Iz rakursa koji ne želi isključiti ni moguće nezadovoljne fanove romana Stanislawa Lema "Solaris" i istoimenog filma Andreja Tarkovskog, ali ni one koje je, iako nisu pročitali roman niti pogledali film, zadivila glumačka, vizualna i tehnički koordinirana izvedba koja ih je kroz dva sata poticala na dublju introspekciju, sinoćnja premijera predstave "Solaris Dva" Boruta Šeparovića u pulskom INK-u donijela je publici bogato kazališno iskustvo.
Posebno kada je od 30. minute izvedbe, izravnim glumčevim pojašnjenjem publici, započela 'igra' s umjetnom inteligencijom u kojoj na velikom platnu (kasnije u međuigri i na većem tv ekranu) lica sovjetskih glumaca mijenjaju ona glumaca s kazališne scene, s povremenim grešk(ica)ama AI-a u iskrivljenim licima.
Nije to tek tehnički atraktivna igra - trostruko umnažanje služi demontaži iluzije, propitujući što je na sceni istinito ili stvarno.
Osim što kazališno rekonstruira film, predstava dubinski gledatelja uvlači u humano propitivanje i opasnosti današnje umjetne inteligencije i deepfakea.
Ne gubi time priča o ljubavi, odnosno savjesti i krivnji, u čijem je središtu Hari (eterična Rea Bušić, prilično vjerna filmskoj Hari odnosno Nataliji Bondarčuk), utvara pokojne supruge Krisa Kelvina, psihologa koji se suočava s istodobno opipljivom prisutnom i radikalno nestvarnom suprugom, koja je, kao i ostali 'gosti' na znanstvenoj postaji koja lebdi iznad planete-oceana Solaris, sastavljena od fragmenata sjećanja i onog nesvjesnog.
Predstava je nastala u koprodukciji INK-a i Montažstroja, a njena jedina pulska repriza, prije odlaska pred zagrebačku publiku, jest večeras
Prvotni dojam izvedbe Matije Čigira u ulozi Krisa - nedostatak prezence, vitalnosti, posebno u glasu/izricanju, koji je pored toliko tehnike i vizualija ne sceni (a gledatelja logički najviše vuče veliko platno) glavno glumačko oružje - ublažava činjenica da on doslovno rekonstruira sličnu glumu Donatasa Banionisa u kultnom filmu Tarkovskog iz 1972. godine.
Matija Čigir u prvom planu
S time da u filmu imamo gro kadrove prilično dojmljiva lica i figure tog slavnog sovjetskog (litavskog) glumca. Ta dramska prisutnost svakako ne manjka odličnom Svenu Medvešeku, no takav je i filmski lik hladnog, odsječnog ciničkog dr. Sartoriusa.
Sven Medvešek
Uvjerljiv je Nikola Nedić u ulozi dr Snauta, a ostat će u pamćenju scena plesa s robotskim psom (kojem su za stvaranja predstave nadjenuli ime Mile), na lucidnu glazbenu podlogu koju je generirala umjetna inteligencija.
Teško je opisati odnos publike prema ovom robotskom psu Unitree G02Air (tom utjelovljenju umjetne inteligencije) u trenutku njegova pojavljivanja na scenu, no taj gotovo fizički kolektivni osjećaj nimalo nije bio očaranost tehnikom... Nešto kasnije dr. Snaut izriče: "Čovjeku je nužan čovjek".
Ne smeta ovdje vrijedi citirati iz Lemova romana koji se dijelom koristi u predstavi: "Mi ne želimo osvajati svemir, želimo samo proširiti Zemlju do njegovih granica... Smatramo se vitezovima svetoga Kontakta. To je druga laž. Ne tražimo nikoga osim ljudi. Ne trebaju nam drugi svjetovi. Trebamo zrcala. Ne znamo što bismo započeli s drugim svjetovima. Dovoljan nam je ovaj jedan, već nam i on zapinje u grlu."
U iznimno zahtjevnom tehničkom, vizualnom, glasovnom, tjelesnom 'sinkroniziranju' s filmskim scenama na velikom platnu za što, osim autora, pohvale zaslužuje svo četvero glumaca (Matija Čigir, Rea Bušić, Sven Medvešek i Nikola Nedić), ali i koautor Konrad Mulvaj (video, multimedija, AI programiranje).
Robotski pas Mile
Kad smo kod AI-a, iz nedavnog intervjua našem portalu citirat ćemo ovu misao redatelja Šeparovića: "Čini mi se da naša predstava “Solaris Dva” ne govori toliko o tehnologiji koliko o zrcaljenju: o tome kako se čovjek, u susretu s 'drugim', zapravo susreće sa sobom. Danas se to zrcaljenje vidi i u digitalnim dvojnicima i u deepfakeu, gdje uvjerljivost može zamijeniti istinu i potkopati povjerenje u institucije".
Pohvale zaslužuje relativno minimalistička, ali iznimno sugestivna scenografija Filipa Triplata s tek nekoliko ovješenih 'retro' predmeta (luster, stolica, svijećnjak, stol, svemirsko odijelo) presječući po vertikali sva tri 'lažna' svijeta. Pohvalu za oblikovanje svjetla (za izvedbu uživo) zaslužuje Anton Modrušan.
Možda je vrhunac predstave izvedba (jako lijepe) pjesme koju je generirala umjetna inteligencija, a uz koju pjeva i Rea Bušić, čija sugestivnost iznova u raspravu uključuje odnos čovjeka i umjetne inteligencije, tog oblaka ljudskih kreacija.
Kad smo kod glazbe, predstava završava s Bachom, uz granični zvučni i svjetlosni udar na publiku. One nezadovoljnike s početka teksta sigurno je posve razludila.
Predstava je odlična.
Foto: Manuel Angelini
