Kultura

OVACIJE MATURANTIMA MARTI VEDE I MATIJI ŠAJATOVIĆU

BOLI GLASNA TIŠINA PULE Tko shvaća, filmom smo pljusku dobili svi mi, njihovi starci! Dakako, i gradska vlast

U nikad krcatijem kinu Vali, s mnoštvom ljudi svih generacija bilo je toliko dobrih emocija, a i suza. Dvoje kreativnih, dojmljivo zrelih i vedrih maturanata upalili su nam vremeplov te smo (ne mičući se pritom s istog mjesta) završili na projekciji u starom Kinu Zagreb (jednom od nekadašnja četiri pulska kina), nakon koje smo se poželjeli uputiti prema Marelici, Uljaniku, Circolu, kasnije Hotel Puli, Tvrđavi, Piramidi. No, nije manjkalo kritika gradske vlasti koje u filmu izriču akteri scene


 
7 min
Zoran Angeleski ⒸFOTO: Manuel Angelini

U nikad krcatijem kinu Vali, s mnoštvom ljudi svih generacija bilo je toliko dobrih emocija, a i suza. Dvoje kreativnih, dojmljivo zrelih i vedrih maturanata upalili su nam vremeplov te smo (ne mičući se pritom s istog mjesta) završili na projekciji u starom Kinu Zagreb (jednom od nekadašnja četiri pulska kina), nakon koje smo se poželjeli uputiti prema Marelici, Uljaniku, Circolu, kasnije Hotel Puli, Tvrđavi, Piramidi. No, nije manjkalo kritika gradske vlasti koje u filmu izriču akteri scene

Dirljivo, iskreno, energično, pankerski izravno, ne bez prozivki gradskih vlasti, ali i konkretnih prijedloga za pulsko političko vodstvo, pritom sve uz filmsku, zanatsku razinu, pa i zrelost koja bitno nadilazi maturantsku dob autora, uza sav objektivno uvjetovan manjak filmskog materijala za najdinamičnije razdoblje scene krajem 70-ih i tijekom 80- ih, kada je rijetko tko imao kameru, glavna su obilježja polusatnog  dokumentarnog filma "Glasna tišina moga grada" pulskih maturanata jezične gimnazije Marte Vede i Matije Šajatovića, priče o alternativnoj sceni Pule nekad i danas.

S pravom su ispraćeni dugim ovacijama.

Autori Marta Vede i Matija Šajatović

U nikad krcatijem kinu Vali, s mnoštvom ljudi svih generacija bilo je toliko dobrih emocija, pa i suza. Dvoje kreativnih, dojmljivo zrelih i vedrih maturanata upalili su nam vremeplov te smo (ne mičući se pritom s istog mjesta) završili na projekciji u starom Kinu Zagreb (jednom od nekadašnja četiri pulska kina), nakon koje smo se poželjeli uputiti prema Marelici, Uljaniku, Circolu, kasnije Hotel Puli, Tvrđavi, Piramidi...

No, nije manjkalo kritika koje na račun nedjelovanja svih dosadašnjih gradskih vlasti izriču sugovornici u filmu.

Iako pozvan od autora, projekciji se nije odazvao pulski gradonačelnik Peđa Grbin, ali jesu pročelnica za kulturu Paola Orlić i pročelnica za društvene djelatnosti i mlade Helga Može.

Polusatno filmsko putovanje iz jedne toliko žive, vedre i sadržajne scene do mrtvog grada u kojima su potrebe mladih drsko i davno preskočene, s posebno sramotnom prodajom rock kluba Uljanik, autorski tandem osigurao je mudrim izborom trojice sugovornika-aktera pulske scene, dirljivim DJ Redžom, izravnim AntiTodorom te mirnim, ali konstruktivnim Cukijem.

Matija Šajatović i Marta Vede - vole Azru, Haustor, Letu štuke, Urbana...

Pritom se čulo dosta bendova (KUD Idijota, Messerschmitta, Spoonsa, kao i arhivskih odnosno  TV snimaka (izjava Tuste, kao i dio razgovora Pište (za tada gledanu emisije Metal Mania) s Brunom Langerom iz Atomskog skloništa. 

Predstavljajući se publici, autori Marta Vede  i Matija Šajatović izrekli su stavove podrobno pojašnjene u intervju koji smo objavili uoči premijere pod naslovom "Marta Vede i Matija Šajatović: "Većina našeg razreda ne zna tko je David Bowie!".

