Prevoditeljica znakovnog jezika Tatjana Vodnik: "Gluhoća nije prepreka za prijateljstvo. Budimo ljudi koji pomažu i pružaju ruku kad je potrebno"

- Danas sam obukla bijelu majicu jer nisam 'u službi'. Inače nosimo crnu majicu da bismo skrenuli svu pozornost na ruke. Čak i lak na noktima koji sada imam inače ne smijem nositi da ne skreće pažnju. Sav fokus mora biti na rukama i na prevoditelju, započinje nam priču o svom poslu Tatjana Vodnik, jedna od dvije osobe zaposlene na mjestu prevoditelja Hrvatskog znakovnog jezika i komunikacijskog posrednika za gluhe osobe u Udruzi gluhih i nagluhih Istarske županije.

- Prevoditelj mora imati dobru koncentraciju, strpljenje i sposobnost da informaciju gluhoj osobi prenese jasno i razumljivo , a da se istovremeno i drži etičkog kodeksa koji propisuje ne davanja
vlastitog savjeta ili odluke u ime osobe čije riječi prevodimo, nastavlja. 

Prevoditelji znakovnog jezika uglavnom su CODA što znači “Children of Deaf People” - djeca gluhih roditelja -  pa im je to ujedno i materinji jezik ili osobe koje su imale interes za ovaj jezik te su ga svladale na tečajevima, koje provode udruge u raznim gradovima, doznajemo od Tatjane.

Ona sama pripada prvoj grupi. Naime, s obzirom na to da joj je oboje roditelja bilo nagluho, Tatjana je znakovni jezik učila od malih nogu, da bi s vremenom postala i tumač.

-   Osoba koja čuje, sluša i tako uči govoriti. U znakovnom jeziku jezik uči se vizualno, gledanjem. Kao dijete, kada shvatiš da te roditelji ne čuju, upijaš njihove znakove i tako ih i sam učiš. Neki
roditelji imaju sreću da im djeca čuju pa imaju prednost da od drugih gluhih dobiju prije i pravu informaciju, iako smatram da je to velika odgovornost koju dijete nikad ne bi trebalo imati, veli
Tatjana.

U Udruzi gluhih i nagluhih Istarske županije sada radi već 11 godina u Udruzi, a svoje znanje Hrvatskog znakovnog jezika svakodevno upotpunjuje novim znakovima, svjesna da je ono jako korisno posebice jer je prevoditelja.

Jezici i dijalekti

Iako mnogi misle da je znakovni jezik univerzalan, jedinstvena verzija ne postoji. Čak štoviše, razlikuje se i u državama koje imaju isti službeni jezik, a poznaju i dijalektalni govor.

- Za neke riječi postoje i po tri različita znaka. Recimo, Pula se može reći na tri načina. Ovdje je prisutan i talijanski jezik i dijalekt pa nam je i lokalni znakovni jezik ponekad, pa nam je i lokalni znakovni jezik ponekad pomiješan s talijanskim znakom, veli Tatjana, a dodaje i da ponekad doseljenici iz nekadašnjih republika bivše Jugoslavije koje su se doselili ovdje pokazuju neke nove znakove, no sugovornici se međusobno po nekom nahođenju u pravilu sporazumiju i kada se susretnu s novim izrazom.

-  - Osposobljavanje za prevoditelje nije formalizirano i nema standardizirani rječnik pa se educiramo svakako. Snalazimo se na razne načine, pitamo starije generacije kako su oni koristili
znak za neku stvar ili prateći prevoditelje, primjerice s Dnevnika, a u kontaktu smo i s ostalim prevoditeljima, iako nedovoljno, rekla bih, kaže nam Tatjana, otkrivajući da i u znakovnim jeziku
postoje velike regionalne razlike.

