Aldo Ivančić: Ljevica je potpuno impotentna, Thompson i Marin Miletić su preuzeli ulogu buntovnika, umjesto Che Guevare nose se majice HOS-a

Aldo Ivančić iz Loborike već je četiri desetljeća jedan od najznačajnijih glazbenika istarske i slovenske scene. Osnivač i lider ljubljanske grupe Borghesia u špici svoje karijere dosegnuo je europske vrhove. Gotovo 45 godina Aldo djeluje na više frontova: zabranjene teme, seksualni tabui, pitanja nadzora i represije za Borghesiu su stalni prostor inspiracije i trajnog interesa.

O odrastanju u Puli, o ranim ljubljanskim danima i o aktualnom stvaralaštvu razgovarali smo u baru usred industrijske zone u Kranju.

Kako si se uopće zainteresirao za glazbu. Tko te inicirao?

- Franci Blašković mi je bio idol kad sam bio klinac i dok nisam ni znao za glazbu. On je bio prijatelj mog rođaka koji mi je bio kao stariji brat. Franci nam je bio jako zanimljiv jer je dezertirao iz JNA. Kasnije sam kao novinar Istarskog borca napravio prvi ikad objavljen Francijev intervju. Blašković mi je glazbeno bio zanimljiv i prije Tingl Tangla, još u vrijeme kada je svirao u bendu Ab Ovo. Bio je to jazz rock projekt. Tada sam bio u tom filmu: John McLaughlin, Chick Corea, Stanley Clark, Miles Davis. Pula mi je sve do danas ostala u sjećanju kao laboratorij zvuka.

Koliko je to doprinijelo tvojoj glazbenoj formaciji? Što ti prvo pada na pamet kad se sjetiš Pule sedamdesetih.

- Disko Uljanik. To je bio hram. Tamo sam gledao sve što se dalo gledat u Jugi. Time, Indexe, Yu grupu, Korni grupu koja je svirala u Domu JNA, Zlatka Pejakovića. On je pjevao u Korni grupi. On je bio jugoslavenski Ian Gillan. Dado Topić, Dalibor Brun su isto pjevali u Korni grupi. To su bile pjesme koje su trajale po 16 minuta.

Pula je dakle bila progresivna?

- Apsolutno. Pula je imala tri rock diskoteke: Dom Uljanik, Circolo i Marelicu. To je bilo puno za grad od 50.000 stanovnika. Pula je bila šljakerski grad, pun vojske. Mi smo bili alternativci koji smo se skupljali kod Kluza na Korzu. Tada je Korzo bio društvena obaveza. Poslije škole i navečer se išlo svakodnevno. Bio sam šokiran kada je to kasnije nestalo, čini mi se s ratom. Kada je Korzo prestalo biti Korzo, grad je izgubio notu grada. Ja sam se već u Puli orijentirao u tom alternativnom smjeru koji nije pratio komercijalu. Bio je tu Tusta, Nevenko Petrić, Pino Ivančić koji je također, uz Francija, moj guru. Kad sam počeo ići na koncerte, on me vozio svojom Škodom. Bio je tu i Robi Koželj koji je već tada iz Indije donio sitar. Kod njega smo se na Verudi družili i svirali. To je bila neka moja glazbena osnovna škola.

Jesi li i ti putovao u to vrijeme?

- Da, 1977. sam autostopom išao u Amsterdam i Pariz. Sljedeće godine u Prag, Beč i Bratislavu. Godine 1979. sam već tri mjeseca živio u Londonu. Tamo sam radio i kupio prve bubnjeve i dofurao ih u Pulu. Ej stari, bila je to prava avantura. Cijeli film je to bio.

Ispričaj ga ukratko.

- Najprije sam dva mjeseca gledao te bubnjeve. Skupim novac, naručim taksi i onda kutija ne ide u taksi. Onda naručim kombi i odfuram bubnjeve u skvot u kojem sam ilegalno živio. Od tamo sam bubnjeve poslao u Trst i došao doma. Uvoz je u to vrijeme bio dosta kompliciran. Tada mi je stigao rođak iz Njemačke koji je imao pravo uvoza na jedan instrument. I tako sam počeo svirati.

Koji je bio prvi bend?

- Svirao sam s Maružinima. S Edijem i Vladom. Vježbali smo u kući od mog brata u Loboriki, a kasnije kod Edija doma. Nismo imali ime. Svirali smo Neil Younga, Edi se furao na Angela Branduardija. Bilo je to prije Gustapha. Onda sam otišao studirat u Ljubljanu. Najprije sam u Puli studirao Višu ekonomsku gdje sam diplomirao i onda sam se, uz par diferencijala, prebacio na sociologiju u Ljubljani. Uopće nisam kužio jezik. Apsolvirao sam sociologiju ali je nisam završio.

