U IME ZELENE ENERGIJE Kad obnovljiva energija proizvede neobnovljivu štetu

Za pojam pranja novca sigurno ste čuli. A znate li što je greenwashing? U doslovnom prijevodu greenwashing znači „zeleno pranje“, stvaranje privida da su neki proizvod, projekt, tvrtka ili politika zeleniji nego što uistinu jesu. Kod greenwashinga ne pere se novac već ekološka šteta. Dovoljno ju je prekriti riječima zeleno, održivo i obnovljivo pa da ono što je uništeno nestane iz priče. Pri tome se ne mora izreći nijedna laž, dovoljno je odabrati pažljivi dio odabrane istine, a sve ostalo prešutjeti.

Jednog dana, vraćajući se kući, zaustavila sam automobil pokraj jednog takvog prešućenog dijela istine. Tom cestom prolazim svakodnevno. Prizor svaki put uhvatim krajičkom oka ali toga dana nisam samo produžila. Stala sam, izašla iz auta i gledala. Iza šipražja koje ih zasad još skriva od pogleda, pružali su se pravilni redovi solarnih panela. Sve izgleda tehički uredno, suvremeno i kako se danas voli reći, zeleno. Samo postoji jedan veliki problem. Na tom mjestu donedavno je bila lokva. Stajala sam pred tim prizorom i pokušavala sama sa sobom razumno raspraviti o očito nerazumnom potezu.

Mi, Homo sapiensi, razumni ljudi koji smo upravo razum uzeli kao osobinu po kojoj se razlikujemo od drugih životinja, pa shodno tome promišljamo, predviđamo posljedice i donosimo racionalne odluke.

Pa sam se pitala Što je u ovome što gledam razumno? Zatrpali smo lokvu kako bismo na njezinu mjestu postavili tehnologiju kojom navodno štitimo okoliš. Uklonili smo vodu, stanište i pojilište da bismo proizvodili energiju koju nazivamo zelenom. Da ne bude zabune, problem nije u tehnologiji, nego u cijeni koju smo prirodi odlučili naplatiti za njezino postavljanje.

Solarni paneli proizvode energiju iz obnovljivog izvora. To je istina, ali nije cijela istina. Prešućeni dio istine nalazi se ispod njih. Odnosno, nalazio se. Tu je bila lokva. Prirodni spremnik vode, pojilište, stanište, mjesto razmnožavanja i jedna od postaja na životinjskim rutama. Lokve su među najmanjim ali i najpodcjenjenijim slatkovodnim ekosustavima. U krajoliku ih još uvijek promatramo kao bezvrijedne udubine, ostatke neuređenog prostora ili zapreke koje treba srušiti, zatrpati ili dati im „namjenu“.

Apsurdno je što one namjenu već imaju. Lokva prima oborinsku vodu, privremeno ju zadržava i usporava njezino površinsko otjecanje. Ovisno o građi tla i podlozi može omogućiti i postupno procjeđivanje vode u tlo. Tijekom obilnih oborina ublažava naglo slijevanje vode, a tijekom sušnih razdoblja postaje jedna od rijetkih dostupnih mjesta za napajanje životinja.

Voda, vlažno tlo i vegetacija istovremeno sudjeluju u reguliranju lokalne mikroklime. Dio sunčeve energije troši se na isparavanje vode iz lokve i tla te na otpuštanje vode kroz listove biljaka. Taj proces nazivamo evapotranspiracijom. Budući da je za pretvaranje vode u vodenu paru potrebna toplina, ona se troši na isparavanje umjesto na zagrijavanje tla i zraka. Time voda i biljke prirodno hlade prostor. Lokva je poput klimatizacijskog uređaja, prirodni je sustav koji vodu i toplinu regulira drugačije od nasutog tla, betona, metala ili tamne tehničke plohe.

A onda je tu još i život.

U lokvi se hrane, skrivaju i razmnožavaju vodozemci, kukci i drugi beskičmenjaci. Njome se koriste ptice, mali sisavci i brojne druge životinje. Neke vrste ovise upravo o povremenim lokvama jer odsutnost riba u takvim vodama njihovim jajima i ličinkama daje veću mogućnost preživljavanja. Čak i lokva koja ljeti presuši nije mrtva lokva. Izmjena vlažne i suhe faze dio je njezinog prirodnog ciklusa. U tlu ostaju sjemenke, jajašca i razvojni oblici organizama koji čekaju sljedeću vodu. Ono što nama nekoliko mjeseci izgleda kao suha udubina za brojne je vrste prostor između dvije životne faze.

