Danilo Lola Ilić: "Većina nasilja opravdava se kao nešto društveno prihvatljivo i normalno"

Danilo - Lola Ilić pulski je redatelj rodom iz Vranja iz koje se s roditeljima doselio za stalno 1986. godine. Kako nam je kazao, njegova zainteresiranost za snimanje i montažu rodila se negdje u srednjoj školi kada je od rođaka na poklon dobio kameru.

Iako je većinu visokog obrazovanja proveo u inozemstvu, točnije u Beogradu i SAD-u, život ga je vratio u Pulu gdje je snimio desetke filmova koji se ovih dana paralelno prikazuju na nekoliko europskih festivala. Ono što njega i njegov rad karakterizira je socijalna osjetljivost na koju nikada ne ostaje ravnodušan.

Razgovarali smo s Danilom o njegovom dosadašnjem filmskom, ali i društvenom angažmanu te poziciji umjetnika u Istri.

Završio si montažu u Beogradu, ali si se nastavio školovati u Americi? Kako je došlo do toga?

Kako to obično biva, nakon srednje škole prvo sam upisao pravo u Beogradu jer mi je bilo u izmaglici i nejasno kako uopće doći do akademije. Naime, pričalo se kako ti treba veza, a moji roditelji nisu bili te branše i nisam imao nikakvu pozadinu. No, nakon dvije godine studiranja prava, zainteresiranost za taj fakultet nije se budila. Ipak, koincidentno, na faksu je osvanuo nekakav pamflet putem kojeg je jedna produkcijska kuća nudila tečaj svima onima koji su bili zainteresirani za akademiju. Mislim da to nije koincidencija. Na tečaju, koji mi je jako pomogao, naučio sam puno o filmu. Prije nisam imao priliku za tim, primjerice, u srednjim školama nema odjeljka koji djeci nudi razna znanja iz područja filma i fotografije, a što je po meni velika šteta.

Koji je bio tvoj put nakon akademije?

Nakon završetka školovanja pripremao sam se za rad, a Andrija Zafranović, tadašnji šef katedre na akademiji kazao mi je da nisam baš za televiziju, već me uputio dalje. Nisam to tada shvaćao toliko ozbiljno, mislio sam da će mi daljnje studiranje u inozemstvu biti preskupo, no on me tada spojio s Danilom Šerbedžijom, koji je tada također studirao u Americi i koji me potaknuo da pošaljem svoje radove na prijemni ispit. Tako sam na koncu dobio stipendiju na Ohio Universityju.

Koliko si dugo bio u Americi?

Šest godina, još sam nakon studija ostao tamo neko vrijeme.

Čemu te naučila akademija?

Uh. Nije jednostavno to za opisati. Ukratko – naučila me nekolicini stvari. Kao prvo, pored studiranja imao sam jako puno prostora za 'igru' jer je fakultet imamo dosta opreme pa smo se mogli dodatno usavršavati i vježbati. Ono što je meni bitnije je to što sam upoznao ljude raznih nacionalnosti i kultura s posve drugačijim pogledima na život. To je nešto što je za mene neprocjenjivo. Mislim da me taj dio puno više izgradio kao čovjeka i umjetnika, nego bilo koja škola.

I nakon Amerike si se ipak odlučio vratiti u Pulu. Što te nagnalo na povratak?

Dvije stvari. Prva je ta što je 2009. godina bila krizna godina kada se Amerika postepeno počeka zatvarati prema strancima i bilo je dosta nezgodno biti tamo, bili smo pomalo neželjeni. S druge strane, nakon šest godina tamo, počeo sam shvaćati što je Amerika zapravo. To je korporativno čudo kojemu si bitan samo onoliko koliko doprinosiš sustavu odnosno zaradi. Shvatio sam da se tamo ne bih mogao baviti autorskim radom i temama koje su me u međuvremenu počele sve više zanimati.

Koje teme?

