U subotu navačer otišli smo u Barat na 25. izdanje susreta „Zakantajmo istrijanske kante“ kojeg je 1996. pokrenuo pokojni Renato Pernić.
Izuzetno mi je drago da sam se vratio u prijestolnicu istarskih kantadura. Zaboravio sam na novinarstvo, trenutno bilježim tek emocije i priču prepuštam snimkama sina Giannija.
Podno crkvice sv. Petra u okovima skupila se manja skupina štovatelja tradicije. Baračana ima sve manje, selo je većim dijelom rasprodano, tu su i vile s bazenom Horvatinčića, kako je lik stigao u Barat samo dragi Bog zna.
Družili smo se s poznanicima, pili domaću belicu i na kraju predstave pojeli kapuz, pljukance i fuže, sala je bila dobro popunjena i svi su čekali na drugi dio koncerta, neformalni, slobodni spoj glasova i instrumenta. Pjevalo se i plesalo do kasno u noći.
Kantaduri stare, generacije prolaze...
Svi su se zaželjeli Barata, svi znaju za smotru Prikodrage no, publika koja je nazočila nije, po broju, odraz te želje. Pjevanje na tanko i debelo, zvuk miha i sopela je izuzetno osjetljiv materijal, podložan je utjecaju socijalnih i društvenih mijena, ako nestaje selo prva na udaru je nematerijalna baština.
Kantaduri stare, generacije prolaze, vidjeli smo i slušali nekoliko mladića i djevojaka ali, čini mi se da je premalo.
Općina Kanfanar koja podržava tu manifestaciju na svojim službenim stranicama kratko je zabilježila:
„Ova smotra istarskih kantadura, koja će se u subotu održati po 25. put, jedinstvena je prilika za doživjeti „pjevanje na tanko i debelo“, odnosno poslušati dvoglasje tijesnih intervala kao specifičan folklorni stil pjevanja koji je zbog svog značaja za kulturu, povijest i tradiciju Istre zaštićen u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske, a uvršten je i na UNESCO-v reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.“
Prije par dana ugostio sam u svojoj kući u Pucićima grupu kantadura, a s njima je bio i Dario Marušić. Nakon što su Marija i društvo otpjevali pjesmu Dario se uključio i otpjevao istim stilom, istom formom pjesmicu na jednom anglosaksonskom dijalektu i time dokazao da je dvoglasje europski materijal ruralne tradicije.
Tanko i na debelo be može bez zemlje
Dio smo daleko veće zajednice.
Ako čakavica odolijeva zubu vremena, muzička tradicija je ranjivija i povlači se jer nestaje, polako ali sigurno, selo i seoska kultura. U suštini nestaje jedan poseban vid rada, težački, rad vezan za zemlju, a „tanko i debelo“ ne može bez zemlje i rada na zemlji.
Čitam da dvoglasje pripada liturgiji radnog dana: pjesmom se ublažava umor, neka je vrsta socijalnog ventila poput bluesa.
Književnik iz susjedne Furlanijske pokrajine, Tito Maniacco, na kraju knjige posvećene povijesti Friulija postavlja zanimljivu tezu o odnosu između rada i jezika pa piše:
„Živimo u društvu koji sustavno i metodički likvidira rad, ne ovaj ili onaj određeni rad već rad koji je bio temelj izgradnje naše zajednice.
Furlanijski jezik je plod tog rada, pretežito poljoprivrednog, nestankom rada nestaje i jezik i pitanje je može li se održati posredstvom raznih akademija i književnih nagrada“.
Na 25. izdanju stigli su, uz domaćine, kantaduri iz Žminja, Raše, Raklja, Barbana, Cresa... Danijele Pernić nastavlja očev rad, ali priznaje da je sve teže okupiti štovaoce zavičajne tradicije.