm3. Ta brojka ne znači da tvornica svakoga dana emitira upravo toliko, nego predstavlja dopuštenu granicu. Upravo se na razlici između "dopuštenog" i "najboljeg mogućeg" nalazi važan dio javne rasprave.

Grad je 2024. posebno upozoravao na emisije sumporova dioksida te objavio podatke o pojedinim visokim izmjerenim vrijednostima na ispustima tvornice. Calucem je odgovarao vlastitim podacima i tvrdnjom da se emisije nalaze unutar zakonski dopuštenih granica. Umjesto da se rasprava trajno svodi na suprotstavljanje tih tvrdnji, puno bi korisnije bilo uspostaviti sustav mjerenja koji bi omogućio javnosti da dugoročno vidi stvarno stanje.

Pitanje kvalitete zraka dodatno je zakomplicirala priča o mjernim postajama. Grad Pula na Stoji je postavio mjernu opremu povezanu s platformom BettAir. Dobiveni podaci nisu bili dio državne mreže službenih mjernih postaja, ali ih je Grad koristio kao indikativan pokazatelj stanja zraka. U pojedinim razdobljima zabilježene su vrlo visoke kratkotrajne vrijednosti sumporova dioksida i lebdećih čestica, što je izazvalo reakcije, ali i raspravu o tome koliko su takva mjerenja usporediva sa službenima i kakav status uopće imaju.

Od kraja 2024. na Stoji se provode indikativna mjerenja Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije u različitim dijelovima godine. Rezultati nisu jednoznačni – neka mjerenja nisu pokazala prekoračenja propisanih vrijednosti za PM10, PM2,5, sumporov dioksid i sumporovodik, dok su u jednom razdoblju zabilježena prekoračenja ciljne vrijednosti za nikal.

Cementara je okružena s gradom

Zbog toga nije moguće ozbiljno tvrditi da svako mjerenje pokazuje onečišćenje, ali jednako tako nije opravdano zanemariti ranije zabilježene visoke kratkotrajne vrijednosti, višegodišnje pritužbe stanovnika i zahtjeve Grada Pule za promjenom pristupa.

Ako želimo pouzdan odgovor o kvaliteti zraka u neposrednoj blizini cementare, najrazumnije je rješenje kontinuirano i transparentno mjerenje na lokacijama gdje ljudi žive, uz javnu dostupnost podataka i jasno objašnjenje njihove metodologije.

U siječnju 2025. Grad Pula održao je sastanak s predstavnicima Calucema, mjesnih odbora Stoja i Sv. Polikarp–Sisplac, stručnjacima i predstavnicima civilnog društva. Grad je tada tražio izmjenu okolišne dozvole, trajno mjerenje kvalitete zraka, mjerenje emisija na ispustima, novu studiju utjecaja na okoliš, bolju kontrolu ispusta i zamjenu ugljena prirodnim plinom. Time je pitanje promjene tehnologije dobilo i institucionalnu težinu, jer više nije riječ samo o zahtjevu dijela građana, nego o pitanju koje je Grad Pula službeno stavio na dnevni red.

Calucem već govori o tehnološkoj promjeni i prelasku na prirodni plin, a kao mogući rokovi javno su se spominjale godine između 2027. i 2030. Takav zahvat nesumnjivo je složen i zahtjeva ozbiljna ulaganja, projektiranje, građevinske i tehnološke radove, sigurnosne sustave te potrebne dozvole. Međutim, složenost investicije sama po sebi ne daje odgovor na pitanje mora li njezina realizacija trajati do krajnjeg predviđenog roka.

Upravo bi zato Calucem, kao kompanija koja planira dugoročnu budućnost u Puli, trebao javnosti predstaviti jasniji plan - što se konkretno radi, u kojoj je fazi projekt, koji su ključni tehnički i administrativni koraci, što određuje rok realizacije i postoji li mogućnost da se prijelaz na novu tehnologiju ubrza. Takva bi transparentnost bila važnija od ponavljanja činjenice da je postojeći rad u skladu s okolišnom dozvolom.

Jer budućnost cementare nije pitanje samo tvornice. Ona je pitanje grada koji ju je tijekom stotinu godina okružio.

Kvartovi koji su najbliže cementari

Dok sam ove godine gotovo svakoga dana gledao cementaru s mora, nisam znao što se točno događa unutar njezinih postrojenja. Nisam uvijek znao je li dim tog dana veći ili manji nego prethodnog, koji su parametri emisija ni što pokazuju sva službena mjerenja. Znao sam samo da iznad tog dijela Pule vidim dim i da mi izgledao ružno, poput prljave magle koja se nadvija nad gradom.

Kada je Pula dobila cementaru, industrija je bila simbol razvoja. Danas je Pula grad turizma, stanovanja, mora, javnih prostora i snažnog interesa za kvalitetu života, ali to ne znači da u njoj više nema mjesta za proizvodnju. Industrija može i treba ostati dio gospodarske strukture grada, pod uvjetom da se razvija s prostorom u kojem posluje.

To znači da se od cementare ne traži da nestane, nego da se prilagodi vremenu u kojem se nalazi. Zato se nakon gotovo stotinu godina više ne trebamo pitati treba li cementara biti u Puli. Ona je dio njezine industrijske povijesti i, vrlo vjerojatno, njezine budućnosti. Puno je važnije kakva će ta budućnost biti i hoće li Calucem biti spreman napraviti korak više od onoga što je formalno propisano.

Ako je prelazak na prirodni plin već planiran, ako postoji projekt i ako se zna da će tehnologiju trebati mijenjati - što se čeka? Građani Pule imaju pravo pitati može li se taj rok skratiti, a Calucem ima priliku pokazati da mu je stalo do toga da bude ne samo tvornica koja posluje u Puli, nego i tvornica koja s Pulom želi dugoročno živjeti.

Cementara mora pokazati da razumije da se promijenio grad oko nje, da su se promijenili standardi i očekivanja ljudi te da budućnost industrije više ne može počivati samo na tome da je nešto dopušteno.

Jer nakon stotinu godina nije vrijeme da cementara nestane – došlo je vrijeme da se drastično promijeni i prilagodi građanima Pule.