Ana Brnardić: Jezero – Živi i mrtvi, ali neuhvatljivi

Piše: Sanela Pliško

Isti čovjek u životima drugih postoji drukčije. Svatko poznaje samo onu njegovu stranu koja mu je dostupna, pa nijedna predodžba ne obuhvaća cjelinu. U obitelji se to posebno osjeti. Kada se odnos s roditeljem mijenja, pomiče se i mjesto koje uz njega zauzimamo. U recentnoj hrvatskoj prozi nekoliko izrazito zanimljivih i međusobno različitih knjiga okuplja se oko bolesti i smrti očeva.

Među njima je i Jezero Ane Brnardić, knjiga o tome kako mrtvi nastavljaju postojati među živima.
Raspršuju li se u ljudima, predmetima i sjećanjima? Jesu li sjećanja materijalna ili se
tek mogu materijalizirati, recimo olovkom?

Majka nije sporedna figura u priči o očevoj bolesti i smrti. Na odnosu majke i kćeri jasno se vidi kako smrt mijenja obiteljski poredak. Ona postaje udovica, dok pripovjedačica gubi mjesto kćeri kakvo je dotad poznavala. Majčina žalost povezana je s krivnjom, a bliskost među njima nema očekivani oblik utjehe jer „Mama ne trpi zagrljaj“.

Uloge se dodatno pomiču kada pripovjedačica u majci počne vidjeti osobu kojoj je i samoj potrebna majčinska nježnost. Identitet se tako pokazuje ovisnim o obiteljskim odnosima, ali i o predmetima. Kad vlasnika više nema, njihova se funkcija mijenja, pa praktično pitanje što sačuvati, a što odbaciti postaje dio žalovanja.

Usputna rečenica dobiva težinu koju prije nije imala, a obična stvar može postati dokaz da je netko postojao. Motiv materijalnosti provlači se kroz predmete, tijelo i sjećanje, a tragovi mrtvih mijenjaju funkciju i značenje. Uz predmete, mijenja se i tijelo. Boluje, stari, želi i pamti, a u sebi nosi naslijeđeno.

Te se promjene događaju mimo volje osobe. Na njih podsjeća Tezejev brod. Ako se njegovi dijelovi postupno zamjenjuju novima, u kojem trenutku prestaje biti isti brod? U jednoj inačici te zamisli od uklonjenih se dijelova sastavlja drugi brod. Kao da Brnardić tu zamisao približava tijelu i nasljeđivanju kada piše: „Jedna mogućnost: da sam otac sada ja. Mogu to. Mogu biti on u koracima, u tome kako naginjem glavu. Ne u svemu.“

Misao da je ponekad lijepo prestati biti „Ja“, lišiti se sebe, pokazuje koliko je to „ja“ promjenjivo i kako može postati breme. Svaka nova sadašnjost mijenja i ono što mislimo o prošlosti. U knjizi jedno iskustvo priziva drugo, bez kronološkog reda i bez sigurnosti da se zapamćeno podudara s
onime što se dogodilo. Svi ti zapisi ipak pripadaju istom životnom toku.

Naslovno jezero zato me asocira na Great Link iz serije Star Trek: Deep Space Nine, golemu
tekuću zajednicu u kojoj se pojedini Mjenjolici mogu stopiti s drugima i ponovno izdvojiti. U njega se slijevaju djetinjstvo, obiteljske priče, snovi, tuđi tekstovi, mrtvi i živi.

Proza često prelazi u esej, lirski zapis ili bilješku o pročitanome, a kratke, zgusnute rečenice nižu se asocijativno, bez uredne kronologije. I pamćenje u knjizi preskače, vraća se i naknadno mijenja naglaske. Žalovanje ulazi u svakodnevicu kroz rečenice poput: „Provalija je nešto što se može voditi sa sobom u šetnju.“

Na samom kraju Jezero se vraća vremenu i čovjekovoj konačnosti. Spoznaja da ni smrt ne donosi zastoj uklapa se u predodžbu postojanja kao kontinuuma u kojem se promjena nastavlja i nakon što jedan život završi. Fragmentarna forma bilježi pojedine točke tog kretanja, a ono se nastavlja i izvan zabilježenoga. Zato je Jezero hrabra i sasvim svoja knjiga.

„Ono što posjedujemo jest vrijeme. To je, uglavnom, sve“, piše Brnardić, a nekoliko rečenica poslije ta misao postaje gotovo taktilna: „Prijeđi dlanom preko hrapave i tople teksture. To je tvoje postojanje, to vrijeme.“

Ana Brnardić: Jezero, 2026., OceanMore, 144 str.