BALKANCI SU BOGATA I JEDINSTVENA CIVILIZACIJA Kapka Kassabova: "To jednostavno ne vidimo, živimo u kolektivnom sljepilu za koje je zaslužan patrijarhalni poredak koji je sada na samrti!"

Sjajna bugarska spisateljica Kapka Kassabova rođena je 1973. u Sofiji, gdje je pohađala Francuski licej. Nakon pada Berlinskog zida, njezina je obitelj emigrirala na Novi Zeland, gdje je studirala francusku, rusku i englesku književnost te počela pisati na engleskom jeziku. Već 17 godina, od 2005. godine živi u Škotskoj. 

Svjetsku pažnju i međunarodne nagrade privukla je prvima dvjema knjigama balkanske kvadrologije. Na pulskom Sajmu knjige promovira knjigu 'Granica' koja je dosad prevedena na čak 20 jezika, svježe i na hrvatskom, a o autorici i njenoj kvaliteti govori dosta činjenica da je drugi dio kvadrologije "Prema jezeru" (čiji je hrvatski prijevod u izdanju Frakture najavljen 2024.godine) proglašen najboljom prevedenom stranom knjigom u Francuskoj u 2021. godini!

Tu se Kassabova bavi Ohridskim (i Prespanskim) jezerom jer je njena baka po majci Anastasija iz Ohrida koja je bila iznimno važna osoba u njezinom djetinjstvu. Treća pak knjiga "Eliksir“, u kojoj se autorica bavi odnosom čovjeka i planine, kao i liječenjem ljudske boli, bit će premijerno objavljena iduće godine.  

Iako je na 'Doručku s autorom' rekla da se rodila kao pjesnikinja i da će umrijeti kao pjesnikinja, u središtu njenog književnog interesa su Balkan i tamošnje kulture te duboka veza čovjeka i njegove sredine.

Na pitanje Aljoše Pužara zašto se književno vratila na Balkan, Kapka (ime na hrvatskom: 'Kapljica') Kassabova odgovorila je riječima poznatog argentinskog pisca koji je za vrijeme vojne hunte bio u egzilu, i koji je na isto pitanje tada odgovorio: "Zato što su ovdje moja ljubav i moja bijes". Isto je sa mnom i Balkanom.

- Postoji taj rizik i ponekad se stječe taj dojam da pisci u egzilu romantiziraju svoju domovinu kada je gledaju kroz filter fizičke udaljenosti. Ne bih uspoređivala škotske i balkanske planine. Kada pišem, vodim se svojim nagonom lovca, mirišem priču, osjećam neispričanu priču i to je ono što me vodi u pisanju. Ja sam iskustveni pisac, a ne akademski i intelektualni pisac. Ta intelektualna dimenzija dolazi tek kasnije, ali prvo što dolazi je nešto senzorno, instinkt, veli ona.

Na pitanje smatra li se nomadom, odgovorila je da je jedno poglavlje u knjizi "Prema jezeru" posvetila posljednjim dervišima u Ohridu.

- Sufizam pretpostavlja da je čovjek uvijek na putu. Nisam sufi, ali smatram da sam stalno na putu. Nisam na putovanju kao turist nego kao hodočasnik, nastavila je.

"Na Balkanu su prvo drugi nas tiranizirali, a sad smo mi ti koji tiraniziramo druge. Živimo u kolektivnom sljepilu za koje je zaslužan patrijarhalni poredak koji nam ne dopušta da sagledamo vlastitu veličinu. Mi smo jedinstvena civilizacija i to jednostavno ne vidimo. Posjedujemo veliko kolektivno kulturno bogatstvo, unatoč svim tim ratovima i razaranjima, mi smo još uvijek 'melting pot', jedan velik kotao u kojem se događa kulturna alkemija. Trebali bismo moći gledati onkraj tih granica koje su nam u glavi, ili fizički u obliku bodljikavih žica nametnuli predstavnici tog starog patrijarhalnog poretka koji je sada na samrti. Kad govorim o veličini, ne govorim o napuhanoj veličini nacije. Mislim to na dubinski način: Balkanci su tu jedinstveni jer su unatoč svim tim nametnutim granicama, nastavili voljeti onkraj njih. Mene zanimaju nevidljivi svijet, nevidljive zajednice, nevidljivi ljudi, nevidljiva mjesta. Unatoč tome što nas mediji bombardiraju uvijek istim ljudima i uvijek istim mjestima, mene privlače nevidljiva mjesta jer se tamo skriva pravo blago, što je meni kao spisateljici izrazito važno. Sufi Rumi kaže: "Gdje postoji ruševina, postoji i nada za blagom", kaže Kassabova. 

Makedonsko izdanje "Prema jezeru" - u Hrvatskoj prijevod tek 2024.

Iako je jutros na Doručku s autorom rekla da se rodila kao pjesnikinja i da će umrijeti kao pjesnikinja, u središtu njenog književnog interesa su Balkan i tamošnje kulture te duboka veza čovjeka i njegove sredine. Govoreći o svom stvaralaštvu, kazala je da voli dobru strukturu i da je odgojena u anglosaksonskoj kulturi u kojoj djeluje od svoje 18. godine.

- Kada pišete narativnu ne-fikciju bitno je imati odgovornost prije svega prema sebi kao autoru, a onda i prema čitateljima, prema temi i prema likovima, pogotovo jer je na tim granicama u socijalizmu ubijen velik broj mladih bjegunaca. Morate biti strog istraživač. Morate poznavati građu, iako većina toga neće ući u vašu knjigu; to je onaj trenutak kada nastupa umjetnost.   

U nagrađivanoj knjizi "Prema jezeru" vratila se na izvor po ženskoj, majčinoj liniji odnosno baki, koja je potjecala iz stare ohridske obitelji.

- Hrabrost je vratiti se na izvor, pogledati svoje mrtve u oči i vidjeti odraz. To je epsko putovanje, da saznate odakle potječe ta bol. Iako ja tu pišem o jezerima, to je univerzalna tema. Kad govorim o jezerima, ja govorim o obiteljima, o tom transgeneracijskom prijenosu boli, preživljavanja, kreativnosti, ljubavi, osjećaja slobode da se konačno pređu te granice. Mislim da ta bol koju nosimo u sebi potječe iz ratova naših predaka. Neki od njih još uvijek traju. Trenutno imamo ratove koji se vode fizički, no i u sebi nosimo unutarnje ratove. l ta energija sukoba dugo opstaje, dugo živi unutar obitelji. Borila sam se cijelo vrijeme kako da to prikažem. To je jedna vrlo apsurdna granica, to je granica vode - te se zemlje; Albanija, Makedonija i Grčka, susreću na jezerima, a bol, individualna i kolektivna, rezultat je ratova na tim granicama, zaključila je Kapka Kassabova.