Možemo li pričati o tvom sudjelovanju u ljubljanskim LGBT kretanjima početkom osamdesetih?

-  Možemo. Od 1983. godine imam istog prijatelja. On je tu iz Kranja, kilometar i pol od mene. Još uvijek smo skupa. 43 godine.

Jesi li još u Puli osvijestio taj dio svoje osobnosti?

- To je išlo postupno. Kad sam 1977. bio u Amsterdamu prvi put sam vidio punkere i prvi put sam išao u seks shop (smijeh). U tom sam vrijeme bio straight edge. Nisam pušio, nisam pio, nisam se drogirao. U seks shopovima sam prelistavao gay revije. Tada sam mislio da su svi ti likovi zapravo heteroseksualci koji za novac glume da su homoseksualci. Mislio sam da su homoseksualci u stvari neki feminizirani tipovi. Onda sam počeo čitati Andre Gida, Jean Geneta, Allena Ginsberga, Williama Burroughsa,. Kada sam 1979. radio u Londonu, na pola puta između skvota i hotela u kojem sam radio bio je gay bar. Zvao se The Champion. Nedavno sam pročitao da je u taj bar dolazio Freddie Mercury te da je pjesma „We are the champions“ inspirirana tim barom. Dva mjeseca sam svaki dan dvaput prolazio pored tog bara ali nisam se usuđivao ući. Jedne večeri sam ipak ušao i moram priznati da sam bio totalno šokiran normalnošću. Mjesto je izgledalo kao svaki normalni pub. Dosadni Englezi piju pivo i slušaju Top 20. Tek sam u Ljubljani dublje ušao u taj svijet, tamo je to bilo normalno. Odmah po dolasku upoznao sam mnoge ljude u ŠKUC-u koji su bili gay.

Znači u Puli to tada nije bilo normalno?

- Pa i dan danas se u manjim sredinama na LGBT zajednicu gleda s predrasudama. Recimo, pravi primjer je ovaj riječki homofob Marin Miletić. Postoji jako bitna knjiga „Muške fantazije“ Klausa Theweleita. To je jedna od temeljnih knjiga osamdesetih godina. Autor smatra da je homofobija često posljedica latentne homoseksualnosti. Tu je zanimljiv Marin Miletić koji se cijeli život vrti oko muških ekipa - navijača, izviđača, u Saboru osniva muški košarkaški klub. Oblači se kao neki dendi. Naušnice, tetovaže, redovito ide u fitness. Pravi metroseksualac. Kad ga se malo bolje pogleda, u svom programu ima tri točke: me, myself and I. Ništa drugo.

Ajmo još malo o dolasku u Ljubljanu. Oko Borghesije okupila se jaka pulska ekipa.

- Da. Dario Seraval je iz Pule, kao i Neven Korda i Zemira Alajbegović. Okosnica benda je bila iz Pule.

U osamdesetim je ljubljanska klupska scena bila vrlo značajna. Klubovi FV i K4 bili su mjesta velikog kulturnog i društvenog utjecaja.

- Mi smo počeli u Discu Študent, pored prostora u kojem su vježbali Buldožeri i Pankrti. Poslije smo i mi uletili. Bio je to podrum u studentskom naselju. Taj je klub imao kapacitet oko 200-300 ljudi a imao je samo jedan unisex WC. Nikad nije bilo nikakvih problema. Na ulazu su bili osamnaestogodišnjaci poput Darija, Neven Korda je prodavao karte a ja sam bio DJ.

Dakle, Pula je preuzela ljubljanski underworld?

- Organizirali smo prve koncerte Laibacha i Videosexa, recimo. Mislim da sam prvi novinar koji je napravio intervju s Laibachom.

Je li već tada bilo nagovještaja da će postati svjetski poznati?

- Ne. Moje je mišljenje da je Jani Novak, koji je u biti glava Laibacha, jedan od najboljih manadžera na rock sceni u zadnjih 40 godina. Fascinantno je kakav su prepoznatljiv imidž stvorili. Milan je potpuno unikatan, ne možeš pogriješiti o kome se radi. To je san svakog frontmena. Nisam tada mislio da će postati toliko poznati. Bio je to noise-industrial band na početku dosta naslonjen na Throbbing Gristle.

Borghesia je osnovana u isto vrijeme?