-  Mlađa populacija je snalažljivija, kaže nam Tatjana, a i tehnologija je danas napredovala, pa se oni snalaze putem Googlea i veće su šanse da će se lakše snaći u novom okruženju i drugoj
zemlji nego starija populacija. Srećom, danas postoje i ostali oblici komunikacije, poput video poziva i automatske transkripcije govora, što je za mlađu populaciju super. Ali, pomoć su i daktilografija, tu spadaju i pisanje pod dlanu i na papiru, objašnjava Vodnik i dodaje: "Jako je bitno isto kad razgovaramo s gluhom osobom prije nego krene razgovor da je pitamo koji je vid komunikacije za njega najbolji i najrazumljiviji."

Zakon olakšava, ali problemi ostaju 

Status tumača znakovnog jezika donekle je unatrag nekoliko godina donošenjem Zakona o osobnoj asistenciji, koji sada komunikacijskim posrednicima osigurava zaposlenje i prava koja s njime dolaze. Nažalost, mali broj tumača i velike potrebe i dalje predstavljaju problem, a praćenje učenika u svladavanju školskih programa još uvijek je razapet ograničenjima.

-  Radila sam kao asistent učeniku matematičke gimnazije i jako je zahtjevno jer program vrlo opsežan. Znate da kada se u školi susretnete sa s novim predmetima koliko vam vremena treba da  sve upijete, a ako ne upijete, radit ćete još nekoliko sati kod kuće. I za učenika i za posrednika koji ga prati sve je to i koncentracijski naporno,a  naporno je i za prevođenje, morate biti fokusirani, nema skretanja pogleda.. To onda postaje jako teško jer je program opsežan, mora se brzo odraditi, a ponekad se učenik susreće s dotad nepoznatim pojmovima, koji zahtijevaju detaljno objašnjenje. Tada se događa da nastavnik već odlazi dalje s gradivom, a mi smo još uvijek na tumačenju tog pojma. Učeniku je jako teško pratiti nastavu u takvim okolnostima po 45 minuta u komadu. Nekada je jako, jako teško, ali s druge strane je dobro da su uključeni u redovni program u kome dobivaju nešto više, veli Vodnik.

 Osim praćenja učenika, sasvim očekivano, tumači poput Tatjane sudjeluju u životu gluhih osoba u najrazličitijim situacijama, prateći ih kada im je potrebno prevođenje. Nažalost, veli, ograničenja su velika jer svaka osoba ima pravo na 40 sati pomoći mjesečno, a to nije lako organizirati. Osim toga, ponekad je pomoć potrebna iznenada, što nije uvijek moguće. Zbog ovoga bi, veli, bilo jako važno da neke ustanove, poput bolnica, educiraju dio osoblja kako bi gluhe i nagluhe osobe mogle bez prepreka komunicirati s njima, a da pritom ne moraju sa sobom imati prevoditelja.

Cilj Udruge za koju Tatjana stoga je da informacije gluhim osobama uvijek budu dostupne na njihovom jeziku, upravo kao što su dostupne čujućim osobama jer je to, kaže Vodnik, njihovo pravo, a ne opcija.

- Po hrvatskom zakonu gluhe i nagluhe osobe mogu komunicirati na način koji oni izaberu. Zbog toga bi institucije trebale isto osigurati prevoditelje jer je prevođenje potrebno, recimo, ako 
čovjek leži u bolnici, mora otići u policiju , na sud ili Centar za socijalnu skrb. U takvim institucijama nema zaposlenih prevoditelja, a mi nemamo dovoljno sati na raspolaganju. Osim toga, prema zakonu o medijskoj pristupačnosti, gluhe i nagluhe osobe koje ne mogu neki sadržaj pročitati, morale bi ih imati prilagođene za sebe, ali sadržaj tih stranica, uključujući internetske stranice Grada Pule, nisu dostupne I ne mogu se pregledati na znakovnom jeziku, objašnjava Vodnik.

Konačno, edukacija građanstva nešto je što kaska, a što bi svakako doprinijelo boljem razumijevanju potreba gluhih i nagluhih, kako bi im mogli biti od koristi kada kod sebe nemaju prevoditelja.