 Vedar i kreativan duo Marta i Matija pohađaju četvrti  razred jezične gimnazije,  a prošle su godine pokrenuli inicijativu za otvaranjem rock-kluba "Marelica" koja je udarila u zid. Jedno je sigurno,  Marta će, što joj je želja u skoroj fakultetskoj budućnosti, sigurno postati odlična montažerka, a vjerojatno i redateljica.

I jedan osobni osvrt: sada se često gura, 'bodri' mlade da sami preuzmu inicijativu i riješe problem (najbolji je primjer sa studentima u Srbiji), a u Puli se oportuno poseže za kritikom 'apstraktnih' neimenovanih vlasti (iako imaju ime i stranke i njihovi i danas utjecajni čelnici).

Za to smo najveći krivci mi, njihovi starci (i mi im problem moramo riješiti danas!), koji smo prvo podržali ili kukavički prešutjeli nacionalističku kontrarevoluciju s kraja 80-ih i početkom 90-ih (kada scena i dobiva smrtni udarac), da bi u tom prijelazu sa socijalizma u rani grabežljivi kapitalizam prvom prilikom izdali svo pozitivno naslijeđe bazično radničkog i vojnog grada (kako da ostane klub Uljanik bez brodogradilišta Uljanik), u hipu postavši turistički rentijeri, prethodno pohlepno i svjesno uništili tvornice, prodajući do danas i vlastitu djedovinu.

Stvoren je tako provincijski natjecateljski duh koji je miljama daleko od urbanog digniteta. Treba se svakako, koliko to zvučalo naizgled protuslovno, kloniti i stvaranja mita o nekadašnjoj Puli, čija je mladost za krize Jugoslavije 70-ih i 80-ih iskoristila onemoćao jednopartijski um. Koji je, a to vidimo i danas, itekako preživio.

Izjave sugovornika u filmu

DJ Redžo: "Živjeli smo i muzika nam je bila sve. Kad sam radio o Piramidi bilo je oko 2000 prodanih karata. U Uljaniku isto tako, kao i u Hotel Puli. Bila su mjesta gdje je stvarno brdo ljudi bilo”

Cuki: "Izlazili smo subotom u šest u kino, do  odradili tu prvu projekciju, nakon toga bi, oko osam,  već lagano kretali prema Uljaniku, do jedanaest bi bio gotov uljanik. Nakon toga smo pješke hodočastili da li do Circola, pa onda išli pješke do Hotel Pule, nakon Hotel Pule i pješke do Piramide i onda iz Piramide u četiri ujutro pješke doma".

Todor: "Zadnja stvar u Uljaniku bila je od Doorsa, 'Riders on the Storm' i znao si da je vrijeme za ići doma... Sve je bilo šareno, jednom sam se namazao temperama da ma mama nije prepoznala u Prvomajskoj... Priča je bila da smo svi jednaki, da nema rasista, da nema nacista, da nema ubojstava, da nitko ne gleda boju kože, da nitko ne gleda da li si gej, da li si musliman, da li si išta, ono, svijet jednakih".

Cuki, Goga, Redžo, Marta, Matija, Todor - može se i moramo, i stari i mladi

DJ Redžo:" Cijela Pula je bila na jednom mjestu. Prvi festivali koji su tu počinjali, Art&Music i Monte Paradiso, cijela regija je dolazila ovdje na koncerte, a kad se scena zbiva, onda se dešavaju klubovi... A preko ljeta u svakom hotelu bila je terasa, a na svakoj terasi svirao je bend".

Cuki: "Budući da je moja sestra išla u razred s Golim jajima, ja sam nekako odrastao s punkom. Moj prvi bedž koji sam nabavio bio je bedž od The Clasha. Jedan punker je htio voziti autić u Lunaparku i onda smo se mijenjali. Ja sam njemu dao žeton za autić, on je mi dao bedž Clasha. Kažem, muzika nas je oblikovala"

Kako i šta danas?

DJ Redžo: "Za mene je nepojmljivo kako je grad mogao dozvoliti da se proda Uljanik. Gledajte, Uljanik nije samo mjesto nije diskoteka, nije klub. Uljanik je srce Pule! Tu su odrasli, tu su izlazili, tu  se upoznala većina generacije Puljana. Nisu smjeli dozvoliti da se proda, Uljanik je morao opstati. Grad Pula je mogla kupiti taj prostor i da bar jedan klub ostane u centru grada.  Ali nekome nije bilo interesu. Danas je kapitalizam i samo novac, novac, novac. Ali nije sve novac!".

