Proizvode istarske mljekare Latus sa Žminjštine malo tko ne zna. Iza vrhunskog sira i jogurta, ručno rađenih po starinskim receptima, stoji istinsko bogatstvo: priča o obitelji iz Gornjih Orbanići koja već četvrt stoljeća gradi jedan od najprepoznatljivijih istarskih brendova.
Nedavno je kormilo obiteljske tvrtke, sa samo 24 godine, preuzeo Erik Orbanić, mladi student agronomije.
No, u ovoj mljekari titule su u drugom planu - ovdje rade svi. Nonići su u štali, tata Sandi brine o organizaciji, mama Maja i sestre Ema i Ana su u proizvodnji, a tu je i najmlađi, 11-godišnji Luka, koji nam s ponosom odmah kaže: "I ja radim!"
Iako Luka spretno barata karijolom i vilama, a najviše voli hraniti krave, priznaje nam da mu je plan ipak malo drugačiji - on će biti nogometaš Barcelone.
Erik: Od štale s nonićem do direktorske pozicije
Za razliku od Luke, Erik nikada nije dvojio. Odrastao je uz nonića u štali, nastavio uz tatu Sandija i mamu, učeći svaki korak procesa u proizvodnji - od mlijeka do sira.
Niti jedno delo nije savršeno. Neki ganjaju karijeru vani, ali meni nikada nije bio problem ostati na selu, u proizvodnji. Ona je temelj svega. Svaki dan je drugačiji i gušt mi je gledati kako od mlijeka nastaju proizvodi.
Erik Orbanić
Administracija mu je malo dosadna, ali svjestan je da i nju mora odraditi, veli Erik, priznajući da mu je preuzimanje obiteljskog biznisa došlo sasvim prirodno.
Inače, tata Sandi prvu je proizvodnju, uz pomoć roditelja koji su imali krave, pokrenuo još 2001. godine dok se Erik još nije ni rodio. Naglašava da djecu nikada nisu prisiljavali na ostanak na selu i obiteljskoj proizvodnji.
- Pustili smo ih da sami biraju, da odaberu svoj put, jer ovo delo nije lako. Ali očito smo nešto dobro napravili kad su odlučili ostati, smije se s ponosom Sandi.
Od 8 tisuća litara mlijeka do 'Velog Jože'
- Krenuo sam pomalo s kravama i mlijekom, a onda kako smo imali viška mlijeka počeli smo proizvoditi mlijeko, jogurt, svježi sir i vrhnje. To su bili naši prvi proizvodi. U 25 godine rada imali smo svakakvih krivulja, i za gore, i za dolje, nekad nije bilo lako jer je ovo doista specifična djelatnost gdje se radi sa sirovinom koja ne može čekati.
Nekad vam fali sirovine, nekad imate viška i morate paziti jer mliječni proizvodi na traju dugo.
Tako je po malo na red došao i sir, prisjeća se naš sugovornik, dodajući da danas prerađuju oko osam tisuća mlijeka dnevno i proizvode čak 150 tona sira godišnje - od svježeg sira i mozzarelle do Velog Jože koji dugo zrije, ponosom Latusa koji je tri puta proglašen šampionom Hrvatske.
Danas mljekara Latus nudi desetak vrsta sireva, imaju 30 zaposlenih i devet prodajnih mjesta diljem Istre, uključujući i kušaonu.
Rad sa 'živom' sirovinom
- Najzahtjevnije je organizirati sirovinu. Mlijeko je 'živo', asortiman kratko traje. Treba imati dobar plan, posebno za sireve koji zriju dvije ili tri godine - moraš dobro procijeniti što će se tada tražiti, objašnjava nam mladi direktor.
U razgovoru s Erikom doznajemo da je nakon srednje škole u Pazinu upisao Agronomski fakultet kako bi dobio dodatna znanja koja će moći primjeniti u proizvodnji, isto kao i sestra Ana. Ema pak studira socijalni rad, ali obje vrijedno pomažu u proizvodnji i trgovini.
