Andrea Vidović: "Tzv. konverzivna terapija počiva na pretpostavci da je queer identitet 'devijacija' koju treba ispraviti i tu već počinje nasilje"

Andrea Vidović konceptualna je autorica plesnog performansa "Koje je boje istina?" koji će večeras u 20 sati u INK-u izvesti Mateo Babić, u produkciji Procesa, udruge za promicanje queer kulture i LGBTIQ+ prava.

Završna je to aktivnost istoimenog projekta (koji vodi Andrea), a bavi se problematikom patologiziranja seksualne orijentacije i pokušajima promjene seksualne orijentacije kroz takozvanu konverzivnu terapiju te predstavlja nužnu reakciju na duboko ukorijenjeni društveni fenomen koji još uvijek pogađa mnoge pripadnike LGBTIQ+ zajednice, osobito u zemljama gdje je spomenuta pseudoznanstvena intervencija legalna ili pak društveno tolerirana. Dovoljan razlog za razgovor s autoricom.

Možete li nam pojasniti što je to tzv. konverzivna terapija, čije posljedice po LGBTIQ+ osobe mogu biti pogubne po mentalno zdravlje i da mogu dovesti i do samoubojstva?

Tzv. konverzivna terapija zapravo nije terapija, nego sustav manipulativnih praksi kojima se pokušava promijeniti ili potisnuti nečiju seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili izražaj. Ona počiva na pretpostavci da je queer identitet "devijacija" koju treba ispraviti i tu već počinje nasilje. Iako se često odvija pod krinkom ljubavi, duhovne brige ili psihološkog savjetovanja, njezine posljedice su razorne: duboki osjećaj krivnje, sram, unutarnji rascjep između tijela i uma. Prema izvješćima ILGA-e i The Trevor Projecta, osobe koje su prošle takva iskustva imaju višestruko veću stopu depresije i suicidalnih misli. Drugim riječima, to nije terapija koja liječi, to je praksa koja ranjava jer njezina polazna točka nije ljubav, nego negacija postojanja.

Iako se tzv. konverzivne terapije u Hrvatskoj ne provode institucionalno, one, kako kažete, postoje na društvenoj i ideološkoj razini. Kako ste to pokušali prikazati u izvedbi?

U našoj sredini konverzivna praksa ne mora imati oblik tretmana, ona se zbiva svakodnevno, u jeziku, u obitelji, u crkvenim propovijedima, u školi. Ta tiha, gotovo nevidljiva prisila da se bude "normalan" zapravo je najopasnija, jer se predstavlja kao briga, a ne kao nasilje. U izvedbi smo to pokušali prikazati kroz tijelo koje je neprestano u sukobu između pokreta i ukočenosti, između želje da se izrazi i pritiska da se umiri. Svjetlo, zvuk i ritam postali su metafore društvenog pogleda: kad te pogled obasja, on te ne vidi da bi te razumio, nego da bi te prosudio. Taj mehanizam osude i potiskivanja pokušali smo rastvoriti pokretom koji traži prostor disanja, prostora istine.

Budući da je riječ o 45-minutnom plesnom performansu (nakon čega slijedi razgovor s publikom), koliko je bilo zahtjevno temu konverzivne terapije izraziti bez riječi, već kroz pokret, emociju i fizičku ekspresiju?

Izazovno, ali istodobno i oslobađajuće. Tijelo zna više nego što um dopušta. Kroz pokret možemo izraziti ono što se riječima ne može izreći bez gubitka istine. U radu s Mateom Babićem gradili smo izvedbu koja ne objašnjava, nego odražava. Pokretom se priziva osjećaj zatočenosti, ali i trenutak oslobađanja; fizička iscrpljenost postaje metafora psihičkog pritiska. U tom smislu dakle, odsustvo riječi nije ograničenje, već prostor autentičnosti. Jer istina o tijelu ne traži jezik, nego svjedoka.

Na koji način u izvedbi ispreplićete suvremeni ples, multimediju i aktivizam?

Suvremeni ples daje tijelu glas, multimedija taj glas umnožava, a aktivizam mu daje kontekst i svrhu. Zajedno stvaraju iskustvo koje nije samo estetsko, nego i političko, ali ne u smislu propagande, već kao čin otpora šutnji. Zvuk Vibora Juhasa i svjetlo Saše Stepanovića nisu tek tehnički elementi, nego emocionalni sugovornici tijela. Oni stvaraju senzornu stvarnost u kojoj publika ne može ostati izvan, nego biva uvučena u tijek promjene, aktivno sudjeluje u procesu. Umjetnost i aktivizam tu nisu odvojeni svjetovi, već dva lica iste potrebe: da se vidi i osjeti ono što društvo pokušava ne vidjeti.

Kao autorica, kakav odnos umjetničkog djela i publike promišljate ili očekujete?

Ne očekujem da publika razumije sve, ali očekujem da osjeti. Ne tražim suglasnost, nego prisutnost. Za mene je idealan odnos onaj u kojem gledatelj prestaje biti promatrač i postaje svjedok, i to nečega što se događa na pozornici, ali i unutar njega samog. Svaka izvedba je različita jer ju publika suoblikuje svojom tišinom, dahom, pogledom. Umjetnost je susret, a ne poruka: ako izađemo iz dvorane s više pitanja nego odgovora, mislim da smo dotaknuli istinu.

Koliko je ovaj projekt za vas osobno intiman? Jeste li u njemu progovorili i o vlastitim iskustvima ili promišljanjima o identitetu i slobodi?

Izrazito je intiman, iako nije za cijeli produkcijski tim autobiografski. U svakom segmentu – od ideje do realizacije – utkano je pitanje koje me osobno prati: koliko slobode smijemo dopustiti sebi, a koliko nam društvo dopušta? Kada govorimo o konverziji, govorimo zapravo o prisili da se odreknemo dijelova sebe kako bismo bili prihvaćeni. Svi smo, na neki način, barem jednom to učinili. Zar ne? Za mene je ovaj projekt put oslobađanja, i to ne samo za LGBTIQ+ zajednicu, nego i za svaku osobu koja se ikada osjećala neprihvaćenom. Istina, ako je iskrena, uvijek je intimna. A njezina boja – mijenja se sa svakim dahom slobode.