Cuki: Ja se uvijek tu referiram na Kino Šišku u Ljubljani koje je meni perfektan prostor. Bio sam u tom prostoru kada je bio napušten. Očekivalo se da će otići u neke privatne ruke i da će se od toga  napraviti neki poslovni prostor. Ali je vlast u Ljubljani bila toliko inteligentna pa je taj prostor uzela i kroz europske fondove sredila. I to je danas jedan od najljepših prostora za svirke. Kad bi takav jedan prostor bio u Puli, a ima za to prostora, mislim da bi grad zaživio. I onda nas neće brinuti da li neko sluša cajke ili ne znam šta. I u moje vrijeme kad sam ja išao u Uljanik, preko puta Uljanika je bila 'Bašta JNA " (današnja terasa Doma hrvatskih branitelja op., a.) gdje su svirali izvođači narodne glazbe. Ja sam prolazio pored te terase i uopće nisam ni primijetio da oni tamo sviraju jer smo imali svoj prostor. S takvim jednim prostorom mislim da bi Pula jako puno dobila".

Todor: Nekako je sve bilo malo usporenije, prizemljenije. Nekada smo čitali, pričali o umjetnosti, o slikarstvu, znači interesiralo nas je sve.... Danas je važan samo novac. Posao, posao, posao, pare, pare, pare. Taj novac je oduzeo ljudskost.

Cuki: Ono što sam načuo, pogotovo u ovom trapu i ovim novim pravcima, dosta se koristi umjetna inteligencija. Nema više onog da sjediš u garaži s bendom i raspravljaš o tekstovima, o harmonijama, o aranžmanima. U principu sada ti sve to stroj odradi. I to je taj problem gdje svi hoće brzo, brzo, brzo i čim prije i onda su rezultati slabiji".

Todor: "Koliko puta smo svirali za pjat fažola i za dvije pive, bili u ekipi i super. Taj kapitalizam i taj novac i, kažem i vlast koja definitivno nema sluha, koju baš briga vlast, koja god da je bila do sada"... Nedavno su me nazvali iz benda Six Pack, koji su svojedobno svirali na 'Viva la Puli'. Pitaju me di se može svirati u Puli. Ja im govorim: 'Nigdje, nema, totalno smo umrli". A izvana svi imaju romantičarsku sliku Pule. Pula je sad postala kao i svi drugi gradovi". 

Cuki: Ne treba reći da je ova glazba koja se sada pušta loša. Mijenjaju se strujanja u svijetu, u glazbenom svijetu, mijenjaju se tehnologije, zahvaljujući svemu tome mlađe generacije imaju mogućnost da vide šta se zbiva u svijetu. Prije je bilo jako teško saznati šta se zbiva u Londonu. Mi smo naručivali ploče ili kazete, i onda bi išao u Trst, kupio jednu ploču onda bi prošetao po Korzu sa tom pločom i bio bi  glavni frajer. Sada je sve dostupno,  imam osjećaj da je manja zainteresiranost za glazbu kod mlađih ljudi. Danas ne postoje edukativna mjesta za mlade. Dosta je sve postalo površno, kao što je i cijeli svijet površan, tako imam neki feeling. Nitko nema više strpljenja, sve je brzo, nitko nema strpljenja preslušati album. Ja se ne sjećam kad sam čuo od mlađih ljudi da je netko sjeo i da je sad preslušao dva LP-a. Za to treba barem dva do tri sata vremena dnevno. Za to  mlađa generacija nema vremena jer su stalno u nekom muvingu, stalno ganjaju, da li ganjaju karijere.. ne znam šta".


Nastavite čitati

Pula
 

Pulski studenti s našim bivšim veleposlanikom u SAD-u i UK-u

Mnogobrojna je publika uspjela čuti naprimjer koliko je Elizabeta II. bila informirana o našoj zemlji, kako su izgledali njezini Božićni domjenci u Buckinghamskoj palači  i tko je od članova kraljevske obitelj njima prisustvovao, što povezuje slavnog britanskog arhitekta iz XVIII. st. Roberta Adamsa s Dioklecijanovom palačom u Splitu...

Pula
 

I ove godine 20 spasilaca na pulskim gradskim kupalištima

Promatračnice i spasilačke postaje opremljene su nužnom opremom za spašavanje i pružanje prve pomoći - uključujući spasilačke plutače, dalekozor, torbe prve pomoći, komunikacijsku opremu, zastave upozorenja, automatski vanjski defibrilator i dasku za imobilizaciju

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.