- Godinu poslije Laibacha.

Bili ste dosta provokativni. Recimo pjesma „Noćne šetnje“ u kojima se homoseksualni čin odvija pored spomenika narodnom heroju.

- Provokacija je bila u srži našeg djelovanja. Bili smo potpuno beskompromisni. Provokativnost smo prihvatili kao normalnost.

Je li bilo problema s sustavom?

- Da, bio sam često na policiji. Najviše zbog plakata. Jednom sam napravio plakat s Milkom Planinc a kojem sam se poigrao s Milka čokoladom pa su me zvali na policiju. Tada se tako reagiralo. Danas je drukčije. Cenzura je puno drastičnija. Funkcionira kroz prizmu ignorance. Sustav te ne zabranjuje ali te totalno ignorira. Nema te. Rekao bi da je to odgovornost ljevice i lijevog centra.

Zašto to misliš?

- Mladi su buntovni i ako nemaš pravog idola onda oblačiš majicu HOS-a. Nema Che Guevare. Imam tezu da je jedini pravi buntovnik današnje domaće rock scene Thompson. Vozi motor bez kacige, ilegalno gradi objekte, ne plaća poreze, na crno dobiva cash. Da, osim Thompsona tu je i taj buntovnik Miletić iz Rijeke. Vozi motor, podržava huligane, stalno nešto prijeti. Pozitivnog buntovništva više nema. Rock zvijezde su završile u reality showovima kao žiri. Imaš Katarinu Peović koja prodaje povijest. To isto radi i desnica.

Pripremajući se za razgovor ponovno sam preslušao rane radove Borghesije. Recimo pjesma „Tako mladi“ potpuno je aktualna, kako u svjetlu današnje neaktivne mladeži, tako u u atmosferi ratova u Ukrajini i Iranu. Je li tvoj tekst?

- Da. Povod je bio Falklandski rat 1982. godine. Sve naše pjesme angažirane. Najtragičnije je što je fraza „Tako mladi, a tako mrtvi“ danas snažnija nego prije 45 godina. Za to je zaslužan konformizam ljevice. Ljevica je danas prilično impotentna, i u politici i u umjetnosti. To je globalni trend. Rock and rolla više nema, nema tog mobilizacijskog elementa koji bi progovorio o mladoj generaciji. Cijela tadašnja ekipa iz osamdesetih proizlazila je iz Brechta. Knjiga je oružje, uzmi je u ruke. Mi nismo imali knjigu, već smo imali muziku. Cijela povijest glazbe povezana je s buntom i protestom. Od Billie Holiday, Nine Simone, Pete Seegera, Bob Dylana, pa preko punka, novog vala... Naša ploča „ And the man created God“ je, za mene, najpolitičnija ploča 21. stoljeća. Imamo tekstove Komandanta Marcosa, Herberta Marcusea, Žižeka...

Prilikom ulaska u Kranj vidjeli smo plakat „Slovenija Slovencima“ gdje su doslovno prekrižene osobe afričkog, arapskog ili azijskog podrijetla.

- Politiku treba gledati prije Trumpa i poslije Trumpa. Često se koristi termin estradizacija politike ali s Trumpom je ta estradizacija dosegnula neslućene visine. Politika je postala reality show. Više uopće nije važno što govoriš već je intencija da si što prostiji, što vulgarniji. Stvari se ubrzano mijenjaju. U slovenskoj političkoj areni imamo Janeza Janšu kao konzervativca, Goloba liberala, ljevica gotovo da ne postoji. Padom Berlinskog zida gotovo svuda pala je i ljevica, postala je neoliberalni centar. Plakat koji ste vidjeli je djelo SNS-a koji je slovenska verzija Domovinskog Pokreta. Nisu bili u parlamentu i nadam se da neće. Zanimljivo, sin od šefa stranke je gay.

Jesi li poznavao Janšu osamdesetih godina?

- Nisam. Studirao je na istom fakultetu kao i ja samo što je on studirao općenarodnu obranu. Tada je bio orto komunist koji je htio militarizirat cijelu državu. U Savezu omladine bile su dvije struje, jedna je bila liberalna, prozapadna, druga je bila tvrda komunistička opcija u kojoj je bio Janša. On je zagovarao tvrdi komunizam u vrijeme kada se cijelo društvo liberaliziralo. Tvrdi komunisti su u svojoj osnovi fašisti.

Pratiš i hrvatsku političku scenu?

- Da, prilično. Razlika između Slovenije i Hrvatske je sljedeća. U Sloveniji od svakog mita naprave sitnicu, u Hrvatskoj od svake sitnice naprave mit. Recimo, doček rukometaša u Hrvatskoj.