Socijalne, one koje se bave ljudima i koje će pomoći u boljitku života nekoga. A u Americi bih, da sam ostao i bavio se takvim temama, morao bih raditi još jedan posao sa strane i sigurno ne bih imao vremena raditi na onome do čega mi je najviše stalo.

Koji je bio tvoj prvi rad nakon što si došao u Pulu?

Bila je to Prašina svakodnevnog života koju sam snimio 2011. godine s Markom Jovanovićem koji je pored glazbe film djelomično i snimio. To je film o underground glazbenoj kulturi Pule. Film je slučajno nastao nakon što sam sreo svog starog prijatelja Marka Jovanovića, inače kompozitora. Pitao sam ga što se događa u Puli, a on mi je kazao – ništa. Nije mi bilo jasno kako to ništa jer je devedesetih godina u Puli egzistiralo preko 300 bendova. Gitarijade su trajale po šest dana i pulska glazbena scena je bila prepoznatljiva i jaka. Nije mi bilo jasno što se dogodilo u međuvremenu. I onda smo zajedno krenuli u istraživanje ne bili otkrili što se tu zapravo dogodilo. Jovanović je tad znao puno više ljudi, posebice ekipe iz Rojca, radio je na glazbi, a ja na snimanju i montaži.

Kakav je bio feedback na film?

Odličan. Kino je bilo krcato, a svi oni koji su sudjelovali u filmu, pripadali su raznim glazbenim izričajima, no kada su se vidjeli okupljeni zajedno na filmu, shvatili su da su svi u istom problemu i međusobne suradnje su im se počele poboljšavati.

Dakle, socijalni efekt filma je odigrao svoju ulogu.

Upravo tako.

S filmom 'Erik' si postigao značajan uspjeh. Kako je došlo do te priče?

Erik Balija je moj prijatelj i znam za njegovu problematiku cijeli život. No, kako to inače biva, tijekom školovanja smo se razdvojili, a onda me on, po povratku u Pulu, zvao da mu radim na spotu za jednu njegovu pjesmu. Kroz tu smo se suradnju malo više povezali i ja sam shvatio koliko je on zapravo velik čovjek koji, unatoč silnim problemima koje je život stavio pred njega, nevjerojatan performer i kompozitor. Smatrao sam da je njegova priča jako interesantna i da je on za mene superheroj koji može biti motivacija ljudima drugim ljudima. Imamo jedan život i ne trebamo ga tratiti na bilo što. Moramo biti iskreni prema sebi. Erik to može. Možemo to svi.

Ovih dana publika širom Europe ima priliku pogledati tvoje filmove. Trenutno su dva na festivalima u Turskoj i Španjolskoj.

Tako je. Film 'Tko se tuče taj se voli' proteklog se tjedna prikazivao u Turskoj, a moj zadnji uradak, 'Krugovi na vodi', prikazuje se ovaj vikend u Španjolskoj i u Beogradu.

Imali smo te priliku vidjeti prije desetak dana na obilježavaju Međunarodnog dana obitelji u Kinu Valli. I sam si bio dio te inicijative. Imali smo priliku upoznati odgajatelje iz Istre koji su govorili o svojim iskustvima, socijalne radnike koji su prisutne upućivali u brojne pravne aspekte i na koji se način može postati udomitelj. Koji je tvoj doprinos bio u svemu tome?

Ines Puhar iz Obiteljskog centra u Puli bila je jedna od sudionica filma 'Tko se tuče taj se voli' i ja sam istraživao temu obiteljskog nasilja pa sam tako stupio u kontakt i sa socijalnim radnicima. Ona je bila oduševljena filmom pa smo odlučili nastaviti suradnju. To su teme koje mene zanimaju i koje su mi bitne po svim segmentima. Udomiteljstvo je u Istri slabo zastupljeno iz brojnih razloga, a moj angažman je proizašao iz mog životnog mota – ako želimo društvo učiniti boljim, onda se moramo angažirati oko toga. Udomiteljstvo pravi društvo boljim. Razna djeca koja odrastaju u brojnim problemima trebaju promptnu pomoć. Ako nema dovoljno udomitelja koji im mogu pomoći, onda smo generalno kao društvo u velikom problemu. Smatram da se toj temi treba dati više vidljivosti. Ne mogu napredovati u društvu koje tone. Ako je oko mene močvara u kojoj se svi dave, kako ću se sam izbaviti iz živog blata? Dakle, moramo pomoći svi kao društvo u svim oblicima i svatko na svoj način.

