“VALJDA ĆE NETKO” Najudobnija riječ naše pasivnosti

Postoji jedno bogatstvo koje se ne može spremiti u sef, položiti na bankovni račun, ostaviti oporukomni kupiti kada nam zatreba. To bogatstvo je toliko prisutno da zaboravimo koliko je vrijedno. Ujutro otvorimo prozor i udahnemo, natočimo vodu iz špine i skuhamo kavu, operemo jabuku i damo je djetetu. Ništa posebno, obično jutro, običan život. Ne zvuči kao luksuz zar ne? Sve dok se ne pojavi razlog da o tom bogatstvu počnemo razmišljati.

Dovoljna je sumnja, jedan neobičan miris u zraku, jedna informacija o vodi i pitanje što je završilo u zemlji. I odjednom to bogatstvo o kojem jučer nismo razmišljali postane najvažnija tema dana. Tek tada shvatimo o kakvom je bogatstvu riječ.

Čist zrak, pitka voda i zdravo tlo.

Cijeli život pokušavamo imati više. Više novca, bolji posao, veću kuću, sigurniju budućnost pa radimo, gradimo, kupujemo, štedimo i ostavljamo djeci ono što smo stvorili. Možemo i izgubiti posao pa pronaći drugi, izgubiti novac pa ga ponovno zaraditi. Možemo prodati kuću i preseliti se. Čovjek može početi ispočetka s gotovo svime. Ali bez čistog zraka, pitke vode i zdravog tla sve što smo cijeli život stvarali odjednom ne vrijedi baš ništa.

Pa ipak, tek kada se pojavi sumnja da je upravo to bogatstvo ugroženo počnemo pratiti što se događa. Pročitamo članak, pogledamo snimku, poslušamo što su rekli jedni, što drugi. Kod kuće o tome razgovaramo, možda se i naljutimo, napišemo komentar te podijelimo objavu. I imamo osjećaj da smo nekako sudjelovali. A onda ostanemo na kauču. Imamo razlog, naravno. Uvijek ga imamo. Umorni smo, pada kiša, imamo djecu, netko drugi je već tamo, ne sviđa nam se organizator, ne želimo da nas netko svrsta među “njih”.

Uostalom valjda će netko reagirati. Netko, najudobnija riječ naše pasivnosti.

Netko će pitati, netko će prijaviti, netko će otići na prosvjed, netko će stati pred kamion, netko će tražiti odgovornost. A ako dovoljno ljudi istovremeno pomisli da će to učiniti netko drugi dogodi se vrlo jednostavna stvar. Ne učini nitko. Ili ostane šačica ljudi koja izgleda kao skupina “aktivista” iako postavlja pitanja koja se tiču svih nas.

Nitko se ujutro ne probudi i kaže: Danas sam odlučio ne štititi vlastiti zrak, vodu i tlo. Pasivnost ne izgleda tako. Ona izgleda kao čekanje, kao ono naše valjda će netko drugi. I upravo zato izgleda bezazleno, kao da se našim nečinjenjem ništa ne događa. Ali dok mi čekamo, svijet ne stoji. Iza otpada se okreće ozbiljan novac. Otpad je novac, njegov prijevoz je novac, njegovo zbrinjavanje je novac, spaljivanje je novac, odlaganje je novac. Dozvole, ugovori, koncesije i poslovi vrijedni milijune nisu priča o ljubavi prema okolišu. Nemojmo biti naivni. Iza otpada nisu tratinčice i ekologija, već ozbiljni poslovni interesi.

Koliko otpad može biti unosan najbolje pokazuje činjenica da je privukao i organizirani kriminal. Talijani za taj fenomen odavno imaju riječ ekomafija, a ilegalno gospodarenje otpadom jedan je od njegovih važnih dijelova. Dovoljno je otvoriti i hrvatski Kazneni zakon. Postoji cijela glava posvećena kaznenim djelima protiv okoliša. U njoj su, među ostalim, onečišćenje okoliša i ugrožavanje okoliša otpadom, a za određene oblike tih kaznenih djela predviđene su i zatvorske kazne. Dakle, zakon vrlo dobro razumije da
ugrožavanje zraka, vode i tla nije bezazlena stvar.

A kad kažemo ekomafija ne moramo zamišljati scenu iz filma o čovjeku u crnom odijelu s pištoljem ispod sakoa. To bi čak bilo lakše prepoznati, no stvarnost često izgleda puno običnije. Može imati ured, zaposlenike, kamione, knjigovođu, račune i sasvim legalno registriranu tvrtku. U lancu može biti poduzetnik koji želi jeftinije zbrinuti otpad, prijevoznik koji ga vozi, posrednik koji pronalazi kamo će s njim i netko tko na kraju svojim potpisom potvrđuje da je sve napravljeno kako treba. Kriminal ne mora izgledati kao kriminal, može izgledati kao sasvim običan posao. Zato je toliko opasan.