Vratimo se pulskim vezama. Iznenadilo me da je na prvoj ploči Borghesije radio Miro Milanović, pulski snimatelj iz osamdesetih.

- On je prije svega bio dobar frend. Imao je jako dobar doboš i imao je četverokanalni magnetofon. Surađivali smo na početku.

Kako je došlo do suradnje s Brunettom Subiottom iz Žminja, nekadašnjim pjevačem The Spoonsa.

- Dario sa razbolio, nije se želio liječiti pa smo nakon nekog vremena odlučili angažirati drugog pjevača. Brunov glas mi se jako sviđao, nismo željeli imati kopiju Darija. Bio je potpuno drukčiji vokal,. Bruno nam je donio neku novu kvalitetu. Ta je suradnja trajala nekoliko godina.

Koncem osamdesetih i tijekom devedesetih postigli ste značajan međunarodni uspjeh. Uz Laibach bili ste najjači slovenski izvozni proizvod. Izdavali ste ploče za renomiranu izdavačku kuću Play it again Sam.

- Zapravo, veći smo uspjeh postigli vani. Na jedan koncert doma imali smo 50 diljem Europe. Sve su naše ploče izašle vani. Prva ploča „Ljubav je hladnija od smrti“ je izašla u Italiji, Jugoslaviji, Americi i u Slovačkoj. Naše ploče izlazile su u Japanu, Meksiku, Grčkoj, Belgiji. Imali smo singl tjedna u New Musical Expressu.

Na ploči Proti kapitulacije iz 2018. posvetili ste veliki hommage pjesniku Srečku Kosovelu iz Sežane. Što te privuklo njemu?

- Kad sam došao u Sloveniju izašla je knjiga „Integrali“ koja je zbirka njegovih konstruktivističkih tekstova. On je umro s 22 godine a ima opus kao da je živio osamdeset godina. „Intergrali“ su bila prva slovenska knjiga koju sam kupio. On je bezvremenski pjesnik. Recimo u pjesmi "Ljubljana spava" kaže “ sve telefonske veze su potrgane, ali ova veza je bežična“. To je napisao 1922. godine. Korištenje njegovih stihova je naš poklon slovenskoj kulturi. Kosovel inače nije popularan kod onih koje vole nacionalističku kulturu. Njegov stil je preteča cut up metode. On je to radio 40 godina prije beatnika. Ili 60 godina prije Bowiea.

Trenutno radiš na projektu u čijoj je srži istarska glazbena ljestvica. O čemu se radi?

- Proučavao sam Ivana Matetića Ronjgova. Baš prošle godine obilježeno je sto godina kako je notirao istarsku muziku. On mi je postao velika inspiracija. On je napravio istarsku ljestvicu i stvarao je po njoj. Njegova je glazba akademska a ja sam se odlučio na moj pristup. Prije toga sam napravio osnovnu priču u kojoj se sve događa u budućnosti i u kojoj je autor glazbe papagaj koja se zove Brblon. Tu je papigu stvorio biogenetski inženjer koji ju je modificirao iz različitih papiga i napravio super papigu. Taj inženjer je Mate B. koji sam živi u istarskom Draguću. Mate B. nije Mate Balota, on je Mate Bonsai, japanski migrant čiji su preci došli u Istru. Njegova papiga komunicira s umjetnom inteligencijom AI (što je istovremeno i Aldo Ivančić, smijeh) i stvara glazbu u istarskoj ljestvici. Nema akorda, doufonična je, dosta radikalna i čudna. Bila bi mi velika čast da jednu kompoziciju otpjeva Franci Blašković.

Čini se da te Istra u ovoj životnoj fazi jako zanima?

- U zadnje dvije godine jako puno čitam o Istri i saznao sam više nego 60 godina prije. Ranije me zanimao New York ili Marcel Duchamp a danas sam lud za Istrom. Recimo, volim Šikuti machine i Korada Korlevića. Oduševljava me Romualdova pećina u Limskom kanalu. Fascinantno je kako su ljudi slikali prije 30.000 godina. Ipak, Istra se snažno mijenja. Kada sam ja otišao Loborika je imala 270 ljudi, sada ima skoro tisuću.

Radiš i na projektu obrade pop pjesama.

- Već smo napravili „Da sam ja netko“ od Indexa, „Noćne šetnje“ od Borghesije, slučajno je upala i „Un anno d’amore” od Mine iz 1964. godine. To je hommage prošlosti.