-  Mislim da se jako malo priča o gluhoći, pa se događaju tragikomične situacije zbog neznanja. Primjerice, ako gluhu osobu otpratim na rentgen, meni će medicinski tehničari reći da sačekam u hodniku i neću moći s njom unutra. Ali onda se dogodi da napolju čujem kako je uporno prozivaju dok sjedi u kabini za presvlačenje. Dogodilo se i da konobar u kafiću, kada sam napomenula da je osoba koja sjedi sa mnom gluha, počne pričati engleski, ali i da se frizeri počnu derati ili, kada im osoba kaže da je odložila slušni aparat, odu do aparata i govore u njega.

Sve su ovo situacije zbog koji je dobro da se o gluhoći i nagluhosti više zna. Komunikaciju znakovnim jezikom, dakako, ne može svatko ponuditi ali, veli Tatjana, velika pomoć može biti i čitanje s usana.

-   To je korisno, iako se s usana u redovnom govoru zapravo može pročitati tek oko 30 posto izgovorenog teksta, ovisno o tome koliko jako govornik pomjera usnice i koliko osoba koja ga
prati ima iskustva. Ali, ako pokušavate razgovarati s osobom koja je gluha,jako je važno da gledate osobu u oči , da pokušate čim više otvarati usta i koristiti jednostavne riječi kako bi im
olakšali razumijevanje, veli Tatjana.

Učenje znakovnog jezika zbog kolega 

Neke od najljepših priča o prihvaćanju i pomoći, doznajemo od Tatjane, dolaze iz škola, poput pulske Medicinske i Gimnazije, čiji učenici su zatražili osnovno upoznavanje sa znakovnim jezikom, a jedna je članica pulske Udruge gluhih i nagluhih osoba, zaposlena u Arheološkom muzeju Istre, imala sreću da to požele i njene kolege, kako bi joj olakšali rad.

- To su neki divni, pozitivni primjeri, veli i dodaje da bi, za osnovnu komunikaciju u nekom kolektivu, uredu ili društvu, i učenje dvaput tjedno u razdoblju od tri mjeseca bilo donekle dovoljno, iako bi se na ovo znanje naknadno moralo nadovezivati novo.

- Nekada su se provodili tečajevi na kojima smo učili 300 osnovnih riječi, ali s vremenom se to promijenilo jer nije imalo puno smisla. Što vam znači da naučite kako se kaže "sok" ili "kava", ako kasnije ne znate kako neku osobu pozvati da s vama popije kavu ili sok. U posljednje vrijeme ove su se edukacije usmjerile prvenstveno na granu u kojoj osoba radi ili najčešću vrstu komunikacije pa se fokusiramo na ono što osobama koje se educiraju najpotrebnije i najkorisnije, veli Tatjana.

Konačno, Tatjanu pitamo koji je njen savjet u situacijama kada se zateknete negdje s gluhom ili nagluhom osobom i želite s njom komunicirati, a ne poznajete znakovni jezik.

-  Imajte strpljenja! Ne bježite od njih! Danas se prečesto prođe i pored osobe koja je pala, malo tko će priteći upomoć. Uvijek nekako želimo izbjeći problem iz nekog razloga jer nije naša briga. Priđite ako mislite da gluha osoba treba pomoć ili se ne snalazi negdje. Ako se teže sporazumijevate, imajte strpljenja! Koristite što jednostavnije riječi, pomognite si pisanjem poruke na mobitelu pa pokažite poruku gluhoj osobi kako biste joj pomogli. I jako važno – pitajte ih jesu li razumjeli. Ponovite ako nisu! To je za njih već topljenje leda i razlog manje za nervozu. Ne bojte se! Gluhoća nije prepreka za prijateljstvo, ne bojimo se onoga što je drukčije. Budimo ljudi koji pomažu i pružaju ruku kad god je potrebno!, veli Tatjana za kraj.