Tko se tuče taj se voli. Možeš li nam objasniti tu sintagmu?

Tko se tuče taj se voli je poštapalica koja je mene pratila kroz osnovnu školu, gdje god bi se dogodilo da se dvoje porječkaju, primjerice, kada dečkić povuče curicu za kosu ili ju gurne – uvijek se to govorilo i ispadalo bi kao da mu se ona zapravo sviđa.

Postoji li to i u drugim kulturama?

Mislim da postoji. Generalno kao ljudski rod imamo taj problem i mislim da se većina nasilja opravdava kao nešto društveno prihvatljivo i normalno. To nije u redu. Ovo je primitivan pristup i to je jako loše, to moramo izmijeniti. Tko se tuče taj se voli je inicijator, prvi korak kako bismo promislili o svemu tome i konačno rekli ne.

Često ističemo da smo multikulturalni i tolerantni, a koliko smo to zapravo?

Nismo uopće. Smatram da diskriminacija postoji na svim mogućim nivoima, a tolerantni nismo također. Primjerice, jedan od ciljeva komunikacije trebala bi biti razmjena različitih stavova i mišljenja, a danas je prihvatljivo da ako netko voli a, a netko b, bio to nogometni klub, politička stranka ili bilo kakvo zastupanje mišljenja, da se ljudi međusobno fajtaju. To su ustaljene norme koje su zapravo jako loše.

Vrijeme je da ih mijenjamo.

Definitivno je vrijeme da ih mijenjamo. Moramo shvatiti da nismo sami i da nas tvrdoglavost gura dublje u ponor. Ako više krenemo prihvaćati tuđa mišljenja, možda ćemo nešto i naučiti.

Koji ti je najdraži uradak?

Meni su svi moji uraci dragi jer je u svima njima neki proces i tema koja me interesirala u određenom vremenu. Kroz sve njih sam se kao čovjek nadopunio. Zato i ne mogu odabrati najdraži. Svaki od njih ima neku svoju čar.

Koji su planovi za dalje?

Isto. (smijeh). Nema nekakve velike razlike.

Radiš konkretno na nečemu?

I dalje je u pitanju prikaz društva. Jedan ću zadržati kao tajnu, a drugi se tiče sedam istarskih umjetnika. Imam osjećaj da su umjetnici u Istri slabo prezentirani – ima ih puno, u raznim aspektima, ali se i mediji i županija slabo bave njima.

Koji je razlog tome?

Ne znam, ali u Istri je umjetnost vezana isključivo uz turizam, što nije dobro. Ona može doprinijeti turizmu, ali ne smije biti strogo vezana za njega. Ta se dva pojma moraju razdvojiti. Umjetnost je trajna forma i nešto što prezentira određene lokalitete, vrijeme i geografiju. Ona mora biti neovisna i prepoznatljiva.

U kojim primjerima? Misliš na festivale?

Da, čak i neke predstave i svirke koje se održavaju samo zato što je turistima to zanimljivo i što će privući što više turista.

Dakle, govorimo o komercijalizaciji umjetnosti?

Da, to je pogrešno. Komercijalizacija je u redu, ali ne zastupljena u svim segmentima umjetnosti. Ona postoji da bi dala konstruktivnu kritiku, a odgovornost umjetnika je da, ako vidi da u društvu nešto ne štima ili ako osjeti neku nepravdu, da to iznese van. I za to mu se mora dati prilika.