Talijansko iskustvo pokazuje da ekomafija nije samo priča o mafijaškim klanovima već i o
gospodarskom kriminalu, korupciji, poduzetnicima, posrednicima i ljudima unutar sustava bez kojih veliki ilegalni poslovi teško mogu dugo ostati nevidljivi.
A razmjere tog posla najbolje pokazuje novac. Legambiente, jedna od najvećih i najpoznatijih talijanskih organizacija za zaštitu okoliša koja desetljećima prati i istražuje mafiju, je vrijednost ilegalnog poslovanja povezanog s ekomafijom u Italiji za 2025. godinu procijenio na 11,5 milijardi eura, čak 2,2 milijarde više nego godinu ranije. Među poslovima koji hrane taj golemi ilegalni biznis upravo je i nezakonito gospodarenje otpadom.

Jedanaest i pol milijardi razloga da prestanemo misliti kako je otpad samo ekološko pitanje. Novac takvih razmjera ne kupuje samo kamione i prijevoz. Može kupiti šutnju, pogodovanje i pogled na drugu stranu. 

I sada se ponovno sjetimo našeg čovjeka na kauču koji misli: Valjda će netko reagirati. Oni koji na otpadu ilegalno zarađuju ne čekaju tog nekoga. Traže prilike, rupe u sustavu, slabe kontrole i načine da smanje troškove i povećaju zaradu. Poslovi se dogovaraju, kamioni voze, novac se okreće. 

Naša pasivnost ne zaustavlja ništa.

I opet dolazimo do onog našeg Valjda će netko. Da, netko bi i trebao reagirati. Zato imamo državu. Samo kad kažemo država često govorimo kao da je to netko treći, netko izvan nas i sada čekamo da se pojavi. Država smo mi građani koji su načelnicima, gradonačelnicima, županima, ministrima i institucijama privremeno dali ovlasti da vode naše zajedničke poslove i rade ono što pojedinac sam ne može.

Građanin ne može zaustaviti kamion i provjeriti što prevozi, ne može ući u tvornicu i uzeti uzorak, narediti mjerenje, pregledati dokumentaciju ili pokrenuti istragu. Za to postoje ljudi koji imaju ovlasti. Zato nije dovoljno reći: Sve je uredu. Nije dovoljno ni reći: Mjerimo. Što mjerite, što ne mjerite, mjerite li upravo ono što može biti opasno po zdravlje, koliko često, tko mjeri i tko kontrolira njega?

Budimo ozbiljni, nagledali smo se afera, pogodovanja i političkog čuvanja vlastitih pozicija da bi danas bilo dovoljno reći: Vjerujte nam. Ne ide više tako. Povjerenje se godinama trošilo i ne vraća ga funkcija nego činjenice. Zato načelnici, gradonačelnici, župani i ministri kada građani pitaju Gdje je država?, nemojte se okretati oko sebe. Niste promatrači, dobili ste ovlasti da djelujete.

Ali nakon što smo prozvali državu, red je da se ponovno vratimo sebi. Jer lako je pitati gdje su svi drugi, a malo teže pitati gdje smo mi. Zato ljude koji su ovih dana postavljali pitanja, tražili dokumente, prijavljivali nepravilnosti, dolazili na prosvjede i stajali pred kamionima treba pohvaliti. Dok je većina nas pratila što se događa preko ekrana, oni su napravili upravo ono što smo svi čekali da napravi netko. Postali su taj netko.

I upravo promjena počinje kada dovoljno ljudi prestane čekati da prvi ustane netko drugi.
I zato se na kraju vraćam onom bogatstvu s početka. Onom bogatstvu koje ne možemo spremiti u sef, položiti na račun ni kupiti kada ga izgubimo. Čistom zraku, pitkoj vodi i zdravom tlu. Za njihovu obranu ne morate biti aktivist, grliti stabla, spašavati planet ni osjećati neku veliku ljubav prema prirodi. Dovoljno je razumjeti jednu jednostavnu stvar.

Sve ono što cijeli život stvaramo možemo izgubiti i ponovno steći. Ali izgubimo li zrak koji možemo disati, vodu koju možemo piti i tlo koje nas može hraniti, više nemamo što ostaviti svojoj djeci. Vrijeme je da prestanemo govoriti Valjda će netko i počnemo pitati

Ako neću ja, tko će? Taj netko kojeg cijelo vrijeme čekamo nije netko drugi.
Taj netko smo mi.