Iako se često, kada se razgovara o 'životu na selu' i 'životu od zemlje' može čuti kako je ovo težak i iscrpljujući posao koji zahtjeva brojna odricanja ova vedra obitelj - a to se iščitava iz svake njihove riječi - svoj posao očito ne doživljava kao teret već zajednički pothvat u kojem svi skupa skupa uživaju.

Erik i sestra Ema u zrionici sira
- Istina, to je delo 24/7/365, ali hvala Bogu nas je i možemo se rasporediti.
Mojima je bilo sigurno teže kad smo mi bili mali i delali su sve sami. Ja se danas lako dogovorim sa sestrama, tatom, mamom, organiziramo se i nismo zakinuti sigurno. Imamo vremena i za ferije i za druge stvari, veli nam Erik navodeći kako se uz dobar plan sve može odraditi.
Izazovi: Radna snaga i... ambalaža?
Unatoč idiličnoj obiteljskoj slici, problema ne nedostaje. Nedostatak radne snage je kroničan, a pojavljuju se i bizarni problemi tržišta. Tako, primjerice, proizvodnja vrhnja trenutno stoji jer je propao i posljednji proizvođač plastične ambalaže u Hrvatskoj.
Na upit imaju li sami dovoljno sirovine za proizvodnju Erik veli kako imaju 30-ak svojih aplskih krava, a ostalo svako jutro skupljaju kod lokalnih proizvođača, s tim da je baza mlijeka od Cerovlja prema Učki.
No, odaju kako im je u planu proširiti svoju vlastitu proizvodnju mlijeka, odnosno povećati broj krava i automatizirati proizvodnju.
"U Austriji se dive kravama, a kod nas im smrde"
Erik primjećuje da se nakon korone svijest potrošača promijenila.
Mladi danas žele znati točan put hrane, a u Latusu je taj put kratak: sve je u krugu od par stotina metara. Danas, kako veli, potrošači žele autohtono, domaće i ručno rađene proizvode i upravo su tu njihovi proizvodi profitirali.
S obiteljima kao što su Orbanići selo ostaje selo kakvog ga Istra pamti.
Naši se sugovornici slažu da je turizam donio neke benefite, ali isto tako selima oduzeo draž kakvu su nekada imali te Istra zbog toga gubi važan dio svoje autentičnosti i tradicije.
- Kada ljudi dolaze u Istru u neki hotel jasno mi je što očekuju, no kada dolaze u unutrašnjost u neku kuću na odmor žao mi je što ih ne dočekuje autohtono selo kao nekada već većinom vile s bazenima. Za to smo i sami krivi, kada idemo kroz Austriju divimo se njihovim selima i kravama na ispaši, a ovdje im krave smrde, kaže Erik.
Lekcija iz Italije i 'žbaljana' mozzarella
Na pitanje hoće li izbacivati još novih vrsta sireva i kako oni uopće nastaju Erik uz smiješak odgovara - metodom pokušaja i pogrešaka!
- Ne treba izmišljati toplu vodu jer na svijetu već postoje tolike vrste odličnih sireva. Opet, ne treba ih niti kopirati. Zna se koji tipovi sireva postoje, kako ide njihova proizvodnja i na nama je kao tehnolozima da odaberemo smjer u kojem želimo ići i razvijemo neke, nama prihvatljive okuse.
Posljednji izazov bila im je mozzarella.
- Stigli su nam stručnjaci iz Italije da nas obuče. Sve smo naučili, kupili strojeve, napravili prvu turu hrvatske mozzarelle i – žbaljali! Nismo bili zadovoljni. Ponovno smo učili, prilagođavali i isprobavali dok nismo dobili proizvod kojim se ponosimo, a koji su već prepoznale i vrhunske pizzerije, otkriva nam Erik.
I za kraj, Erik nam otkriva jednu simpatičnu tajnu: iako je cijeli život u mljekari, sir uopće nije volio!
"Do 15. godine nisam ga htio ni probati. Danas ga s guštom proizvodim, ali i jedem!" zaključuje uz smijeh ovaj mladi istarski poduzetnik.