Male lokve su i stanice u krajoliku. Povezuju staništa i životinjama omogućuju kretanje od jednog izvora vode do drugoga. Uklonite li jednu, ne uklanja se nekoliko četvornih metara vode već se prekida jedna veza u čitavoj mreži veza. Zato sam na toj dionici noću uvijek usporavala. Znala sam da životinje ondje prelaze cestu u potrazi za vodom. Životinje ne poznaju prometne propise i znakove, one imaju mirise, tragove i naslijeđene rute kojima se se koristile i prije nego što smo preko njih povukli asfalt. One svoje rute pamte.

Nažalost, na toj ruti više ih ne čeka voda. Sada ondje stoje solarni paneli.

Solarni panel ima brojilo te se njegova vrijednost može izraziti u kilovatsatima, novcu i povratu investicije. Lokva brojilo nije imala. Ona je samo zadržavala oborinsku vodu, hladila prostor i omogućavala život. A ono što ne možemo pretvoriti u broj ili novac najlakše proglasimo bezvrijednim.

No zatrpavanjem lokve nismo izgubili samo vodu i stanište. Promijenili smo i način na koji ta površina prima, zadržava i otpušta toplinu.

Da objasnim jer fizika je zapravo jednostavna. Znamo da se crna majica na suncu zagrijava više od bijele. Razlog je albedo, naziv za dio sunčeva zračenja koji neka površina odbija. Svijetle površine odbijaju ga više, a tamne ga više upijaju i zato se jače zagrijavaju. Isto vrijedi i za tamne fotonaponske panele. Zapamtila sam podatak da približno petinu primljene sunčeve energije pretvaraju u električnu dok veliki dio ostatka završava kao toplina. To ne znači da će svaki solarni panel zagrijavati svoj okoliš na jednak način. Sve ovisi o tome gdje je postavljen, što se nalazi ispod njega, može li zrak cirkulirati te jesu li sačuvani tlo i vegetacija.

Panel postavljen iznad postojećeg krova može zasjeniti građevinu koja bi se ionako zagrijavala. Iznad parkirališta može stvarati hlad, a da pritom ne zauzme novu prirodnu površinu. Za solarne elektrane mogu se koristiti industrijske zone, nadstrešnice i već degradirana zemljišta.

A ovdje je od svih mogućnosti odabrana lokva.

I to u vremenu kada stručnjaci upozoravaju da svaku kap oborinske vode trebamo zadržati ondje gdje padne, a mi zatrpamo mjesto koje je to činilo prirodno i besplatno. Govorimo o prilagodbi klimatskim promjenama, a mi uklonimo vodu, vlažno tlo i vegetaciju koji su ublažavali zagrijavanje prostora.

Upozoravamo na dramatičan gubitak bioraznolikosti, a onda uništimo stanište, mjesto razmnožavanja, pojilište i jednu od postaja na životinjskoj ruti. A zatim prekrijemo sve tamnim tehničkim plohama koje upijaju sunčevo zračenje i cijeli zahvat nazovemo zelenim. U 21. stoljeću, 2026. godine umjesto da tehnologijom sačuvamo prirodu mi uklanjamo prirodu da bismo napravili mjesta tehnologiji. I to sve nazovemo ekološkom osviještenošću.

Zvuči apsurdno, znam. Znam i da lokva nije bila evidentirana kod nadležne javne ustanove pa je automatski zakonito. Ali otkad je ono što je zakonski automatski postalo i ekološki ispravno? Da, propis može odrediti što je dopušteno, no ne može ukinuti hidrološku funkciju lokve, izbrisati život koji se u njoj razvio, niti životinjama objasniti da njihovo pojilište nije bilo evidentirano u odgovarajućem registru.

Priroda ne počinje postojati tek onda kada je unesemo u evidenciju, a život ne prestaje biti bezvrijedan zato što za njega nismo otvorili odgovarajuću rubriku u registru. Kad poštivanje procedure proglasimo dokazom ekološke ispravnosti dobijemo upravo ovakve zahvate. Formalno dopuštene, tehnički uredne ali suštinski suprotne svemu što bi zelena tranzicija trebala značiti.

To nije zelena tranzicija već stari obrazac uništavanja prirode.

I da budem potpuno jasna, problem nisu solarni paneli već odluka da se njihova ekološka korist koristi kao unaprijed izdana dozvola za svaku štetu učinjenu radi njihovog postavljanja. Energija jest obnovljiva, i koliko će elektrana proizvesti struje i novca, to je sigurno izračunato.A je li itko izračunao cijenu onoga što je nestalo? Vode, vegetacije, staništa, prirodnog hlađenja i životinjske rute?

Tek kada korist prestanemo računati odvojeno od štete možemo govoriti o tranziciji koja je doista zelena. A sada si sami odgovorite, jer ja jesam ... ako prirodu morate najprije uništiti da biste investiciju nazvali zelenom, što je u njoj zapravo zeleno osim novca?